Album | Miroslav Kirin

DVIJE DJEVOJČICE I DJEČAK

 

Ti stani u sredinu i zagrli ih.

Stanka. Ne mičeš se.

Zatim tvoj otac, osmjehnuvši se, sniženim glasom (da ga samo ti možeš čuti) reče:

No dobro, samo stavi ruke na njihova ramena.

Dobro, to već može.

U pozadini se golo stablo šljive naslanja na drveni plot, a odmah preko plota stere se imanje susjeda Đure, zatim Vesnin fonduš i tu negdje vidljivost se gubi.

Tko je Đuro?

Tko je Vesna?

Stojiš na šljunčanom puteljku tik do školske zgrade, lijepo vidiš zid koji se ljušti od starosti, prozor svoje sobe i okna u kojima prolaze oblaci zasićeni snijegom koji samo što nije pao.

Valjda će pasti, pomisliš po stoti put.

Obgrlio si dvije djevojčice.

Snijeg još uvijek nije pao.

Djevojčice nisi zagrlio, već obgrlio.

A to nije isto.

Sve troje se smiješite, takav je običaj pri fotografiranju. Ljudi nerado gledaju fotografije na kojima se nitko ne smije. Držati jezik za zubima, to izaziva nelagodu. Takve se fotografije samo ‘prelete’. Ne želite znati pojedinosti, raspitivati se o ljudima na fotografiji. Pretpostavljate da je posrijedi nešto osjetljivo. Bolje je ne pitati.

Ti ljudi pate, kaže netko.

Inače, bili bi nasmijani?

Nešto ih svakako tišti.

S tvoje lijeve strane je Jasna, a s desne Vesna. Ili obratno. Uglavnom, u središtu si ženskog svijeta. Upravo ste primljeni u pionire i sad ponosno pozirate. Studeni, Dan Republike. Studeni Dan Republike. Pitanje interpunkcije?

Sredinom siječnja iz Zagreba stignu fotografije.

Ova je pomalo mutna, lica su meka, brašnasta, vjetar će ih otpuhnuti.

Tvoje su ruke na njihovim ramenima.

Što rade njihove ruke?

Koliko ste dugo vani?

Vesna, ti si časnica američke vojske, čak si okićena i lažnim ordenjem.

Veselo kažeš Vesni: Čekaj, Vesna, pa maškare su još daleko. ‘Uniformu’ i ‘ordenje’ poslao ti je otac, gastarbajter u Njemačkoj, gdje mukotrpno radi i razmišlja o tome zašto se, kad dođe kući na godišnji odmor, ili za neki svetak, napije i onda tuče tebe, tvoju majku i sestru.

Valjda je to neka navada u selu, vrsta muškog govora, nedvosmislena oznaka gazde u kući.

U biti, muški je ‘govor’ jedna otužna pjesma žuljevitih ruku i razvezana jezika gastarbajtera, potiskivana u svakodnevici Njemačke. Njemačka žalobna igra.

I zato se u selu, za razliku od grada, javljaju duhovi. Evo kako. Dolaze noću. Jure seoskim putem odjeveni u ženske spavaćice i zavijaju. Kucaju na vaša vrata, ulaze dršćući, provedu noć kod vas. Ujutro se opet moraju vratiti svojoj kući bola, pokušati zaboraviti, zapravo, otrpjeti svako poniženje ukopani u svoju iznuđenu šutljivost; te uboge žrtve vlastite priprostosti.

Muških duhova, naravno, nema. Oni koji po cijeli bogovetni dan sjede pred trgovinom i piju, oni čija se tijela njišu na putu prema kući, oni koji često razgovaraju s gušterima, lica zaronjena u travu u jarku pokraj puta, oni su zapravo sablasti, utvare, nipošto duhovi, priprosta bića sažaljenja.

Je li vam hladno?

Izišli ste iz zagrijane učionice, mora vam biti hladno.

Samo da se slikamo, i odmah se vraćamo.

Jasna, i tvoja je jakna nalik uniformi časnika neke vojske, i tvoj otac radi u Njemačkoj. Ovdje je svaki drugi otac gastarbajter.

Za razliku od Vesne, ti na sebi nemaš hlače, nego tamnoplavu suknju iz koje se, u bijelim štramplicama, spuštaju tvoje nemirne noge. Vrškom cipelice u šljunku iscrtavaš kružiće, nekomu šalješ tajne znakove, ili si tek nestrpljiva.

Sve troje, međutim, na glavi imate plave pionirske kape s crvenim plastičnim zvijezdama, a oko vrata crvene marame.

Ti, mali zarobljeniče ženskog svijeta, na sebi imaš tamnoplavu vestu na kopčanje i neke smiješne hlače na crtu. Ne možeš si objasniti kako su te uspjeli privoliti da ih odjeneš, voliš samo one hlače iz Italije na kojima piše Rifle. Engleske riječi čitaš onako kako su napisane (rifle kao kifle), a hrvatske kao da su strane, Cavtat čitaš kao Kavtat, ne možeš zamisliti da postoji riječ, odnosno ime grada u nas koje počinje slovom C. Na nogama imaš crno-bijele cipele kao što je i ova fotografija, razvijena u Fotokemici, crno-bijela.

Tko su to pioniri?

Kada se slavi Dan Republike?

Piše li se to velikim ili malim slovom?

Ispod Jasnine kape proviruju svijetle šiške, njezina je okrugla glava blago nagnuta na desnu stranu, prema tebi, tko zna je li to tad išta značilo, nisi nikad doznao, dakle nije ništa značilo. Vesnina se pletenica, boje meda, slame, bijele kave, itd., ovdje i ne vidi, ali ti ju dobro vidiš i onda kad je oku skrivena.

Jednom si promatrao kako joj majka pravi pletenicu, trajalo je strašno dugo. Prekriženih ruku, Vesna je sjedila na drvenom stolcu u kuhinji, povremeno bi te pogledala svojim krupnim očima, nasmiješila se i zacrvenjela. S Vesnom si se najčešće igrao, živjela je u blizini, odlazio si na njezin fonduš, a katkad bi ona dolazila i k tebi.

Jesi li ju ikad potegnuo za pletenicu?

Nisam.

Lažeš.

Lažem.

Reci sad otvoreno da onu koja stanuje blizu tebe, vedru, rumenih obraščića, tu, dakle, ne želiš dodirivati.

Ona je preblizu, s lakoćom ulazi u tvoje tijelo, neosjetno, stapa se s njim kao što odjeća prianja uz tijelo,

ona je tvoja svakodnevica, neuzbudljiva priča, sestra, brat, ti, razmjenjujete uloge potpuno ravnopravno, nema razlike, boja tvog lica ne mijenja se, usne ne podrhtavaju, ne znojiš se ispod pazuha, suvereno vladaš jezikom ravnodušnosti,

ako je nema, ne nedostaje ti, ne razmišljaš o njoj, možeš se i sam igrati, ne moraš ju izmišljati, praviti se da je ona pokraj tebe, nema veze, sve se svodi na isto, da se mirno ubije vrijeme.

Onu drugu osjećaš i kada je nema u tvojoj blizini, ona je tvoj praznik i svetak, uzbudljiva, neponovljiva priča, jasna razlika, podrhtavanje glasa, svezani jezik, znoj, vatra tvojih žlijezda, pripovijest prije pisca,

bez nje se moraš igrati s prvom da bi zaboravio na nju, boli te njezina izočnost i njezina bezočnost kada te nijednom ne pogleda, ranjavaju te njezino bljedilo i šiške, preplavljuje te njezina zagonetna sjeta, madež ispod oka zabija ti se u oko i potiskuje zjenicu,

želiš ju dodirivati, njezine, uzbibale ispod bijele majice, smještaš u svoju zbirku dragocjenosti pohranjenu u snovima, svilenkaste potkoljenice svojom obnaženošću surogat su njezina tijela koje je krenulo prema tebi,

kamo nikad neće stići.

Dobro je, možete se vratiti u učionicu.

Stanka. Ruke nikako da se odlijepe od njihovih ramena.

Snijeg nikako da padne.

Deset godina poslije sjediš pokraj te druge u autobusu koji vozi u Zagreb.

I kažeš joj, pošto ste prevalili veći komad puta.

Ona se samo osmjehne. Vjerojatno nešto kaže. No ništa tajnovito, dvosmisleno.

Zatim i ti nešto kažeš.

Ona nadoda.

Ti se, tobože, tomu začudiš.

Zatim ona objasni da.

Tek tada ti postane jasno. Kimneš glavom. Kažeš nešto o vremenu.

Ona te pita o.

Odgovoriš protupitanjem, jer ti je o tome nelagodno govoriti.

Kad odgovori, ti već imaš spremnu sljedeću rečenicu.

Nisi siguran ima li i ona već spreman odgovor. Možda i ne kaniš postaviti pitanje. Očekuje li se, u tom slučaju, odgovor? Nešto slično? Naviru ti misli. Ne zatvaraš usta.

Njoj oduzimaš govor; ako te kani što pitati, neće uspjeti. Prožima te strah od njezina pitanja.

Govoriš, govoriti, govori, govorite, do kraja putovanja. Putovanje kao iscrpljivanje rječnika. Kamo to vas dvoje putujete?

Zatim pružiš ruku i pozdraviš se s njom. Kao dva poslovna partnera.

Jesu li joj ruke hladne?

A tvoje?

U sljedećem vremenskom skoku, deset godina poslije, Jasnu više nećeš sresti. U zamagljenome autobusu unosiš se u lica putnika. Nema je, kao što nema ni mnogih drugih. Autobus je pun očajnika (‘prepun anđela’, kaže D.R.). Nikoga ne poznaš. Stakla su zamagljena, preglasno bruji motor tog polovnog autobusa, kupljenog na otpadu u Njemačkoj. Jasna je u Njemačkoj ili Švicarskoj. Čuo si.

Možda je tamo, a možda i nije.

Vesnu povremeno sretneš. S mužem obnavlja razrušenu kuću. Ljeti sa svoje dvoje djece hoda plićakom na ušću Gline u Kupu. Šljap! Šljap!

Skanjuješ se da joj se približiš.

Morali biste razgovarati.

O Jasni, Joži, Katici, Marici, Fići, Darkiću, Pepi. Itd. Spomeneš tek jedno ime i započne šutnja. Koja korist od riječi.

Samo joj mahneš s čamca i produžiš dalje. Bojiš se toga kako ona sad razmišlja. Kako te vidi. Vjerojatno kao odrasla žena, i majka.

Ali ti ne želiš razgovarati s odraslom ženom, i majkom.

Zbogom, Vesna.

Vidimo se na fotografiji.

Sredinom rujna tisuću devetsto devedeset i pete autom prolaziš kroz Vesnino i Jasnino razrušeno selo. I tvoje, nekoć. A gdje si sad? Vozite se, ti i tvoj otac, veoma polako, pokušavate prepoznati kuće nekadašnjih poznanika i prijatelja. Usred Jasnine kuće, možda baš njezine sobe, rascvale su se seoske ruže penjačice, zagasitocrvene. Krvave.

Tu bi negdje trebala biti i Ljiljina kuća (čini ti se, morala bi, ali je nema). U Vesninu dvorištu čak ni ruže ne cvatu. Prethodnu rečenicu treba doslovce shvatiti. Uništile su nas rečenice prenesena značenja.

U potoku ispred Jasnine kuće više ne plivaju klenovi. (Prije rata dolazili su ih hvatati ribiči iz Zagreba. Navodno, ti su klenovi bili žilaviji i izdržljiviji od onih kupskih.)

Jasnin mali madež ispod desnog oka, vjeruješ, još uvijek je na istome mjestu. Neće otići, svemu usprkos.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.