Album | Miroslav Kirin

PRIČA O KRIVCU I FOTOGRAFIJI

 

Tih dana ti, međutim, u ruke dospije bilježnica plavih, odnosno crvenih korica (boja ionako ovisi o kutu gledanja i jakosti sunčeva svjetla koje pada na njih). Sjedio si na nekom posve nebitnom mjestu (jer bilo koje da odabereš, sva će se natjecati u bezličnosti, i neka te pritom ne uznemire povremeni požari, eksplozije, srušene kuće, vrisak djece, plač žena – to su ekscesi koji se odmah sankcioniraju) i s licem zaronjenim u ruke doimao si se silno razočaranim u život, ljude i kobni utjecaj povijesti na njih.

Kao što si rekao, bilježnica je, dok si sjedio grcajući od očaja, pala odozgo, klepnula te po glavi, očešala se o tvoje uho. Nema sumnje, to si, htio ne htio, morao pročitati kao znak, tajnovitu interakciju zemlje i neba. Bilježnica je, ustvrdio si, bila neka vrsta dnevnika koji je autor ispisivao, a da toga uopće nije bio svjestan. Naizgled nepovezane rečenice koje svoj smisao dobivaju u nekoj ‘višoj’, nedokučivoj sferi.

Sve što je autor činio, od najbanalnijih dnevnih poslova do onih ‘neprocjenjive važnosti’, bilo je u toj knjižici skromna opsega, pa tako i priča o tome kako su umrle tvoje fotografije. Kako su ‘umrle’, napišeš još jednom. Postupaš s njima kao s nekim majušnim ljudskim bićima, da, kao s Domaćima. Daješ im da žive i umiru. Čudan si ti gospodar i još čudnije su tvoje ovlasti. Fotografije poigravaju u tvom sjećanju i izmamljuju osmijeh. Potiču vedrinu prije negoli sjetu.

A smrt, ona uvijek dođe u nekom uzvišenom stanju, u dekoru primjerenom njezinu karakteru, kao, primjerice, u tišini neelektrificirane noći, u bjelini dana u gradu koji su morali napustiti Domaći. Oni koji su zaposjeli njihova mjesta bili su ona paralelna stvarnost koja nas uvijek vreba, čeka da ispuni naše prazno mjesto.

Prvo je zapravo umro Bog, pa Autor, a onda je na red došla i Fotografija. Sva mjesta u kojima se očitovala Božja prisutnost redom su umirala. Po svemu je sipio prah, onaj u kojemu je sadržan i tvoj prijatelj, i prijatelji drugih prijatelja, preko svih stvari navuklo se sivilo, rahlo tijelo mrtvih poleglo je po cijelom gradu. Nema više grada.

Zatim je došao Krivac (ime si mu samovoljno nadjenuo jer sada, kad nema Boga, možeš si to priuštiti). Ne treba vam njegov vanjski opis, boja kose, očiju, oblik lica, on je ionako reduciran na simbol, tijelo kao da mu i nije potrebno, tu je tek da hoda, otvara vrata, pomiče predmete.

Kad je ta obitelj stigla (posljednja u nizu), vrata tvoje roditeljske kuće već bijahu otvorena, nezaključana, nije trebalo provaljivati. Krivac je ipak ušao s poslovičnim oprezom, obišao sve prostorije u prizemlju i na katu i tek tada pozvao svoju ženu koja je vani, zajedno s djevojčicom i nešto starijim dječakom, čekala ne ispuštajući nabreklu putnu torbu. Djeco, vi se još malo strpite, rekla je, odložila torbu na stepenice i ušla. Ona i muž još jednom su pregledali cijelu kuću, koja je, po svemu sudeći, već bila opljačkana. Mogla je i koja mina biti postavljena, žena se bojala za svoju djecu i muža.

Sve su pregledali, ali malo je što bilo upotrebljivo. Preostale su tek neke stare komode, prevrnute i uništene, a iz njih su se bile prosule stvari prijašnjih stanara, nalik isušenu sadržaju utrobe neke rasporene životinje koja je, napuštena od svih, dugo umirala. Hrpe papira, smeća i neodgonetljivih predmeta gnijezdile su se po kutovima soba. Iz otvorenog hladnjaka dopirao je smrad odavno pokvarene hrane i žena napravi gadljiv izraz lica.

U sobi u prizemlju zatekli su rasparan kauč; zamijenit će ga. U kupaonici su, protekle zime, popucale cijevi; dobro da muž poznaje jednog vodoinstalatera. Vrata na stražnjoj strani kuće bila su otključana: prijašnji vlasnici nisu se ni trudili da ih zaključaju. Nedostajala su prozorska krila na sobama na katu; za prvu ruku preko njih će razapeti najlone. Ormare će već odnekud donijeti, jednako tako kuhinjske elemente, naći će i tepih, bračni krevet i krevete za djecu.

Bivši vlasnici: oni ne razumiju nas, i mi ne razumijemo njih, mislila je žena, ali jedno je sigurno: i mi i oni moramo živjeti u tuđim kućama kako bismo preživjeli. Nitko od nas to nije želio, ali što se može. Žena i njezin muž počistili su sobu u prizemlju i potom u nju unijeli madrac. Tu su se noć njih četvero stisnuli na tom madracu i prospavali prvu noć u stranoj kući. Djeca su već odavna sve razumjela i nisu ništa ispitivala.

Sljedećeg dana žena i djeca latili su se čišćenja kuće, a muž se odvezao u grad ne bi li štogod pronašao za kuću; bilo je napuštenih kuća koje još nisu bile potpuno opljačkane. U svakoj se kući moglo nešto pronaći. U jednoj ormar izguljenih vrata, u drugoj škripav trosjed, u trećoj klimav stol i stolice, u četvrtoj otrcan tepih, u petoj noćne svjetiljke (koje će rijetko biti paljene – struja se strašno štedjela, dnevno bi je bilo tek po dva-tri sata).

Za tjedan-dva namjestili su kuću tako da se u njoj donekle moglo ‘normalno’ živjeti. Djeca su krenula u školu. Zahladnjelo je, jesen je neprimjetno ušla u zimu, pucale su vodovodne cijevi, rušili se dalekovodi pod teretom snijega, noći se protegnule na dane.

Jednog jutra žena krene u drvarnicu po drva. U kutu drvarnice bila je hrpa papira koje su tu pohranili nakon čišćenja kuće. Nisu ni zagledali što bi to moglo biti. Papiri kao papiri. Zapale se, sagorijevaju, griju. Premećući po toj hrpi, naiđe na nekoliko crno-bijelih fotografija. Međutim, bile su ih već izjele vlaga i prljavština. Pa ipak, na jednoj od njih nazirale su se dvije nasmijane mlade žene u kaputima, nešto što bi mogla biti maturalna slika te iste žene, i dijete koje drži janje.

Odmah se sjetila i svojih fotografija: sreća da ih je ponijela sa sobom. Uvijek ih može pogledati i sjetiti se kako je bilo prije, sjetiti se svog stana u gradu koji je morala napustiti, i stvari u njemu; prijatelja koji joj više nisu prijatelji, a eto, na tim fotografijama i dalje dižu čaše veselo nazdravljajući kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo.

Uzdahnuvši, zgužvala je fotografije i pomiješala ih s novinskim papirom. Nacijepala je drva i odnijela naramak, zajedno s papirima, u kuću. Pripalila je papir i promatrala kako, zajedno s novinama, gore fotografije. Što je bilo s ostalim fotografijama, pitala se, kuća je već bila opljačkana prije no što su došli. Jedino vam to možemo ponuditi, rekli su, a vi kako hoćete. Nisu mogli odbiti, nije bilo drugog, boljeg rješenja. Sva su rješenja pripadala prošlosti. Živjeli su vrijeme koje nisu mogli definirati. Moglo je biti samo lošije. Nisu bili prvi kojima je ta kuća bila privremena postaja. Vrata se nisu zaključavala, kao da su govorila: uđite, uđite.

Na ovome mjestu, privremeno, završava priča o Krivcu i smrti Fotografije. Neizvjesno je, zapravo, je li i kada Fotografija umrla, tko ju je ispratio na vječni počinak. Živi su samo njezini blijedi odrazi koji se neprestano udvostručuju i dodatno usložnjuju priču koju je ionako nemoguće ispričati; onu o životu.

Život sagorijeva, pretvara se u uspomene, jer tako se lakše nosi sam sa sobom. Knjiga, čim ju otvorimo, počne gorjeti, pretvarati se u pepeo. Isto je s fotografijama, kao da ne žele zadržati pamćenje. Nema ničeg težeg od pamćenja. Pa ipak, sve je na rubu nestajanja. Tko ga preskoči, sretno mu. Neka ne pošalje pismo, neka ništa ne kaže, što bismo s odgovorom?

Žena, njezin muž i djeca živjet će još neko vrijeme u tvojoj kući. Zajednički će objedovati, možda će voditi ljubav, svađati se, igrati se s djecom, snimati obiteljske fotografije, odlaziti kod svojih roditelja na selo i po svemu sličiti drugim ljudima. Osim što je, nikako to nemoj smetnuti s uma, rat i njima već dolazi nova nesreća: početkom kolovoza tisuću devetsto devedeset i pete godine, obuzeti golemim strahom žena, njezin muž i djeca brzo će morati napustiti kuću koju su već počeli smatrati svojom (što se lijepo vidi iz fotografija snimljenih ispred ulaznih vrata kuće i na travnjaku – izraz na njihovim licima ne otkriva nelagodu nekoga tko je u tuđoj kući) i tu se ova njihova životna priča naprasno prekida.

Ono pak o čemu će ti nesretni ljudi pripovijedati budućim naraštajima neće nam biti znano.

Istina, koga bi to i zanimalo?

Ono što je uslijedilo bijaše već viđeno:

Sve ste pregledali, ali malo je što bilo upotrebljivo. Preostale su tek neke stare komode, prevrnute i uništene, a iz njih su se bile prosule stvari prijašnjih stanara, nalik isušenu sadržaju utrobe neke rasporene životinje koja je, napuštena od svih, dugo umirala. Hrpe papira, smeća i neodgonetljivih predmeta gnijezdile su se po kutovima soba. Iz otvorenog hladnjaka dopirao je smrad odavno pokvarene hrane

A tu su bile i fotografije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.