Album | Miroslav Kirin

GRUPNI PORTRET S DJEČAKOM

Ova te fotografija uznemiruje – ne možeš ju protumačiti. Nekakav ‘grupni portret’, a to je, u dvadesetom stoljeću, uvijek uznemirujuće. Zapravo, to i nije portret: tek se grupa ljudi, u ovom slučaju djece, slučajno zatekla. Na određenome mjestu, u određeno vrijeme. Samo, kako odrediti tko je tko na fotografiji?

U ruke uzimaš, ni sam više ne znaš po koji put, njezin prazni, bestjelesni oblik, prevrćeš ga, nevidljivog, u rukama, stvarnim i osjetljivim, propituješ zagonetna lica na njezinoj površini, sve te krhke figurice koje uspiješ ili ne uspiješ izroniti iz sjećanja, i pokušavaš, uzaludno, ispričati njihovu priču.

Budeš li pritom odveć sentimentalan, zalijepit ćeš se za neku slatku djevojčicu, možda još prije za njezine bombone, baljezgat ćeš o osjećajima koje si gajio prema njoj, tada kada ti ljubav uopće nije padala na pamet, izvlačit ćeš iz riznice svog čitateljskog iskustva najsladunjavije izraze, rijetke, profinjene pridjeve i čudesne metafore kako bi opisao osjećaje koji su te tada prožimali. A znaš, bilo je to jedno obično ništa.

Ako, naprotiv, zabrazdiš u studene vode ironije i sarkazma, s tim svojim novopečenim uzdignutim nosom na sve svoje male kolege gledat ćeš svisoka, ta oni su ipak, ruku na srce, tek obična seljačka djeca, a ti si učiteljsko dijete, fin si i pametan, kad se šališ s njima, neka to bude s odmakom, ne dopusti da te smijeh pojede, u šalu unesi otmjenost, na njihove provokacije uopće ne odgovaraj i time pokaži da si nadmoćniji, da si ti onaj koji se zadnji smije, iako možda ne zna čemu.

Osim sentimentalne, ironične i sarkastične kupke, tu fotografiju zapljuskuju još svakojake druge nejasnoće. Recimo: tko je na fotografiji? o čemu je? kad je snimljena?

Idi redom.

Skupina djece, školaraca, đaka, zatečena je dok prelaze preko jednog od drvenih mostića na Plitvičkim jezerima. Među njima i ti. To je taj ključni ‘događaj’. Ništa drugo, ništa posebno. Postoji, međutim, i drugi, čija sjena pada na prvi, zamućuje ga, naizgled čini važnijim.

Ono što je prethodilo, truckava vožnja autobusom, šum vrećica čipsa i cmrkanje soka iz tetrapaka, povraćanje, pjevanje popularnih pjesama, itd., glatko ćeš preskočiti. Svi su ti školski izleti manje-više isti. Preskočit ćeš također opis Plitvičkih jezera, u takvu se stilističku zamku ipak nećeš dati namamiti.

U gomili djece, raštrkane, okrenute leđima, poluokrenute, pogleda uperenih u fotografa, nagnutih nad vodu, kroz koju, poput svečanosti, promiču jezerske pastrve, tražiš sebe, jer na svakoj fotografiji uvijek najteže pronalaziš sebe; ti si onaj koga drugi opisuju, koji postoji samo zato što i drugi postoje i svjedoče o njemu: komu bi, na primjer, u pustari mogao ponuditi sebe, riječi, svoju ljubav?

Potom vidiš: dječak si u bež jakni od balon-svile sa šarenom kapom futačom (ona s vunenom kuglicom na vrhu), ruke si zavukao u džep hlača. Oko tebe djevojčice hodaju u kratkim kaputićima, balonerima ili vunenim vestama na kopčanje, i obveznim bijelim štramplicama. Dječaci trčkaraju, s kapama ili gologlavi, u jaknama ili vestama, svakako ne u štramplicama. Dječaci trčkaraju, djevojčice hodaju, učitelji ukočeno stoje, oprezno predviđaju što bi se sve neugodno još moglo dogoditi.

Neka sjena pada na prvu fotografiju, ova tamni, postupno nestaje, ustupa svoje mjesto drugoj, briše ju: to je ono osjetljivo mjesto. Mjesto brisanja, potiranja, nestajanja, ispadanja.

Posjetom memorijalnom parku Kozara, razgledavanjem Džamonjina golemog spomenika, završava taj đački izlet iz početka sedamdesetih. Sjedite, vas dvadesetak, na stubama i slikate se za uspomenu. Iznad vas se uzdiže valjkasti, izbrazdani spomenik u čijoj ste se nutrini do maloprije igrali. Posvuda je odjekivao vaš smijeh. Ne znate što bi taj spomenik trebao predstavljati. Dok vam je vodič tumačio, skrivali ste se u labirintima spomenika, vrištali, zavijali poput vuka ili hukali poput sove plašeći djevojčice. Ionako vam tada ništa ne bi bilo jasno, kao što ti nije ni sad, dok ovo pišeš.