Album | Miroslav Kirin

DJEČACI U BASARINU CVIJETNJAKU

 

Iz rječnika opće kulture: Svetislav Basara, srpski pisac srednje generacije. Neko vrijeme poznat kao privrženi beckettovac i pisac Fame o biciklistima. Poslije praktični mistik i pravoslavac, razotkrivač zapadnih boleština i politički mislilac neukroćenih ideologija. Pomiritelj latinice i ćirilice. Pa ipak, neka protuslovlja uvijek postoje … Nejasna mjesta u romanima … intervjui … loša komunikacija u suvremenom društvu … nemoć tehnologije da … spoji … pomogne općem razumijevanju … utiša zle strasti …

Iz rječnika osobne povijesti: izvjesni Basara. Prije seoska pričalica nego književnik. Spor na riječima, s vječitim opuškom na rubu usana. Lice pepeljaste boje, tijelo uronjeno u bolest. Katkad teške riječi, neprobavljive drugima. To je ta veza s prvim Basarom. Istodobno: vlasnik malena ali ljupka cvijetnjaka u Glinskoj Poljani. A to znači: crvene ruže penjačice ispod i uokolo prozora, grm plavičastog jorgovana, grm bijelih žganaca (ne znaš drugo ime za taj grm s bijelim cvjetnim kuglama), nekoliko božura i zumbuli. Nije sigurno da ga on i uređuje.

Potkraj šezdesetih, kad se više ne razmišlja o ratu niti se pomišlja da bi ga ikad više moglo biti, zatekneš se, s dvojicom svojih tadašnjih prijatelja, u Basarinu cvijetnjaku. Napunio si tri ili četiri godine, to nikad nećeš moći sa sigurnošću ustvrditi, vjerojatno je mjesec svibanj, žganci su se baš bili razbuktali u punom sjaju, njiše ih lagani popodnevni povjetarac, bliži se noć, još uvijek svježa, puna sjećanja na zimu i drski sjaj zvijezda na noćnome nebu, majka ti je, nešto prije, bila odjenula sivu vestu s mekim ovratnikom, zakopčanu s deset sedefastih dugmića, da se ne prehladiš. Bila bi ti stavila i kapu, no tu si ponudu s gnušanjem odbio. Lijepo si počešljan, tvoja je kosa još uvijek svijetla, a počet će tamnjeti sa sazrijevanjem, kao spužva koja upija prolivenu tintu.

Boško, koji stoji s tvoje lijeve strane, stariji je i viši od Branka koji stoji s desne strane. Nasuprot Branku koji je nekako okruglast i crnomanjast, poput nekog arapskog dječarca, i koji se razdragano smiješi, otkrivajući nisku bijelih zubi kao svoj najveći ures, Boško je pomalo štrkljast, svijetle puti, smeđokos i ozbiljna lica.

Branko i Boško žive u kući nekih dvjesto metara daleko od škole. Njihovi roditelji rade u Njemačkoj pa se o njima brinu djed, baka i mlađi brat njihova oca, Kićan, sitni, crnomanjasti violinist na seoskim zabavama uvijek pomnjivo zalizane kose i predmet blage sprdnje, koju on, začudo, s lakoćom prima.

Jednom u Njemačku povedu Branka: od njega ti stigne trodimenzionalna čestitka s koalama. Godinama si se divio tom malom čudu, bezuspješno tražio način da ta stvorenjca dotakneš, poškakljaš …

… Kažu da se ne odvajaš od njihova djeda zvanog Torac, koji se trudi da proširiš svoj oskudni rječnik trogodišnjaka i postaneš najveći psovač u selu. Sa samo tri godine pišeš prva slova u crtanku, ali istodobno tako sočno psuješ da bi ti i bolji psovači pozavidjeli. Torac, tvoj ‘jezični savjetnik’, samo gladi svoju sijedu čekinjastu bradu i smješka se.

Psovačka amnezija iznenada, kao posljedica zabrane, vjerojatno tvojih roditelja, tvoj jezik vrati u prvobitno stanje nevinosti. Jedne noći dok si, izmožden silnim psovanjem, spavao, nevidljive cenzorske škare odrezahu tvoj razulareni jezik i zamijeniše ga uštogljenim, dobro odgojenim jezikom. Ne mogavši se iščuditi nagloj promjeni, nekoliko puta dnevno stao bi pred ogledalo, plazio jezik i promatrao ga: potpuno je isti, ali zašto onda više ne možeš psovati? Kada te nešto razljuti, razbjesni, lice ti se zarumeni, napne, poče podrhtavati, napuhavati se kao u Louisa Armstronga, i svi se sa strepnjom zagledaju u tebe očekujući da će iz tvojih usta izletjeti najstrašnija psovka što su ju ikad čuli. Međutim, ništa, balon u ustima naglo splasne, bez eksplozije, rumenilo još neko vrijeme tinja, a potom trne.

Riječi koje se ne izgovore ne postoje.

I uvijek se – kad god netko razori tvoj mir, izbaci te iz ravnoteže, okljaštri tvoju osobnost, ispsuje na pasja kola, a ti mu, jadan, ne uzmogneš uzvratiti jednakom mjerom – zapitaš: zašto, zašto?

Jednom te Branko iz zračne puške pogodi u nogu. Doduše, u njoj nije bio pravi metak, već komad trave, ali te je svejedno zapeklo kao da je bio pravi. Licem ti, protiv tvoje volje, poteku suze. Nisi ništa rekao, nisi vikao, nisi ništa o tome rekao roditeljima.

Sve što si tada mogao izreći zadržao si za sebe.

Kao što ćeš i sada sve zadržati za sebe, nećeš govoriti o njihovu udjelu u ratu (neka se svatko sa svojom krivnjom bakće kako god zna), o ostacima njihove srušene kuće koju s vidokruga polako ali sigurno brišu kupine, koprive i izdanci mladih šljiva i oraha, neprozirna tama sela u kojem sad malo tko živi.

Možda baš zato pišeš ovako, bez buke i bijesa, zamjenjujući dugim rečenicama i opisima sve one psovke koje ti je netko nevidljiv jedne noći oduzeo.

P.S. Razglednica odaslana 27. listopada 1970. godine iz Njemačke (s tri koale na stablu)

Dragi Miro evo dati se javim sa par reči dasam živ i zdrav koje i tebi želim sve najbolje u tvom životu i igri sjetijosam se kakosmo se igrali opet ćemo se igrati ako bogda sreću jaću doći kući za božić Miro primi puno pozdrava od kolege Branka pozdravljam Drugaricu Šteficu i Druga i ostale kolege

Branko

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.