Album | Miroslav Kirin

DVIJE ŽENE

 

Sadržaj ove fotografije izravno se prelijeva iz prethodne, ne računajući auto i krušku u pozadini, Vrdoljakov film i njegovu rekonstrukciju Drugog svjetskog rata na području Banije. Majka je izišla iz auta, spustila se niz brijeg, gdje ju je, uz stog kukuruzovine, čekala tvoja teta Ana.

Ili je bilo obratno, nakon fotografiranja s tetom uspela se uz brežuljak, otvorila vrata auta, sjela i vještim pokretom ruke popravila frizuru. Može, rekla je ocu, i njegov je aparat škljocnuo.

Ne znaš što je bilo prije, a što poslije.

Znaš samo to da se sve dogodilo istog dana.

Sudiš po odjeći: u njoj je zatočeno vrijeme.

Tebe, dakako, zanima neispričana priča, majka prilazi teti, teta, na neki način, prilazi majci, namještaju se, majka staje s desne strane, teta s lijeve, o nečemu razgovaraju, ne znaš o čemu, možda tog trenutka i nisi bio nazočan, možda tek hine razgovor, radi prirodnosti, tumačiš prema fotografiji, koje više nema, kopaš po vlastitom sjećanju, znojiš se, izbijaju žuljevi na dlanovima. Majčin je opis jednak kao na prethodnoj fotografiji, čak je i osmijeh zadržala (ima li koja fotografija na kojoj se ne osmjehuje?), kosa joj je još uvijek bujna, sjajna, nije počela sijedjeti, razdjeljak ide sredinom glave, a po jedan uvojak spušta se sa svake strane glave.

Tetino je lice u poluprofilu, čini se pomalo smiješnim, prstima desne ruke ovlaš dotiče lice, usta su joj poluotvorena, kao da nešto uzvikuje, poput gospođica iz romantičnih komedija tridesetih godina koje su zatečene nečijim pomalo drskim komplimentom te im se iz usta otelo jedno dražesno ah! Ili, da budeš radikalniji, nalikuje onim TV reklamama u kojima se muškarci zadovoljno glade po licu nakon upravo obavljena brijanja (pravi muškarci upotrebljavaju samo Gillette pjenu za brijanje). Na sebi ima bijelu haljinu s naramenicama, a ispod nje crnu majicu. Dvadeset i neka joj je godina, iz nje izbija jedrost, obrazi kao da joj se natječu s prvim ovogodišnjim jabukama, a

negdje u prikrajku, izvan kadra, već čeka njezin zaručnik, još malo i on će, u tamnoplavom odijelu okićenom grančicom ružmarina, a ona u vjenčanici, uletjeti u neki drugi kadar, stopalom desne noge lupka po zemlji, nestrpljiv, i pogledava na sat, kao da na njemu piše nadnevak njegove ljubavi koja će se tek dogoditi.

I majka i teta vide se samo do struka, zauzimaju gotovo cijelu fotografiju, a ono malo što preostaje iza njih zamućeno je, ali ti pouzdano znaš da je to ograda od isprepletena pruća, unutar koje je vrt i čini ti se, dakle nisi sasvim siguran, ali posve je vjerojatno, da vidiš sebe, osmogodišnjaka, sagnutog odmah iza ograde, razmičeš gusto isprepletene vriježe i tražiš jagode.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.