Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I PIŠTOLJ

 

U šaci čvrsto stežeš crni gangsterski pištolj s bijelim rukohvatom. Barem je lagan, od plastike, pomisliš, što bi tek bilo da je pravi, pa bilo bi ga pet puta teže držati! Jer nije to jednostavno, iako se takvim čini, ali gotovo već dvadeset godina tvoja je ruka ispružena u visini desnog ramena, kao da si naciljao u nešto i nikako da opališ (zamor i bol što ih ta ruka osjeća nimalo ne ublažava to što te fotografije više nema, što se njezin pepeo izmiješao s pepelom tolikih drugih stvari). Druga, lijeva ruka nezaposleno visi uz tijelo. Toliko o lijevoj. Osmjehuješ se, jedva zamjetljivo, obrazi ti se napuhuju poput onih u baroknih amorčića s lukom i strijelom u ruci, a oči otkrivaju kratkotrajnu prisutnost fotografove bljeskalice. Amorčićevo je tijelo, onda kada ga ima, nagnuto u smjeru odapinjanja strelice, i samo što nije poletjelo uz pomoć svojih pozlaćenih krila, valjda za objektom, ciljem svog ljubavonosnog uboda, još samo vrškom lijeve noge dodiruje tlo, njegova nagnutost kosi se sa silom teže, ali to je već slikarov problem, koji se na taj način podsmjehuje savršenosti renesansnog kanona, izmiče mu stolicu, kanon se žustro pokrenuo, njegov amorčić samo što nije pao, razbio se, kao da je od sadre. Tvoje je pak držanje potpuno mirno, s nekom podsmješljivom ukočenošću okrenuo si se prema nevidljivoj meti, a glava, u poluprofilu, na zid baca mrlju svog sraza sa slamnatim šeširom s rubom od naizmjeničnih crvenih i plavih kvadratića. Na sebi imaš tamnoplavu vestu na kopčanje i svijetle, pomnjivo izglačane hlače koje završavaju u crno-bijelim cipelicama, što je potpuno u skladu s gangsterskim pištoljem. Stojiš možda baš na onom stolcu što ga je barokni slikar izmaknuo svom ljupkom amorčiću. Međutim, ipak je vjerojatnije da je to obični svijetlosmeđi drveni školski stolac na kakvu ćeš i ti, kao i ostali učenici, sjediti za vrijeme nastave, samo da malo narasteš, još koju godinu, dvije. Jedino si promašio s tim šeširom, nije to na čelo nabijeni šešir gangstera mrka pogleda, to je prije plitak šešir oštra oboda koji nose veseli oxfordski studenti iz dvadesetih godina u trenutku dok veslaju rijekom Isis i svojoj dragoj upućuju čeznutljive poglede, koji su više smiješni nego, kako se ono veli, ‘značajni’. Svako malo taj se veslač jednom rukom hvata za šešir, jer vjetar je zapuhao sa sasvim ozbiljnom namjerom da pokvari romantični ugođaj, a čamac nervozno mijenja smjer kretanja, čas mu kljun stremi k lijevoj, čas k desnoj obali. To je pak popraćeno slatkim vriskanjem veslačeve drage. Ništa drugo ne kaže ona, samo vrišti. Oboje se dobro razumiju, znaju što im je činiti. On će i dalje veslati a ona vriskati, takav je to sklad. Ozbiljan gangster ne bi nosio vestu na kopčanje, bez obzira na inzistiranje njegove dominantne majke, kao što je majka Jamesa Cagneyja u filmu Usijanje. Međutim, u ovom se slučaju ipak morao prilagoditi okolnostima. U očevu bi sakou ipak smiješno izgledao, s predugim rukavima u kojima bi se izgubio pištolj. Kao ozbiljan gangster ne može si dopustiti da smiješno izgleda, svi ga se moraju plašiti, uključujući i njegova najboljeg prijatelja Darka. Poklonit će Darku tu fotografiju i onda će ju on držati na zidu umjesto slike druga Tita. Ikonografski, ta se slika možda i ne uklapa u ovu gangstersku priču, ali nikad se ne zna. Povijest se svakodnevno mijenja. A što se tiče tog osmijeha na licu, to je gangsteru jednostavno pobjeglo, fotograf je izveo neke kerefeke i slikao ga baš dok se ovaj prostodušno nasmijao. Podlac! Poslije se više ništa nije moglo učiniti. Fotografija je već bila snimljena, a kako putujući fotograf nije rasipan pa da načini desetak i više snimaka dok ne dobije onu pravu, koja baca pravo svjetlo na svoj objekt, on okine samo jednom, najviše dvaput, i gotovo. Kakav jesi, takav ćeš ispasti. Što si priželjkivao, to se neće ostvariti. Nećeš biti ni onakav kakvog te vidi fotograf. Takva je istina fotografije. Ti si onakav kakvog te vidi netko treći, netko između. Zapravo, nigdje nema tvoje slike, negdje se zagubila. Možda bi se jedino taj osmijeh mogao drukčije protumačiti. Da, tu je posljednja mogućnost. Trzaj usana u kojem se ceri tvoja slika. Svijet već pritišće svojom surovom verzijom u kojoj nema mjesta za smijeh. Zato iskaži osmijeh prezira prema neprijatelju, prema podređenima, prema cijelom svijetu. Isplazi jezik. Ma jezičinu. Neka to bude ciničan osmijeh. Osmijeh samoće spram galame i rulje. Jedino se u tome krije nada. Gangsterova veličina izdiže se iznad cijelog svijeta (a svijet je u plamenu). Osmijeh se nipošto ne bi smio doimati dobroćudnim – ta time bi išao protiv samoga sebe, tj. gangstera, koji mora biti zao i bešćutan (iako duboko u sebi priznaješ da bi taj gangster vrlo rado trampio kapsle za pištolj što ih skriva u lijevom džepu za jednu čokoladu Braco i seka).

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.