Vijesti iz Nigdine | William Morris

25. TREĆI DAN NA TEMZI

 

Dok smo se sutradan ujutro spuštali prema čamcu, Walter nije mogao posve zaobići sinoćnju temu, iako je bio optimističniji i smatrao je da bi nesretni ubojica, ako ga se ne bude moglo navesti da ode preko mora, barem mogao otići živjeti sâm negdje u blizini; barem je on sam to predložio. Dicku, a moram reći i meni, to je izgledalo kao neobičan lijek, pa je rekao:

“Waltere, prijatelju, nemoj dopustiti da čovjek u samoći zdvaja nad tragedijom. To će samo učvrstiti njegovo uvjerenje da je počinio zločin, te ćete ga zapravo navesti da digne ruku na sebe.”

Uto se javi Clara: “Ne znam. Ako smijem reći što mislim o tome, bolje je da sada odžaluje svoje i da, tako reći, ubrzo uvidi kako za tim nije bilo potrebe, pa će nakon toga živjeti sretno. Što se samoubojstva tiče, ne trebate se toga bojati; jer, prema onome što sam od vas čula, on je doista zaljubljen u tu ženu; a, otvoreno govoreći, dok se ta ljubav ne odjelovi, on ne samo da će ustrajati u životu nego će iz njega izvući koliko god bude mogao, takoreći se privinuti uza nj. Mislim da je to pravo objašnjenje zašto je sve doživio tako pretjerano tragično.”

Walter se zamislio pa rekao: “Pa, možda si u pravu, i možda bismo se prema svemu tome trebali odnositi manje opterećeno. Ali vidite, goste” (nadoda okrenuvši se prema meni), “takve se stvari događaju tako rijetko da si mi, kad se jednom dogode, ne možemo pomoći a da nas posve ne zaokupe. Inače smo svi skloni oprostiti našem ubogom prijatelju što nas je toliko unesrećio, jer to čini iz pretjerana poštovanja prema ljudskom životu i sreći. Neću više o tome govoriti, tek da vas pitam: biste li me poveli uzvodno? Želim, naime, sirotome momku potražiti neko samotnu nastambu, kad on već hoće tako, a čujem da postoji takva na ledinama iza Streatleyja koja bi nam uvelike odgovarala. Ako biste me onamo odbacili, prošetao bih uzbrdo i pogledao je.”

“Je li ta kuća prazna?” upitah.

“Nije”, odgovori Walter, “ali čovjek koji ondje stanuje izići će iz nje, naravno, kad čuje da je želimo. Znate, smatramo da će svježi zrak na ledinama i pusti krajolik našem prijatelju činiti dobro.”

“Tako je”, reče Clara smiješeći se, “i usto neće biti tako daleko od svoje voljene a da se ne bi mogli lako sastajati ako to budu željeli – a sigurno hoće.”

U tom smo razgovoru sišli do čamca, i ubrzo zaplovili predivnom širokom rijekom. Još je bilo rano jutro, niti šest sati, a Dick je hitro tjerao pramac kroz vodu neuzburkanu vjetrom. Za tili čas stigli smo do ustave, i dok smo se dizali na nadirućoj vodi, nisam mogao a da se ne čudim tome kako moja stara prijateljica, pregrada s dva otvora, i to najjednostavnije i najruralnije vrsti, još stoji ondje, pa rekoh:

“Pitao sam se, dok smo prolazili svim tim ustavama, kako to da vi, ovako napredni i imućni, naročito s obzirom na to da ste toliko skloni ugodnom radu, niste izumili nešto čime biste se otarasili toga nezgrapnog uspinjanja s pomoću tako priprostih naprava.”

Dick se nasmija. “Dragi moj prijatelju”, reče, “dokle god voda bude imala tu nezgrapnu naviku da teče nizbrdo, bojim se da ćemo joj morati udovoljavati tako da se podižemo na gornju razinu kad smo leđima okrenuti moru. A i ne vidim zašto bi vam smetala ustava kod Maple-Durhama, koju smatram veoma lijepim mjestom.”

Potonja je tvrdnja bila neosporna, pomislih promatrajući nadvijene krošnje velikih stabala kroz koje su prodirale sunčeve zrake i slušajući pjesmu ljetnih kosova koja se miješala sa zvukom povratnog toka u našoj blizini. I tako sam, budući da mu nisam umio kazati zašto bih želio da se ustava ukloni – a to uistinu i nisam želio – radije šutio. Ali Walter reče:

“Vidite, goste, ovo nije doba izuma. Prošla nam je epoha u tom pogledu sve osigurala, i mi se sada zadovoljavamo time da se koristimo onim njenim izumima koji su nam zgodni i lišavamo se onih koje ne želimo. Vjerujem, u stvari, da se prije nekog vremena (ne mogu vam točno reći kada) za ustave koristio neki složen mehanizam, iako ljudi nisu išli dotle da bi pokušali vodu natjerati da teče uzbrdo. No ti su strojevi, pretpostavljam, bili podložni kvarovima, pa se ustanovilo da jednostavne rešetke, vrata i velika protutežna greda odgovaraju svakoj svrsi, i da ih je po potrebi lako popravljati materijalom koji je uvijek pri ruci: takve se naprave, kao što vidite, nalaze i ovdje.”

“Osim toga”, ubaci se Dick, “vidite i da ovakva ustava lijepo izgleda, a uvjeren sam da bi se ona strojna ustava, koja se navija kao sat, bila ružna i pokvarila izgled rijeke; što je svakako razlog da se zadrže ovakve ustave. Zbogom ostaj, družice stara!” reče on ustavi, dok nas je snažno potežući čaklju gurao kroz sada otvorena vrata. “Živjela ti meni, i neka ti starost vazda bude čila!”

Nastavili smo put, a rijeka mi je djelovala poznato kao otprije danā kad su Pangbourne posve zaposjeli malograđani, čemu sam svjedočio. Pangbourne je očito i dalje bio selo – tj. ubavo omeđena skupina kuća. Bukove šume i dalje su prekrivale brijeg koji se uzdizao ponad Basildona, ali ravna polja podno njih bila su mnogo napučenija no što sam pamtio, jer je na vidiku bilo pet velikih kuća, brižljivo sagrađenih tako da ne naruše obilježja toga kraja. Dolje, na zelenom rubu rijeke, na mjestu gdje voda zavija prema Goringu i Streatleyju, nekoliko djevojčica igralo se na travi. Pozdravile su nas kad smo prošli pokraj njih, jer su uočile da smo putnici, pa smo se načas zaustavili da popričamo s njima. Bile su na kupanju pa su bile lagano odjevene i bosonoge, a zaputile su se prema livadama na berkširskoj strani, gdje je sjenokoša počela, i veselo su se provodile čekajući da iz Berkshirea dođu čunom po njih. Isprva su navaljivale da pođemo s njima na košnju i doručkujemo u njihovu društvu; ali onda je Dick iznio svoju teoriju o tome da sjenokošu valja početi više uzvodno, i ponovio kako mi ne želi pokvariti užitak tako što će mi dati da se u njoj okušam drugdje, pa su djevojčice, premda nevoljko, popustile. Za osvetu su me obasule pitanjima o zemlji iz koje dolazim i tamošnjem načinu života, na koja mi je bilo prilično teško odgovoriti, a odgovori koje sam im pružio bili su im podosta zbunjujući. Primijetio sam da su te lijepe djevojčice, kao i svi drugi ljudi koje smo susretali, u pomanjkanju ozbiljnih novosti, kakve smo recimo čuli u Maple-Durhamu, željne raspravljati o svakojakim sitnim pojedinostima života: o vremenu, o košnji, o zadnjoj sagrađenoj kući, o obilju ili nedostatku tih i tih ptica, i tako dalje; a o tim stvarima nisu govorile na budalast ili konvencionalan način, nego kao da im je do njih uistinu stalo. Nadalje, ustanovio sam da žene o svim tim stvarima znaju koliko i muškarci: poznavale su imena cvijeća i njihove značajke, umjele reći gdje koja riba ili ptica ima stanište, i tome slično.

Malne je neobično u kojoj je mjeri ta osobina promijenila moje mišljenje o seoskom životu ovoga doba; jer u prošlosti se govorilo, uglavnom s pravom, da mimo svoga svakodnevnog posla seoski svijet malo znade o prirodi, barem vam o njoj ne umije ništa reći; dočim su ovi ljudi bili znatiželjni u pogledu svih zbivanja na poljima, u šumama i dolinama kao da su malograđani koji su netom umaknuli tiraniji cigala i žbuke.

Kao pojedinost vrijednu zapažanja mogu spomenuti da je ptica grabljivica, a pogotovu svih ostalih, bilo mnogo više. Dan prije, dok smo prolazili Medmenhamom, nad nama je letjela crvenkasta lunja; u živicama su bile česte svrake; vidio sam nekoliko kobaca ptičara, a sada, baš dok smo prolazili ispod lijepog mosta koji je zauzeo mjesto basildonskoga željezničkog mosta, iznad naše brodice graktalo je nekoliko gavranova koji su letjeli prema višem humlju. Iz svega toga zaključio sam da su dani lovočuvara prošli, pa nisam Dicku niti trebao postavljati pitanja o tome.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.