Vijesti iz Nigdine | William Morris

1. RASPRAVA I KREVET

U Ligi[1] se, kaže prijatelj, jedne noći povela žustra rasprava o tome što će se zbiti neposredno nakon Revolucije, a prijatelji su razgovor okončali odrješitim iznošenjem stavova o budućnosti potpuno razvijenoga novog društva.

Naš prijatelj kaže: rasprava je, s obzirom na njen predmet, bila odmjerena; nazočni, naime, budući naviknuti na javne sastanke i rasprave poslije predavanja, ako i nisu slušali mišljenja onih drugih (što bi se od njih teško moglo očekivati), u svakom slučaju nisu uvijek pokušavali govoriti svi u isti glas, kao što je najčešće običaj kod ljudi u uglađenom društvu kad se razgovara o temi koja ih zanima. Sastanku je, inače, prisustvovalo šest osoba te je sukladno tome bilo zastupljeno šest frakcija stranke, od kojih su njih četiri podržavale izrazito anarhističke, ali različite stavove. Pripadnik jedne od frakcija, veli naš prijatelj, čovjek kojega on vrlo dobro poznaje, na početku rasprave sjedio je gotovo bez riječi, ali se potom umiješao i naposljetku stao gromoglasno optuživati sve ostale da su budale; uslijedila je bučna prepirka koja je potom jenjala. Spomenuti je govornik tada srdačno svima zaželio laku noć i sam pošao kući u zapadno predgrađe, prijevoznim sredstvom što nam ga je civilizacija nametnula kao naviku. Dok je sjedio u parnoj kupelji užurbanog i nezadovoljnog čovječanstva, u vagonu podzemne željeznice, i zlovoljno se krčkao kao i drugi, samoprijekorno je u sebi pretresao brojne izvrsne i odlučujuće argumente što ih je, iako su mu bili nadohvat, zaboravio tijekom netom minule rasprave. No na takvo raspoloženje bio je naviknut te ono nije potrajalo dugo, i nakon kraće nelagode, uzrokovane gnušanjem spram sama sebe zbog toga što je planuo (na što je također bio naviknut), stao je razmišljati o predmetu rasprave, sveudilj, međutim, nezadovoljan i nesretan. “Kad bih mogao doživjeti makar jedan takav dan”, rekao je u sebi, “kad bih ga samo mogao doživjeti!”

Dok je oblikovao te riječi, vlak je stao na njegovoj postaji, na pet minuta hoda od njegove kuće, koja se nalazila na obali Temze, malo poviše ružnog visećeg mosta. Izašao je s postaje, svejednako nezadovoljan i nesretan, mrmljajući: “Kad bih ga mogao doživjeti! Kad bih ga samo mogao doživjeti!”, ali učinio je tek nekoliko koraka prema rijeci kadli (pripovijeda naš prijatelj koji kazuje priču) sav tav jad i muka kao da su se raspršili.

Bijaše to krasna noć na početku zime, a oštar zrak osvježavao je nakon vrućine u onoj sobi i smradnoga željezničkog vagona. Vjetar, koji je malko skrenuo od zapada prema sjeveru, otpuhao je sve oblake s neba izuzev pokoje mrlje koja je hitro klizila nebeskim svodom. Iznad obzora kočio se mladi Mjesec, i kad ga je ugledao u krošnji visokoga starog brijesta, povratnik kući jedva da je mogao dozvati u sjećanje bijedno londonsko predgrađe u kojemu je stanovao te mu se činilo kao da se obreo na kakvu ubavom ladanjskome mjestu, čak ugodnijem od seoskog krajolika koji je poznavao.

Sišao je pravo do riječne obale i načas zastao, pogledavajući preko visokog zida mjesečinom obasjanu površinu nabujale rijeke, čija se voda vrtložila i svjetlucala u svome toku prema Chiswick Eyotu; koliko je do onoga ružnog mosta, nije ga niti opazio ili nije pomislio na njega, osim kad mu se načas (pripovijeda naš prijatelj) učinilo da je nizvodno previdio onaj niz svjetala. Potom se okrenuo vratima svoje kuće i ušao, i čim je zatvorio vrata iščeznuo je svaki spomen na onu oštroumnu logiku i dalekovidnost koje su resile nedavnu raspravu; a i od same rasprave nije ostalo ni traga osim nejasne nade, koja će sada postati užitkom u danima ispunjenima mirom i spokojem, čistoćom i nasmiješenom dobrohotnošću.

U tom raspoloženju svalio se u postelju i prema navici zaspao za dvije minute, ali se (suprotno navici) nedugo zatim rasanio i obreo u onome neobično budnom stanju kakvo ponekad iznenadi čak i dobre spavače; stanju u kojemu ćutimo da nam je razbor nadnaravno izoštren, i sve kukavne zbrke u koje smo ikad zapali, nesreće i gubici našega života, sve se to sklanja u stranu iz obzira spram tog izoštrenog razbora.

U tom je stanju ležao (govori naš prijatelj) dok malne nije u tome počeo uživati: dok ga priča o njegovim budalaštinama nije stala zabavljati, a zbrke koje je sada tako jasno vidio pred sobom počele se uobličavati u zabavnu pripovijest.

Čuo je kako odbija jedan sat, potom dva pa tri sata, a onda je ponovno zaspao. Naš prijatelj kaže da se iz tog sna probudio još jedanput, a nakon toga je doživio tako začudne pustolovine te on misli da bi ih valjalo ispripovijedati našim drugovima pa i javnosti uopće, i stoga predlaže da ih ispriča sada. Ali, kaže on, mislim da bi ih bilo bolje ispripovijedati u prvom licu, kao da sam ih ja sâm doživio; a to će mi, dakako, biti lakše i prirodnije, jer razumijem osjećaje i želje druga o kojemu pripovijedam bolje no itko drugi na svijetu.