Album | Miroslav Kirin

MAJKA I UČITELJ PLIVANJA

 

Tvoja majka usnu sljedeći san; mlada djevojka, tek stupila u hirovite godine, propupala i jedra, odjevena u laganu ljetnu haljinu s cvjetnim uzorkom, stegnutu u struku, dolazi na morski žal, razodijeva se i, u kupaćem kostimu poput onoga Esther Williams, zakoračuje u plićak.

To je, pretpostavljaš, tvoja majka. Pretpostavljaš – jer ne možeš znati. Majka ti više ne priča svoje snove. Nekad prije … To je druga priča … Ispričala bi ti poneki … Tu i tamo … Vjerojatno zato što ih ionako nisi mogao razumjeti … Te strahove … Proganjanja … i otkud dolaze …

Pričamo drugima jer se želimo uvjeriti … razumijemo li i mi sami … To što pripovijedamo …

Snivajući, ona ništa ne zna, samo svjedoči zbivanju, nemoćna da se uplete u njegov tijek. Tijelo koje sanja jest tijelo neke druge mlade žene, vjerojatno ono tijelo koje bi majka željela nastaniti, ispuniti svojim žudnjama i sanjarenjima. Djevojci, odnosno tvojoj virtualnoj majci ubrzo se pridružuje vitak, mišićav mladić preplanule puti. On je tijelo za sebe i ne predstavlja ništa drugo. Nema osobnosti, njegovo je tijelo tek puka funkcija namjere koju kani ostvariti. Hvata majku za ruku i odvodi ju u dublju vodu. Ona se, naravno, opire, slatko vrišti, smije se, more se pjenuša, dopunjuje njezin dražesni pjev, on ju hvata oko struka, zanjiše njome lijevo pa desno i ispusti ju u vodu, ona mlatara rukama i nogama, bori se da ispliva na površinu, još uvijek nije sigurna da li da se smije ili da zove u pomoć, ta to je igra, pomišlja, kad joj, munjevito, glavom prostruji strašna pomisao da to nije nikakav učitelj plivanja, i sada, dok ju taj nepoznati netko potiskuje pod morsku površinu, ona se zapravo bori za goli život, svako malo glavom se probije iznad vode hvatajući zrak, a on ju, odveć snažan za nju – to zavodljivo utjelovljenje zla u tijelu plejboja, razotkriveni ženomrzac, davitelj i tko zna što još – ponovno potopi; ona sve brže gubi zrak, ribice i alge postahu već dijelom njezina krhkog interijera gdje su se njihale zajedno s plućnim krilima, još malo i njezine će bjeloočnice zauvijek zastrti crnilo nalik sipinu.

Na ovom se mjestu majčin san prekida, kao i, uostalom, svaki san čija se putanja približi smrti, dosegne rub, ali ga ne prekorači, jer nema smrti u snu unatoč snivačevoj žudnji da se susretne s njom.

Sljedećeg dana jedna osmogodišnja djevojčica, u pratnji pomnjivo začešljanog svjetlokosog mladića, bojažljivo zakoračuje u more. Isprobava je li hladno ili nije.

Oklijeva. Čini se da će se priča iz sna ponoviti. Možda i hoće. Ali san ne postoji kao priča. Nesuvisao je. On zabljesne u podsvijesti, unajmi sobu u nekakvoj fiktivnoj kući straha i trajno se nastani ondje.

Ovo čak i nije san.

Ta je djevojčica tvoja majka, a onaj plavokosi mladić njezin brat Ivo, tvoj ujak.

Majka ti jednom reče: Naučila sam plivati na Kupi, ne na moru, ne znam zašto inzistiraš na moru … A ja se točno sjećam tog dana…

Ljeto je tisuću devetsto pedeset i prve; vrijeme je da tvoja majka konačno nauči plivati. S njima je i fotograf, ujakov prijatelj, zamoljen da snimi majčine prve zamahe. Sjeo je na obalu i strpljivo čekao.

Ujak je već bio dograbio tvoju majku i nosio ju u naručju. Ona je vrištala, podcikivala, mlatarala nogama i molila brata da ne ide dalje, u dublju vodu. On, međutim, naizgled nije mario za njezine promatraču vjerojatno dražesne vapaje. Tu se već vidi sličnost sa snom (kao što se san uvijek može prispodobiti nečemu u stvarnom životu), samo što je ovaj mladić puno nježniji, pažljiviji sa svojom sestricom.

U jednom ju trenutku ispušta u vodu, ali ubrzo zatim hvata ju oko struka, nagovara da pomiče noge i ruke, da radi polukružne kretnje, poput žabice, kako bi ju on, kada za to dođe vrijeme, pustio da sama zapliva.

Fotograf ustaje i sprema se zabilježiti dugo očekivani prizor.

Majka rukama i nogama lupa po površini mora stvarajući iluziju da se sama održava na vodi (u što uopće nije uvjerena, pa se postavlja pitanje čija je to onda iluzija). Ujak Ivo stoji u vodi do struka, oči su mu se bile stisnule – da li od smijanja, ili zato što je okrenut prema suncu te mora škiljiti, to ne možeš doznati. Objema rukama drži svoju sestricu koja pokušava plivati. Napokon se s obale začuje fotografovo klik. More je zapjenjeno, bjelina pjene miješa se s pahuljastom bjelinom oblaka što su se nadvili nad pučinom u pozadini, a usta tvoje majke, kao i oči, boje lješnjaka, čvrsto su stisnuta da se, nedaj Bože, ne bi nagutala slane vode.

Usred te vesele borbe za održanjem na površini koja lebdi na rubu plača uobličila se fotografija o kojoj sad pripovijedaš.

Od toga dana bojala sam se duboke vode i danas, kad imam pedeset i šest godina, bojim se dubine i nikad nisam ronila niti preplivala Kupu.

Ne znaš je li majka baš tad naučila plivati, ili je to bilo poslije, no svakako je onaj san, nastanjen u kući straha, još uvijek u njoj. Možda je tek njegov sadržaj bitno drugačiji.

Međutim, onaj osjećaj straha ostao je jednak. Majka posjeduje osobito izoštreno osjetilo za neshvatljivo i nepredvidljivo. Uvijek kad nasluti neku opasnost, ili nesreću, na njezinu satu koji duboko, u fiktivnoj kući straha, mirno tiktaka, popuca staklo, rasprsne se, prozirni se komadićak zarije u srce i ona se žacne. Ti se predosjećaji ne mogu nikomu objasniti, oni su priča o instinktu koji je nedjeljiv od srca. Ono što je za nekoga bezazlena koincidencija u koju ne želi povjerovati, i koju odbacuje olako, lakonskim mahanjem ruke, za majku je to jasan znak nečega ozbiljnog, pa čak i sudbinskog.

Kad je u ljeto 1991. godine u nekoliko plastičnih vrećica spremala najnužnije stvari (na čemu si joj sad zahvalan), svi ste samo nehajno odmahivali rukom govoreći da za tu revnost jedne strahom obuzete žene nema stvarna razloga.

Glasovi: Opet pretjeruješDaj spremi to sve natrag u ormarMa ne može se takvo zlo dogoditiFantaziraš! … Itd.

Držali ste to još jednom od njezinih pretjeranosti. Nije vam to bilo teško; često je i sama davala povoda za takve tvrdnje.

Nitko od vas nije tad ni slutio koliko majka ima pravo, a koliko ste vi bili naivni. Ona, koja je najviše sanjala, i najviše se prisjećala svojih snova, više nije sanjala.

Sjedili ste u kući, osluškivali udaljenu tutnjavu.

Ti, tvoj brat i otac, vi ste sanjali.

Ali ništa niste bili kadri ispripovijedati.

Reći ćeš i ovo: majčin se život oduvijek odlikovao težnjom za redom, kadšto pretjeranim, i možda je baš zato slutila kakav će nered izbiti, čemu ćete strašnom svjedočiti, s kakvim ćete se gubitkom suočiti. Nije si mogla dopustiti da ju nesreća zatekne nespremnu, na spavanju. Morala je imati te stvari u vrećicama pokraj sebe, pokraj uzglavlja postelje na kojoj se noću, uznemirena, prevrtala i obasipala oca pitanjima na koja je možda znao odgovoriti, ali se odgovore nije usuđivao izreći, ne noću, pustimo barem noć na miru, rekao bi.

Još jedan niz stvari, mirnih u svojoj nedužnosti, lijepih, korisnih, brižno poslaganih pokraj ulaznih vrata, bio je spreman za iznenadan noćni bijeg.

Mislili smo, svako zlo počinje noću, ili najkasnije u zoru. A počelo je, vidi čuda, usred dana, bestidno.

Promatrajući majku, mogao si reći: strah je uvijek opravdan, sâmo njegovo pojavljivanje istinski ga potvrđuje.

Ili: strah ne možeš izmisliti.

A reći ćeš i ovo (iako, prividno, nema veze s ratom): Majka nikad ne odlazi u duboku vodu, unatoč tomu što zna plivati i što je plivanje u rijeci, bazenu ili moru tek ljetna rutina o kojoj se i ne razmišlja, ne odlazi na mjesta koja su joj neznana, to jest, koja potpuno ne poznaje, jer nikad se ne zna odakle, kada i kako netko može uletjeti u njezin, tvoj, svačiji život i povući ga na dno, bespovratno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.