Album | Miroslav Kirin

SLIKANJE U SNIJEGU

Nešto se čudno događa: bijelom pustoši, kao na kraju nekog ‘umjetnički’ zamišljenog filma koji ljepotom fotografije nadilazi banalnost priče, jurcaju Pozitivci, tamne figure u bijelom krajoliku. Ta pustoš možda i nije prava pustoš (više je tu radi poetskog učinka, odnosno da podsjeti na glasovitog strip-crtača i njegova melankoličnog junaka koji luta egzotičnim zemljama), nego školsko dvorište na koje ste istrčali nakon zvona koje je označilo kraj današnje nastave. Čuju se poklici, smijeh, cilikav vrisak djevojčica, koje, dok pucaju prozorska okna na školi, bez vragolaste pomoći dječaka padaju u snijeg i iz njega ushićeno ustaju kao Pozitivke. Za njima ostaje lijepo ulegnut snijeg … glava … tijelo … raširene ruke … noge … Negativke … od kojih su se upravo odvojile … od te svoje slike u snijegu … instant-fotografije … A tu ste negdje, u blizini opasnih djevojčica, ti i Vlado, ili Pepo, budno čekate, oči vam se sjaje (poredba s kurjacima u mraku bila bi prejaka … pa ipak … ), tko zna što spremate … Čim se neka Pozitivka odvoji od svoje sestre Negativke, zatrčite se i nogama dokrajčite te mrske Negativke … Slično možda (a što tu možeš, uvijek neka usporedba … ništa bez fikcije) završava jedan film … valjda onaj partizanski … s onim našim poznatim glumcem … ma kako se zove … Zar ga nisi gledao … ? Ne sjećaš se … Kao da je to bitno … sve je čista fikcija … A ionako će se do kraja dana (vremena) crno i bijelo, pozitivno i negativno, obrnuti još bezbroj puta, i tko zna s čim će dan (vrijeme) svršiti … Crn-bel … crn-bel …