Album | Miroslav Kirin

DJED I NJEGOV SNIMATELJ

 

‘Mogu li se sad pomaknuti?’ pita djed, zastao na pola puta od stoga sijena i staje, u rukama mu poveći naramak sijena, samo što mu ne prekrije lice. ‘Još samo malo, djede’, kažeš, ‘samo da ispričam tvoju priču.’ ‘Hoće li biti duga?’ zabrinuto pita. ‘Neće, obećavam.’ ‘Onda dobro’, složi se djed.

Priča počinje jednog poslijepodneva kad je teta došla sa svojim zaručnikom Marijanom, tvojim budućim tetkom, posjetiti svoje roditelje u Viduševcu, tvoju baku Baru i djeda Janka. Godina je 1974. ili 1975. Tetak je sa sobom ponio i 8-milimetarsku kameru. Kao strastven filmofil, ne propušta niti jednu priliku.

Iz kuće, nešto poslije, iziđe djed da bi nahranio krave. Tetak, teta i baka ostaju u kući, ne znaš što rade, jednako kao što ne znaš o čemu su razgovarali do maloprije.

Zatim iz kuće, sam, izađe tetak, s kamerom u ruci. Baka i teta promatraju ga kroz okno na vratima. Tetak se spušta niz brijeg i promatra djeda dok izvlači sijeno iz stoga. Zatim prinese kameru k oku i, polako hodajući, započne snimati film ostatke kojeg će teta, dvadesetak godina poslije, pronaći u smeću pokraj njihove ratom opustošene kuće u Novom Selištu.

Ratom opustošene.

Tog je dana teta pregledala cijelu kuću, prvi put nakon četiri godine prognaništva. Dugo joj je trebalo da smogne hrabrosti i kroči unutra. Ubrzo je izašla van da bi zatim ponovno ušla, ispunjena nevjericom, pročešljala svaki kutak, pregledala sve ono što je već vidjela, jer, mislila je, možda baš nije bila u toj i toj sobi, a baš u njoj bi mogla nešto naći, ma sigurno, nešto su morali zaboraviti, nešto što im nikad neće zatrebati, nešto beskorisno, neku sitnicu. Ništa. Zatim je plakala, brisala suze, ponovno pregledala sve sobe, i plakala. Poslije, umorna, iscrpljena, sjela je ispred svoje kuće oderanih zidova i prošupljena krova.

Ništa nije pronašla. Samo prašina, papiri, kojekakvi otpaci, krhotine stakla, crijepa, krhotine života.

Praznina: kako li je samo opipljiva.

Mislila je, kad se vrati, sve će biti dobro, samo da se jednom vrati u svoju kuću. Ako je i porušena, izgradit će ju, samo da se vrati, da nije u tuđem stanu, da ne jede iz tuđih tanjura, ne spava u tuđoj postelji. Vratila se, i ništa nije bilo dobro. Suočila se s pustoši. Sve do sada zamišljala ju je, sanjala, nije znala kakva je. Sad zna: užasna je. Evo, dodiruje ju, i ništa ne dodiruje. Nije li to strašno? Ta praznina, koja se ničim ne može prekriti. O kojoj se ne može lagati.

Ipak je nešto iščeprkala. Nije tomu pridavala nikakvo značenje. Isprva. Bilo joj je svejedno. Ostaci ostataka. Otpaci. Pokazala ti je. Bijaše to zablaćen zamotuljak. U ruci je držala komadiće filmske vrpce. Možda baš one koju je njezin pokojni muž, tvoj tetak, snimio. Godine tisuću devesto sedamdeset i neke. To je možda baš onaj kratki film koji pamtiš: djed se s naramkom sijena uspinje uz brdo.

Nije bila ta vrpca, bio je to negativ jednog drugog filma. Dala ga je očistiti i izraditi fotografije. Sad ima petnaestak fotografija, u zamjenu za izgubljeni fotoalbum.

Nižu se fotografije njezine jednogodišnje kćeri, nešto starijeg sina, prizori sanjkanja u Selištu, tetak kako drži svoju kćer, tetak snimljen sa svojim kolegama na poslu, i sam, skupna fotografija iz Viduševca, na kojoj ste ti, tvoj brat, majka, otac, djed, baka, teta. Nedostaje tetak, on je snimao, a snimatelja nikad nema na fotografiji.

Nedostaje tetak.

Djed objema rukama zahvati poveću hrpu sijena, podigne ju i krene prema staji. Ništa ne govori, ne protivi se tomu da ga budući zet snima. Zapravo, nije znao kako bi reagirao. On nikad nije bio u kinu. (Ipak, može se natuknuti da je možda bio na projekcijama nekih žurnala dok je tijekom Drugog svjetskog rata, kao domobran, služio u Petrinji.) Televizijske slike gleda, ali ih ne razumije, ne želi ih razumjeti. Radije čita stare novine koje mu donosi tvoj otac.

Negdje na pola puta film se, onaj koji projiciraš u svojoj glavi, zaustavi, zamrzne, da bi djeda mogao pomnjivije promotriti, jer ne postoji fotografija na kojoj djed stoji s naramkom sijena, film se tvojom voljom naglo zaustavio, utihlo je imaginarno zujanje projektora, i dobio si fotografiju, možeš ga pokušati opisati.

Na glavi ima crni kačket, nekoliko pramenova tamne čekinjaste kose strši s obje strane glave, odjeven je u stari vuneni sako tamnosive boje ispod kojeg proviruje sivo–plavo-bijela karirana košulja, s otkopčanim prvim dugmetom, te uvučena u samtene hlače boje jantara. Na nogama, naravno, ima debele čarape i cokule prekrivene slojevima prašine, brašna i osušene kravlje balege. Još uvijek ga zebu noge, od zime tisuću devetsto četrdeset i četvrte i bosonogog, kažnjeničkog hoda nesretnom zemljom Bosnom, o čemu nikad nije želio govoriti.

Kasna je jesen i djed se polako uspinje uz brijeg, zrak je hladan i njegova se pluća s naporom skupljaju i šire. Njegove oči, duboke i sjetne, ne vide se dobro na ovoj snimci. Ne bi u njima mogao pročitati ništa sudbonosno, no njih gotovo uvijek prožima, poput neotklonjiva tereta, osjećaj odsutnosti, kao kad, dok razgovara s tobom, on jest s tobom, pa ipak, nekako nije, oči bježe u neku nedohvatljivu daljinu, u prostor i vrijeme koji su samo njemu znani.

Možda ti je sve postalo jasnije kada su se te oči boje lješnjaka, neposredno prije tvog odlaska u vojsku, u ljeto 1984., napunile suzama, a njegov je glas, zatomljen dugim šutnjama, izrekao neporecivu istinu. ‘Mi se više nikad nećemo vidjeti’, rekao je tim glasom na rubu čujnosti. ‘Ma što pričaš, naravno da ćemo se vidjeti, već za nekoliko mjeseci’, uvjeravao si ga.

Od oca ti je, u drugoj polovici siječnja, u Pulu stigao šturi brzojav: Umro djed. Dođi.

Na pogreb te nisu pustili. Pokušao si to razumjeti, ali nijedan razlog koji si pokušavao pronaći nije ti se činio dostatnim opravdanjem za tako bezočnu odluku nadređenih. Ta smrt nije bila dovoljno važna, to nije bio nitko blizak.

Uvijek možeš reći, poput neke jalove utjehe: Smrt je tek smrt, i događa se svakodnevno, zar ne?

Osjećao si stanovito olakšanje što si o tome uopće mogao razmišljati. Možda si i priželjkivao da ne odeš na pogreb. Nisi volio pogrebe, ali može li se o tome govoriti kao o stvarima ukusa?

Prošetao si ogoljenim bagrikom u krugu vojarne. Vjetar koji je puhao sušio ti je suze i prije no što su krenule iz očiju.

Poslije, kad si se napokon vratio iz vojske, sjeo si da razgledaš fotografije s pokopa. Inače ti je zamisao da se takvo što snima posve odbojna. To što se gotovo stavlja znak jednakosti između rođenja, vjenčanja, i smrti. Možda i jest tako. Tko tako misli, lakše mu je. Sada ti je, u neku ruku, bilo drago.

Bilo je mnogo snijega na tim fotografijama, snijega kojeg te godine nije bilo u Istri, gdje si tada vojakovao. Sitni, crni ljudi vukli su se u pogrebnoj povorci. Žene lica zastrtih rupcima. Djeca ozbiljnih lica u kojima su se gasile sitne oči. Nekoliko je snažnijih muškaraca nosilo lijes. Doimalo se kao da teturaju pod neizmjerno velikim teretom. A u njima je samo bilo lijepo odjeveno tijelo tvog djeda, istrošenog i uvenulog od bolesti. Lica nazočnih bijahu pomodrjela, od hladnoće ili žalosti, ne znaš.

‘Odužila ti se priča, upleo si unutra i moju smrt, to ti nema veze sa slikom koju opisuješ’, opomene te nestrpljivi djed iz perspektive onog koji sve vidi i sve zna. ‘Imaš pravo, ali, molim te, strpi se još samo malo’, zamoliš ga. ‘Pa dobro, nek ti bude’, pristane on.

Kao što si možda već rekao, djedovo se lice ne vidi dobro na ovoj nepostojećoj fotografiji, no ti ćeš uvijek moći zamisliti gusti splet plavih žilica na njegovu licu, njegov nabubrjeli, grimizni nos i široka, mesnata usta. Uvijek ćeš čuti i sviranje njegovih oslabljenih pluća pošto svako malo zastane da bi uhvatio zraka.

Nesretna Bosna.

Iza djeda se proteže brijeg koji se ulijeva u livadu, iz livade izranja ‘rastik, koji je sada, dok ovo pišeš, posve prorijeđen, jer mnoga su njegova stabla nemilice posječena u najnovijem ratu, i kao da ga više i nema. To više nije ni djedov, ni Strikanov ‘rastik.

‘Možeš se pomaknuti’, rekao sam djedu, i on s olakšanjem po tisućiti put krene s naramkom sijena prema staji, u koju, jasno ti je, nikad neće kročiti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.