Album | Miroslav Kirin

BRAĆA I HRAST

 

Ima i film, Djevojka i hrast, Kreše Golika. Hrast nikne u pustom, beživotnom kamenjaru. U ljude se useli neki nemir … Ali nećeš sad o tome. Nastavlja se priča započeta u prethodnoj fotografiji. To jest, nema priče. Nema ni fotografije.

Božica je otišla kući i ponijela janje (nije ga, iako ste mislili da će se tako dogoditi, ostavila). Razočarani, krenuli ste prašnom seoskom cestom za njom. Krupno sivo kamenje izbijalo je ispod njezine površine. Vjetar se povijao u smjeru drveća, sunce u smjeru obzora.

Mladen jurne cestom prema golemom hrastovom trupcu koji je ležao između željezne ograde i ceste. Bijaše nekih pet-šest metara dug, a metar i pol u promjeru.

Ne znaš kako je dospio ovamo i čemu je trebao poslužiti. Vjerojatno su ga dopremili da tu, ispred školske ograde, izaziva znatiželju, zbunjuje seljane, ‘unosi nemir’ … Okupljat će se ispred njega i ispredati o značenju trupca. Zašto baš tu i zašto baš te veličine. Da je bio manji, nikoga ne bi zbunjivao. Nitko nije vidio kad su ga dovezli. Možda ga i nisu dovezli, iznikao je, preko noći, iz zemlje, pao s neba, izbacila ga nevidljiva noćna poplava. Sve je moguće, i baš to zbunjuje.

Hrastov trupac, nalik mnogim drugim trupcima, pa ipak nekako poseban, nestvaran. Netko će i zadrijemati naslonjen na trupac. Djeca će ga pokušati, bezuspješno, pomaknuti. Neće u selu biti mira dok se ta zagonetka ne razriješi. Dok trupac ne postane nešto. Počelo je s nepoznatim trupcem. Poslije će se, vjerojatno, pojaviti još koji. Seljake to uznemiruje. Trupce pak privlači zbunjenost seljaka. To razgaljuje njihovu narcisoidnu želju da se o njima pripovijeda, vuče ih da dođu među seljake. Svatko priželjkuje da se o njemu pripovijeda.

Možda su ga dovezli iz one šume, gdje ste jednom bili zalutali tražeći kestene. Bijaše to prastara, mračna šuma, u koju se dolazi sredinom života, nije dobro prije, hrastova stabla golema, visoka, nalik izmišljenim životinjama, pogled ih nije mogao obuhvatiti, svojim isprepletenim krošnjama u visini zastirala su nebo. Kesteni vitki, glatki, kao koplja zarivena u nebeska bedra. Trava bijaše izblijedjela u njihovoj stalnoj sjeni. Nije bilo cvijeća. Žirje, koje se otkidalo s dolaskom jeseni, dugo je padalo. Začujete šum, veoma slab, kao da se netko, tamo gore, svarožić ili tko već, nakašljao, a onda, nešto poslije, pokraj vas padne žir. Zapravo, kao da je cijelo vrijeme padala neka usporena kiša, njezine odebljale kapi svako malo zašumjele bi u blizini. Svakako je padala, možda ne tada, ali jučer, prekjučer, ili sutra. Ne možeš uvijek znati kad pada kiša, jer ne gledaš netremice, nekad i žmiriš, a uši su ti začepljene. Kiša neprestano pada, što ne znači da mora pasti na tlo. Gdjekad iznikne mlado stablo, započne nova šumska priča, životinje progovore dok ih ne gledaš. Krošnje su guste, visoke.

Kad cvjeta kesten, ne cvjetaju jaglaci. Pobjegli su iz šume, na njezinu rubnicu. Ondje ih beru djevojčice, ne dječaci. Dječaci djevojčicama na školskom izletu, rašljastom grančicom, podižu suknje i golicaju potkoljenice. O, ići će dalje ta lascivna priča, ne brini. Možda i do tebe, tko zna.

Nemoj ni reći da je kora tih stabala veoma izbrazdana, bolje reci: to su već prava pravcata korita isušenih rijeka, usjeci, kanjoni, strme obale, ogoljeli proplanci, živopisna geografija gorja. Kada biste bolje pogledali, ugledali biste kolonu planinara s naprtnjačama na leđima, možda i nas, zalutale i obnevidjele, ili dvojicu ribiča koji pokušavaju loviti pastrve, koje čak ne obeshrabruje to što love u isušenu koritu. Ne gubimo nadu, kažu, voda će već doći, ne treba brinuti. Na jednom se proplanku pak ispružio par ljubavnika, u skrovitosti šume izlažu se silini ljubavi. Ne gubimo vrijeme, kažu, ljubav će već doći.

Jedan, dva, tri, hopla! Mladen se pokuša uspuzati na hrastov trupac, ali mu to ne pođe za rukom. Ne pođe ni za nogom. Kamo pođe, tamo ode. Uvijek se može maštati, biti tamo gdje nisi. Ti se ni nisi pokušao popeti na trupac (bilo bi to odveć jednostavno), samo si se naslonio na nj podbočivši se objema rukama. Nisi maštao, da jesi, bilo bi to o njezinim potkoljenicama. O da.

Po rukama goleme brazde hrastove kore, na čelu niti jedna. Kosa kuštrava, nemarno razbacana, čelo glatko, kao plod kestena. Na sebi imaš sivu vestu s dvije poprečne tamnocrvene crte, debljom i tanjom, zatim traperice i crne, gumene čizme. Mladen je odjenuo sivoplave hlače s naramenicama od lažnog jeansa (pravog tada nije bilo, morao se uvoziti, krišom, iz Italije), ispod hlača ima toplu sivu vestu, a na nogama crne čizmice, poput njegova starijeg brata, samo puno manje. Mladen se, poput svog brata, nasloni na trupac, žmirka očima, u sebi potiskuje poraz u neuspjelu osvajanju trupca i promatra oca koji vas upravo fotografira. Mladenova glava jedva da je nešto viša od samog trupca. Tvoje se noge pak doimaju strašno izduženima, u neskladu s ostatkom tijela, kao u slikara manirizma, kod kojih se tijelo naglo širi u struku, a sužava prema glavi i nogama. Zamisli samo svoje lice sastavljeno od komadića kore, grančica i lišća.

Razmišljaš o tome koje fotografije lakše iščezavaju u sjećanju, one u boji ili crno-bijele. Iako je metalna ograda (napravljena u cijelosti kod seoskog kovača) koja se vidi iza trupca narančasta, na ovoj je fotografiji siva, kao što je i sve ostalo beznadno sivo, s tek kojom primjesom crnog, vaša lica, ruke, stabla u pozadini, bezoblačno nebo, nevidljivi rubovi, sve će se to jednom istopiti, sliti u jednu jedincatu boju, a onda ćeš grozničavo grebati noktima po fotografiji, htjeti vidjeti je li išta preostalo ispod njezine površine (dakako, pod uvjetom da imaš po čemu grebati).

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.