Album | Miroslav Kirin

OTAC I MAJKA

 

Stojiš na cesti, na rubu parka, na mjestu gdje je stajao profesionalni fotograf.

Vrijeme je, i njegove razlike, odnedavna prestalo postojati.

Ispred tebe je parkiran bijeli Opel karavan, s bijelim zavjesama s unutarnje strane, radi zaštite privatnosti. U pozadini se naziru lipe ilirke, a malo podalje, samo da je fotograf malo pomaknuo objektiv, vidjela bi se i barokna crkva Sv. Lovre.

Možda i nije bilo zgodno da se vidi crkva u pozadini. Vidite, rekao bi netko, oni su se slikali baš ispred crkve. To i nije slučajno. Oduvijek sam sumnjala u njih, njezine sestre redovito idu u crkvu, nadodala bi neka žena čije je lice na trenutak zastrla sjena jedne od lipa. Možda je to bila baš ona žena koja je običavala, stojeći tako mračna i strpljiva, u svoj mali notes bilježiti imena svih onih koji su išli u crkvu. Grad je bio malen, sve je znala, svi su znali za nju. Njezina je kći bila pjesnikinja. Najčešće je pisala o slobodi, i to na veoma neobičan način; otkrivala ju je u afirmaciji tamnog, opskurnog, noću bi brala cvijeće po tuđim cvijetnjacima i mrzila majku. Jadna žena.

Nisi siguran komu automobil pripada. Vjerojatno kumovima tvojih roditelja. Pitaš se otkud njima takav automobil, jesu li ga zaradili u Njemačkoj? Mnogi tamo silom prilika crnče i potom u domovinu dolaze u skupim automobilima i odjeveni po gastarbajterskoj modi ali se uvijek vrate. Neki pak ondje svjetlomrcaju političke pamflete i u domovinu kane doći tek kao po svoju imovinu.

Tvoj otac i majka stoje s lijeve strane auta. Upravo su se vjenčali, ili tek kreću na vjenčanje u matični ured (na crkveno će vjenčanje krenuti, kao u nekoj bajci, preko brda, izvan dosega očiju znatiželjnika, u viduševačku crkvu, obavijeni velom tajnosti, noću). Majka ima jednostavnu bijelu haljinu, u kosu, blago valovitu, zataknula je bijelu čipkastu dijademu, a u rukama drži bijelu žensku torbicu. Majka će možda reći: Nisam imala bijelu haljinu, imala sam bijeli kostim, ali to ionako nije bitno. U torbici su još uvijek dokumenti koji će ubrzo zastarjeti, i biti nevažeći; prvo će morati promijeniti osobnu iskaznicu, zatim putovnicu te mnoštvo drugih dokumenata. Otac, koji neće morati mijenjati dokumente, u crnom je odijelu, s bijelom košuljom i tamnom kravatom. Odustao je od zamisli da on i majka na vjenčanje dođu na motoru. Nepraktično, rekao je majci, i ona je morala odustati od te romantične ali šašave zamisli. Oboje na prsima imaju pričvršćenu grančicu ružmarina omotanu svilenom vrpcom, blago su zbunjeni, itd.

Netko koga ne vidiš na fotografiji vjerojatno pjevuši Oj petrinjske uske staze ružmarinom sađene. Otac stoji s lijeve a majka s desne strane. Možda bi i oni zapjevali poznati napjev, ali su trenutno zauzeti poziranjem.

Poslije ćeš promatrati tu fotografiju, a oni će ti objašnjavati. Ti ćeš taj razgovor, naravno, posve zaboraviti i poslije se kajati što nisi pozorno slušao i upijao svaku pojedinost, opažao izraz njihova lica dok su ti to pripovijedali, neponovljivi sjaj u očima, jer ono što su ti tada kanili kazati neće više nikad ponoviti. Očeva je lijeva ruka obavijena oko majčina struka. Desna se oslanja na automobil. Ne zamjećuješ prsten, fotografija je crno-bijela, možda se boja prstena bila stopila s bojom kože, a možda, što je vjerojatnije, njih dvoje još uvijek nisu vjenčani, prstenje je u posebnim kutijicama, čeka svoj neponovljivi trenutak. Noge su mu blago savijene u koljenima, kao da se u visini želi izjednačiti s majkom, koja je nešto niža, pokazati kako će u braku biti posve ravnopravni, što je tada, dakako, već bilo moderno. Oboje se smiješe, ali diskretno, kao da skrivaju što osjećaju jedno prema drugom (i o čemu veličina osmijeha i ne može svjedočiti).

Na samom rubu parka čeka ih skromna povorka svatova. Uskoro će krenuti, praćeni pjesmom. U tom je trenutku tvojim roditeljima nezamislivo da će tridesetu godišnjicu braka morati proslaviti izvan svog doma i grada, daleko od ovog parka, prijatelja i rođaka. Ne znaš što su tada očekivali od života, jesu li vjerovali u njegovu neiscrpivost. Svakako jesu, inače ne bi bilo ni tebe niti tvog brata. Ne bi, isto tako, sredinom sedamdesetih izgradili kuću u Petrinji da biste ti i tvoj brat u gradu mogli nastaviti školovanje.

Trideseta godišnjica braka zatječe ih u prognaništvu, u jednoj od šest nastamba koje su tih ratnih godina bili prisiljeni svako malo mijenjati, seliti se u još oskudniji dom. Redali su se Brest, Kuče, Zagreb (Zapruđe i Gajnice, rubovi grada), Nebojan (selo pokraj Kupe) i Sisak (predgrađe).

Sjedio si s njima, nakon ručka, i šutjeli ste.

Stigli ste još jučer i vjerojatno ste već iscrpli sve teme za razgovor. Otac je pripalio cigaretu i sjeo na kauč. Majka je uzimala tanjure sa stola i odnosila ih u kuhinju. Pomagala joj je tvoja buduća žena. Hodao si s jednog kraja sobe na drugi. Potom si uzeo novine, nakratko ih prelistao i ostavio na stolu. Stao si pokraj ostakljenih vrata i zagledao se u vrt u kojem je padala kiša. Možda je i bilo sunčano, nisi više siguran. Promatrao si vrt i to je dugo trajalo. A onda je otac rekao majci: Pusti, ja ću oprati suđe. Ti idi i lezi, odmori se. Razmijenili su poglede, vrlo kratko, a onda je on na sebe stavio pregaču i latio se posla.

Tako su proslavili tridesetogodišnjicu braka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.