Album | Miroslav Kirin

BRAT I JANJE

 

Malo podalje stoji Božica (pisano velikim slovom, jer nije ovo uvod u mit, njih je ionako previše, zagorčavaju naš ubogi život, ovo je tek seoska djevojčica od kojih dvanaest godina, svijetle kose, malko punašna, al’ to je zdravo, kći čovjeka kojeg svi zovu Joja, ne znaš zašto, možda bi, pošto bi se napio, u mamurluku, vikao, joj ja!, i tako je nastalo to njegovo ime). Maločas je donijela janje, otvorila željezna školska vrata, ona koja vode u cvijetnjak, zapravo odgurnula ih nogom, što joj nitko nije zamjerio jer je u naručju nosila mlado janje, i rekla:

‘Evo sam vam došla pokazati svoje janje!’

Bilo je nečeg biblijski uzvišenog u tim riječima.

Majka je baš bila na prozoru tvoje sobe, u ruci joj je bio smotak novinskog papira, gore-dolje, dolje-gore, brisala je prozorska stakla, i tek pod njezinom marnom rukom ona su postajala to što jesu: zrcala promjenljiva svijeta. Trenutak poslije pojavi se u cvijetnjaku, ruke su joj prazne, bez smotuljka papira, lice joj se polako presvuče osmijehom, ili obratno, što se i očekivalo, a svijet časovito zabljesne u prozorskom oknu. Stojiš malo podalje, još uvijek se ne zna čega, gledaš što se događa, zucneš nešto, ali to je sasvim nerazgovijetno i tiho, pa osta nezabilježeno. Obuzme te stid i više ništa ne kažeš.

Tek što se pojavila, majka je nestala iz vidokruga, uputila se tragom svoje zamisli, a koju minutu poslije vratila se vodeći za ruku svog trogodišnjeg sina Mladena. Za njima je ubrzo doskakutao i njezin muž, koga su pak svi u selu zvali Učo, s fotoaparatom u ruci.

Vrijeme je sunčano, ali sve manje, jer uskoro će noć, sjene su duge, protežu se preko cijelog cvijetnjaka, penju po zidu i ulaze u tvoju sobu, da bi pripremile prostor za tvoje snove. Kad ti majka bude rekla da pođeš spavati, oklijevat ćeš, nerado ćeš leći u svoju postelju, u leglo zmajeva i crnih zmija. Čini ti se da je rano proljeće, trava je još uvijek žuta, japanske perunike samo što nisu buknule iz svojih lukovica, nosite vunene veste i tople hlače domaće izradbe, hodate amo-tamo, zima ide amo-tamo, zbunjuje proljeće, što će na kraju od svega ispasti, ne zna se.

A evo koja je majčina zamisao: Mladen će držati janje, a otac će ga slikati. Jednostavno. Treba samo uspješno obaviti primopredaju. Božica će prići Mladenu i dati mu janje, on će ga čvrsto uhvatiti, a otac će ih uslikati. Jednostavno.

Učo zagazi u cvijetnjak, majka ga malo oštrije pogleda, on joj namigne i namjesti se tik ispred perunika. (Pazi na perunike!) Zatim se još jednom vrati do staze i izmjeri udaljenost. ‘Tri metra, otprilike’, promrmlja sam za sebe i kaže naglas: ‘Može!’ Božica krene s janjetom i tutne ga Mladenu u naručje. Janje se nekoliko puta uzastopce snažno ritne, nastojeći se iskobeljati iz njegova naručja. Mladen ga još jače stegne, a zatim čučne.

Kad aparat škljocne, vidi se sljedeće: Mladen, zaslijepljen zalazećim suncem, žmiri i grčevito drži janje, na licu mu se, istodobno, miješa nešto vrlo neobično, izraz straha i nadmoći, janje isteže svoj vrat na lijevu stranu, ne bi li se kako oslobodilo i bleji (što se, dakako, na fotografiji ne čuje). Duge sjene Mladena i janjeta stapaju se na zidu kuće i tvore … Svatko može zamisliti što te sjene tvore, samo ti ne. Stojiš malo podalje i, kao i Božica, ne stigneš se ugurati u fotografiju, jer tamo su već Mladen i uzjogunjeno, zapjenušano janje. Hrvu se međusobno, ali koja vajda od toga, niti će janje ikad pobjeći, niti će Mladen popustiti svoj stisak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.