Album | Miroslav Kirin

DJEČAK I DVIJE DJEVOJČICE

U tvoj oboreni pogled na fotografiji upisan je nekakav stid … što li … Zatim otkrih, Miroslave, da si i ti već pisao o barama, o ‘gonjenima žudnjom i strašću’, a ja samo htjedoh reći … htjedoh spomenuti … tu svoju epizodu s barom … dovesti ju nekako u vezu s tom fotografijom … a usput reći … slatko se … vragoljasto osmjehnuti … kao da u tome ima …

Tog je ljeta u Viduševcu palo puno kiše … A onda pripržilo sunce… Dolje, ispod bakine kuće, na pokošenoj livadi, iza ‘rastika … kao posijane … nikle bare … tople … ma što … vruće … kao Pišaća … Ljeskaju se i zovu … Do rijeke Gline treba sat vremena pješačiti … A ionako ne bi vas pustili … troje šašave djece … same na kupanje … Već ste više puta slušali priču kako se … ta nesretna djevojka … utopila … Zato ste … što drugo … Dobra je i ona … bara … Niste mogli odoljeti … tom izazovu … Svukli ste se i ostali samo u bijelim gaćicama, ti i te dvije djevojčice … Rođakinje … nikad nisi bio siguran jesu li ili nisu … Bacili ste se u tu toplu kaljužu … jedva da vam je dopirala nešto iznad koljena … prskali se mutnjikavom vodom … vrištali … Djevojčice su prskale dječaka, a onda je on trčao za njima … Voda je prskala … mutna i puna dječje strasti … Sve to događalo se u slatke godine malih razlika … bez natruha o branjenim slastima odrastanja uz rođakinje … Ali o tim su avanturama sa svojim vragolastim rođakinjama već pisali … ma čitali ste ih … te vrckave priče na rubu prijestupa …

… Onda se vratih fotografiji … Rano je ljetno poslijepodne, sjene kratke, zaobljene, prianjaju uz figure dviju djevojčica, i dječaka koji u tom trenu obara pogled … rekli smo … od stida … Na kosini brežuljkasta dvorišta prvi s lijeva stoji on, do njega Mirjana i njezina mlađa sestra Zrinka.

Prvo prođeš pokraj njihove kuće ispred koje raste divlja trešnja, a onda i pokraj bakine. Tu, dakako, uđeš u dvorište, prođeš kraj dudova stabla te jedne sitne, povijene i kvrgave šljive. Nikad ništa od nje.

Te bosonoge djevojčice možda su i tvoje rođake, jer imate isto prezime. Zato i njihova oca baka zove Rođak, kao da mu je to ime. Nikad ne kaže susjed, kao da riječ susjed ne postoji. Postoje rođaki. Mirjana Rođak tvoja je vršnjakinja i ide u četvrti razred osnovne škole, a Zrinka, njezina sestra, u prvi. Mirjanina je kovrčava kosa tamne, gavranovske boje, a Zrinkina ravna i svijetla poput boje prezrela žita. Možda i nije tako, ali želio si naglasiti tu fizičku suprotnost između sestara. Možda si želio reći kako Mirjana ima pogled skeptika, a da je njezina sestra jedna obična … ne nimfeta nego … naiveta … ali nisi … stid te tako brzopotezno … olako nekoga ocrtati … s dvije-tri osobine … i onda se svatko u tome može prepoznati …

Haljinice su prava priča koja ne skriva svoje skriveno značenje … Krenu od ramena i spuznu do koljena … gdje podrhtavaju … u naborima … u igri s nogama … Šare na njima izbjeljuje sunčevo blještavilo … Pred tvojim očima ti ušiveni ili naslikani cvjetići venu … skupljaju se … i naposljetku nestaju …

Djevojčice škilje, vjerojatno im sunce ide u oči, a one su neodlučne – hoćemo li ga pripustiti unutra ili ne? Stišću usnice te kao da, zajedno s očima, izražavaju nepovjerenje prema onome koji ih promatra i kani ih fotografirati (skeptična M. napućila je usne, ne vjeruje da će išta od toga biti … sunce je prejako … a zatim … tko zna … uvijek se nešto upetlja u život … sudbina … loša sreća … rat … fotografova nespretnost …).

Iza vas se nazire pročelje bakine kuće od crvene cigle s drvenim ganjkom, usječene u brežuljak. Na vratima bi mogao stajati djed, naslonjen na drvena vratašca i promatrati vas. Mogao bi i ti stajati pokraj njega … Razgovarali biste … Možda i o Drugom svjetskom ratu, o kojem on najradije šuti … Zagrcneš se … pomisliš na nešto drugo … kroz sjećanje sijevne … možda ipak treba drugi, pogodniji izraz … Kroz sjećanje se probije … da to je dobro … slika djeda na otomanu u ljetnoj kuhinji u podrumu kuće … Teško diše … znoji se … prsa se nadimaju … Zbog sparine, i zbog astme koja će mu, deset godina poslije, zauvijek uskratiti disanje.

Još uvijek gledaš preda se, i tko zna koliko će to još trajati (starjet ćeš, Doriane, a nećeš to zamjećivati, sebi ćeš biti jednak, a ostalima drugačiji), na sebi imaš svijetlu košulju kratkih rukava i kratke hlače, a ispod desne ruke stišćeš plastičnu loptu, imitaciju košarkaške.

Lopta kao simbol tvoje nadmoći … ti si onaj koji posjeduje … koji može nešto ponuditi … uspiješ li se otrgnuti iz ukletog dvorca svoje djetinje sebičnosti … predmeta koji se gomilaju u carstvu samoće i tišine … jer stavi uho na lice fotografije … osluhni … ništa … ni vjetar … samo tišina …

Pitaš se: ne dolaze li se tvoje rođakinje igrati k tebi zato što ti imaš loptu, ili neku drugu igračku, a one nemaju; ne igraju li se s tobom samo zato što u blizini nema nikog drugog s kime bi se igrale? Zatim se zapitaš: a tko postavlja tako bolna pitanja?

Mirjana i Zrinka ipak nisu bosonoge, sad si se sjetio, izoštrilo se tvoje unutarnje oko: imaju čiste bijele dokoljenke i plave, plastične sandale na nogama. Čini se da i ti imaš bijele dokoljenke. Eto sličnosti između tebe i tvojih susjeda.