Album | Miroslav Kirin

DJEČAK, NJEGOV BRAT, NJIHOVA MAJKA I AUTOMOBIL

 

Ta vožnja automobilom, povratak iz … samo je okvir za fotografiju čiji će opis nešto poslije uspješno izroniti iz sjećanja … Dio je niza fotografija snimljenih istog dana … Samo je jedna ‘preživjela’ … Sad bi se mogla zvati: fotografija iz najlonske vrećice … Na njoj ste ti, brat i majka, snimljeni na Đurinoj livadi do vrta u Slani jednog sunčanog dana nakon povratka iz Viduševca … Petrinje … Ivanca … ? Koje je to mjesto moglo biti? Lijepo ste odjeveni … ne izgledate umorno … Neka kratka vožnja … zacijelo ugodna … u pozadini bazgov grm u cvatu … Ali sad ne pričaš o njoj, nego o jednoj drugoj …

Bijaše pakleno vruće voziti se … Dakle, ipak neugodno … Razodjenuo si se, bio si samo u kratkim hlačicama, sjedio si iza oca, promatrao cestu ispred sebe koja je nestajala ispod prednjeg, a izranjala ispod stražnjeg dijela automobila. Tvoj je brat, usnuo, zarumenjenih obraza, ležao u desnom kutu sjedala, majka bi se povremeno okrenula i osvježavajućim rupčićem obrisala njegovo uznojeno čelo. Njoj je, pretpostavljaš, također bilo vruće, ali se nije usudila otvoriti prozor. Znaš, ubio bi nas propuh, rekla bi.

Odmah na početku vožnje majka se s puno žara baci na svoj omiljeni hobi – komentiranje očeve vožnje, koja je, bila je duboko uvjerena … Dobro, to ćemo ipak prešutjeti. Frcaju ovakve rečenice: Pa kud gledaš!I smanji brzinuJe l’ ti vidiš onog mulcaja bih ga najrađeuh! On joj spremno uzvraća protupitanjima (uvijek jednaka, u jednakoj situaciji) zašto ona ne vozi, što ona nije položila vozački, zar ju nije nagovarao, čak ju je i sam pokušavao podučiti, bezuspješno, doduše, ali barem mu volje za to nije uzmanjkalo. To te ne opravdava da sad prebrzo voziš, reče ozbiljnim, malčice povišenim i drhtavim glasom ona uhvativši se čvrsto objema rukama za sjedalo, kao da je u avionu koji će upravo poletjeti. Ja se s tobom više nikad neću voziti, reče majka odlučno negdje na sredini vožnje. I ne morašIdi autobusom, uzvrati otac lakonski. Ma kako možeš tako nešto reći, reče majka uvrijeđeno. Otac ništa ne odgovori, a majka, čini se, izgubi početni napadački poriv te ušuti. Sad će oboje neko vrijeme šutjeti, a onda, kad stignete kući, majka će oca potapšati po ramenu i izmamiti njegov osmijeh pomirbe popraćen blagim kolutanjem očima.

Ta će se živahna priča, kao ‘skinuta’ iz nekog češkog filma, uz slične zvučne ispade nastaviti i sljedeći put, čim oboje sjednu u auto … Ali pusti to … Neka majka iziđe iz auta … popravi haljinu … Mladen već, posve razbuđen, istrčava prema … Ti odmah za njim … ali sporije … kao oklijevajući … Otac, kao najuravnoteženiji, mirno vadi stvari iz auta … Zaključava auto, a iz jedne torbe vadi fotoaparat …

U prvom je planu Mladen, gledan iskosa, iz fotografove, tj. očeve visine, u svojim bijelim hlačicama i potkošulji, lica ozarena osmijehom vražićka, kao da u tom trenutku protrčava pokraj fotografa koji je, eto, imao sreće da ga usnimi prije no što će pobjeći iz donjeg, desnog kuta fotografije … Njegovo je lice, s ustima razvučenim u osmijeh, zbog brzine kretnji valjda, pomalo neizoštreno … dominira okrugla glava … zarumenjeli obrazi, a tijelo se, u svojoj zvrkastoj protežnosti prema zemlji, usitnjava, tako da se bratove cipelice možda vide, a možda i ne vide, zakriljene nogama podignutim u trku … Posvuda po fotografiji razasute su bijele kokoši, poput ostataka snijega nagomilana po dvorištu u hrpama koje se začuđujuće sporo smanjuju, a već je, eto, i ljeto stiglo … Na desnoj strani fotografije, ispred bijelog Pezejca, stoji tvoja majka u šarenoj ljetnoj haljini koja se spušta do koljena … čini ti se … A možda bi rub haljine trebao spustiti malko niže … no nisi siguran kakva je tada bila moda, te je najbolje da ostane ovakva kakva jest. Majka se, dakako, osmjehuje, a što drugo, njezina osrednje duga tamna kosa začešljana je nalijevo … otkriva bjelinu ogoljenog čela, cijela joj je figura prožeta mješavinom elegancije i vedrine, otmjenosti i prostodušnosti … Ni traga od umora nakon putovanja u vrućem automobilu … kao da se tek sada sprema na put … Ti pak stojiš u gornjem lijevom kutu fotografije, raskrečenih nogu, na sebi imaš samo kratke hlačice … To si već spomenuo … sjećaš li se … lijevu si nogu lagano izbacio naprijed, tražeći ravnotežu za tijelo … oko pojasa ti je nemarno obješen remen s futrolom za pištolj … Pištolj si pak bio izvadio i sad ga držiš u desnoj ruci, njegova je cijev usmjerena prema zemlji obrasloj kratko podšišanom travom … Kao da si upravo opalio i potom pustio da ti ruka klone … Gledaš u fotografa i pitaš se tko je od vas dvojice prije pritisnuo svoj okidač – ti ili tvoj otac? Jer interpretacija može biti i drugačija: ti si tek izvukao pištolj iz futrole i namjeravao ispružiti ruku u smjeru svog oca, zažmiriti na jedno oko i potom pritisnuti okidač … Što se od svega toga dogodilo, nitko ne zna, pa čak ni fotografija sama. Čiča miča, gotova priča!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.