Album | Miroslav Kirin

KRAVA (OPSESIJA)

 

… Znaš, lako je s fotografijom koja je postojala, čije se nestajanje neprestance isipava u tebe, čiji tragovi, bolni ili slatki, žive u djelićima sekunde u slučajno opaženim predmetima … izgovorenim riječima … neslućenim susretima …

Ali pitam te ja … što da učiniš s nepostojećom fotografijom … s prizorom koji ama baš nikoga nije dirnuo … potaknuo da ga zabilježi fotoaparatom … Da na trenutak zaboravi sebe … nesebično se podijeli s nekom nesretnom sudbinom … čija lelujava egzistencija ne ispunjava ganućem … čiji je sadržaj naizgled banalan … pun šupljina … ozračen nedostatkom zanimanja … isključen iz dragocjenih sastojaka sjećanja … progutan mrakom … izgažen cipelama nezadovoljnika … Ukratko, izbrisan iz kakvog-takvog mogućeg svijeta? … Ta možda najdragocjenija fotografija … neponovljivo svjedočanstvo … Nitko ne može predvidjeti … njezino značenje … mjesto u … Nesreća prođe … a te slike koje zaostaju … jesmo li ih izmislili ili su doista bile tako … tako neopisive … nesvodljive na riječi … kao da nisu … pa ipak …

… Jer postoji taj prizor koji neprestano nadire prema tebi … osvaja te (zapravo, već si osvojen) … uprizoruje se u obliku fotografije koju nitko nije snimio … koji u tebi pronalazi idealan album sa zarezima za ulaganje imaginarne fotografije (ti zarezi u duši, ožiljci, govore tvojoj nutrini, bez jezika, nadmoćno ga nadilazeći) … Međutim, počneš li opisivati tu nepostojeću fotografiju, fotografiju svoje žudnje … najjačeg simbola djetinjstva … zabasat ćeš u polje vrtoglavog gubitka granica, a postojeće i nepo-stojeće, snimljene i nesnimljene fotografije slit će se u jedan album … istrgnutih stranica … bez sadržaja … bez intimne povijesti utaknute u kose zareze njegovih stranica …

I onda se dogodi ovo: sve što je do tada moglo postojati, svjedočiti o stvarnom životu (ah kako to čudno zvuči), sručilo bi se u ambis nepouzdanosti u kome bi čak i tvoja prva fotografija … za koju jamčiš svime … kako se ono kaže … ona … znaš … na kojoj te, kao dijete od deset mjeseci, u naručju drži majka … izgubila svaku vjerodostojnost … Bezobrazno i licemjerno izdala bi te pred samim tobom govoreći: To nipošto nisi ti; to okruglasto dijete s majkom, na putu ispred očeve roditeljske kuće u Viduševcu, utisnuto u mene poput odraza u zrcalu, netko je sasvim drugi!

Reci, tko da te sad brani … zauzme se za tebe … tko će reći … bez imalo krzmanja … da si to baš ti a ne netko drugi … čiju si fotografiju slučajno kupio na sajmu antikviteta … Tvoja nesuđena braniteljica vjerojatno neće biti krava iz bakine štale … ona koju možeš zvati Šarava, Lisava, ili nekako drukčije, a koja sramežljivo proviruje iz lijevog kuta pastorale nikad snimljene fotografije i upućuje promatraču … tebi … svoj beskrajno strpljivi pogled koji te moljaka da ju radije odvedeš na ispašu nego što ju zavitlavaš pričom o svom poljuljanom … identitetu … Jer ti si zapravo nakanio dovesti baš nju, kravu, na neobilježenu stranicu svog albuma, a na koju ona uopće ne želi doći …  Kao da ti brani da ju odvedeš s livade na koju je upravo kročila, spustila glavu i počela pasti …

Dobro znaš da u ovom svijetu nema milosrđa – zato već sljedeća nesnimljena fotografija uprizoruje jednu drugu kravu …privezanu za stablo u nekom seoskom dvorištu … Priču priča jedan svećenik, a on ju je opet čuo od … To je jedina drhturava svijetla točka Banije na početku rata: u selu iz kojeg su svi prognani ostala je ona, krava, nesuđena čuvarica napuštenog doma … tračak isto tako prognane nade … Trenutak kada u to tuđe dvorište s kravom uđe uljez sa svojom obitelji, te ustrijeli tu svjedokinju svog prijestupa, neće zabilježiti nijedan fotograf; tek će odnekud … od usta do usta … doprijeti ta tamna životna parabola … sažeti rat u jednu strašnu sliku ubijanja …

Treću fotografiju prožima pak krajnje beznađe … svijet izvrće svoju ranjenu kožu … jedino što mu je preostalo … Uzmite me, što čekate, kaže taj bespomoćnik beskorisna pamćenja … Beskožno se tijelo bacaka na pustoj ledini; to je još jedna krava … već danima leži tu … naduta od plinova raspadanja … Ona koju nisu mogli povesti sa sobom … koja je morala ostati … kao metafora nedužnosti zemlje … Čak nisi kadar zamisliti tu fotografiju; ova te jadnica zatječe nespremna; svojim ukočenim očima … svojom nepredočivošću ‘promatra’ te sa stranica neke fotomonografije o ratu … Krajobraz prepoznatljiv … Hodao si njime … ti brežuljci … šume … mnogostruka povijest krvi i paleži … Idemo, ljudi, još jednom

Sada su ti oči već suzne … Priznaj … ne bi ni pomislio da je to tvoja krava … ona koju si nakanio odvesti na pašu … koja tvrdoglavo oklijeva ući u tvoj album … Ne, to nikako … neka iluzija i dalje svjetluca … poput staniola … šuštavo … šušljetajući priču koja je po svemu sudeći … nerealna … zarobljena u tvom prijašnjem … u koje se ide književnošću … kako drukčije … Ali na koncu ipak shvatiš da je to sve ista krava … ista priča … Na koncu svega je poraz … Priznaj to sebi … i pomiri se s tim … I više nema pomoći: svoj već pripremljeni album podereš, a kravu ostaviš ondje kamo i pripada – prošlom vremenu, usred livade na koju je upravo kročila, spustila glavu i počela pasti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.