Vijesti iz Nigdine | William Morris

26. TVRDOKORNI ODBIJATELJI

Prije nego što smo se rastali od tih djevojčica ugledali smo dvojicu kršnih mladića i ženu kako se otiskuju s berkširske obale, a onda se Dick dosjetio kako će se našaliti s djevojčicama te ih je upitao kako to da nitko muški ne ide s njima preko vode, i gdje su nestali njihovi čamci. Na to će najmlađa: “O, oni imaju veliki čun koji natovaruju kamenjem iz vode.”

“A tko su to ‘oni’, drago dijete?” upita Dick.

Starija djevojčica odgovori kroza smijeh: “Bolje je da ih pođete vidjeti. Pogledajte tamo”, reče i pokaza prema sjeverozapadu. “Vidite li kako tamo grade?”

“Vidim”, reče Dick, “i to me prilično čudi u ovo doba godine; zašto ne kose sijeno s vama?”

Sve djevojčice se nasmijaše na to, i njihov smijeh još nije minuo kad je motkom tjeran čun iz Berkshirea bio izvučen na tratinu te su djevojčice lagano uskočile u nj, sveudilj se smijuljeći, dok su nam pridošlice zaželjele dobro jutro. No prije nego što su krenuli dalje, visoka djevojčica reče: “Oprostite na smijehu, dragi susjedi, ali imale smo prijateljsku prepirku s onim graditeljima, a kako nemamo vremena ispričati vam priču, bolje je da ih odete upitati o čemu se radi: bit će im drago da vas vide – ako ih ne budete ometali u poslu.”

Sve su se ponovno nasmijale na to i ljupko nam mahnule u znak pozdrava, dok su ih u čunu već prevozili na suprotnu obalu, a mi smo ostali stajati na obali iza čamca.

“Hajdemo ih vidjeti”, reče Clara, “osim ako se ne žuriš stići u Streatley, Waltere?”

“O, ne”, odvrati Walter, “drago mi je da se našla izlika da budem još malo u vašem društvu.”

Stoga smo vezali brodicu ondje i krenuli uz laganu padinu. Usput sam, pomalo smeten, upitao Dicka: “Čemu sav onaj smijeh? U čemu je bila šala?”

“Mogu to prilično sigurno naslutiti”, reče Dick. “Neki su se ondje domogli posla koji ih zanima pa ne žele ići na sjenokošu, što uopće i nije važno, jer ima dosta ljudi koji će se primiti toga lako-teškog posla; samo što je, budući da je sjenokoša redovita svetkovina, susjedima zabavno dobroćudno ih zadirkivati.”

“Shvaćam”, rekoh, “kao što su u Dickensovo vrijeme neki mladi ljudi bili tako zaokupljeni poslom da nisu htjeli slaviti Božić.”[15]

“Upravo tako”, reče Dick, “samo što ti ljudi nisu nužno mladi.”

“Ali na što si mislio pod lako-teškim poslom?” upitah.

“Zar sam tako rekao? Mislio sam na posao koji napreže i učvršćuje mišiće, i nakon kojega ugodno iscrpljen odlaziš u postelju, ali koji inače nije tegoban ni mučan. Takav je posao uvijek ugodan ako se ne preradiš. Samo, pazi, dobra košnja iziskuje nešto vještine. Ja sam prilično dobar kosac.”

U tom smo razgovoru dospjeli do nevelike kuće u izgradnji, koja je stajala na rubu krasnog voćnjaka okruženog starim kamenim zidom. “O da, sad vidim”, reče Dick. “Sjećam se, to je sjajno mjesto za kuću. Ali tu je stajalo neko bijedno zdanje iz devetnaestog stoljeća, pa mi je drago da ga iz temelja obnavljaju. Sve je od kamena, iako to u ovom dijelu zemlje nije moralo biti tako; no, tako mi riječi, umješni su u svome poslu. Pa ipak, ja ne bih sve gradio od tesanog kamena.”

Walter i Clara već su razgovarali s visokim čovjekom u zidarskoj bluzi, s batom i dlijetom u ruci, koji je izgledao kao da mu je četrdesetak godina, ali je, mislim, bio stariji. U spremištu i na skelama radilo je pet ili šest muškaraca i dvije žene, također u bluzama, a jedna veoma naočita žena, koja nije sudjelovala u radu te je nosila otmjen kostim od plavog platna, došetala je do nas s pletivom u ruci. Zaželjela nam je dobrodošlicu i rekla, smiješeći se: “Vi ste, dakle, došli s rijeke da vidite Tvrdokorne Odbijatelje: kamo ćete na sjenokošu, susjedi?”

“O, odmah iznad Oxforda”, reče Dick, “ondje se kosi prilično kasno. Ali što vi imate s Odbijateljima, lijepa susjedo?”

Ona se nasmija i odgovori: “O, ja sam sretnica koja ne želi raditi, iako ponekad imam posla, jer služim kao model gazdarici Philippi kad joj to zatreba. Ona je naš glavni klesar, dođite je upoznati.”

Povela nas je do vrata nedovršene kuće, gdje je omanja žena s batom i dlijetom radila na obližnjem zidu. Činilo se da je veoma zaokupljena svojim poslom te se nije okrenula kad smo došli; ali neka viša žena, reklo bi se još djevojka, koja je radila u neposrednoj blizini, već je prekinula posao te je stajala i ushićeno promatrala sad Claru, sad Dicka. Nitko od ostalih nije na nas obraćao osobitu pozornost.

Djevojka u plavom položila je klesarici ruku na rame i rekla: “No, Philippa, budeš li i dalje ovako revna, uskoro ćeš ostati bez posla; a što će onda biti s tobom?”

Klesarica se žurno okrenula, otkrila lice četrdesetgodišnjakinje (barem se takvim činilo) i odbrusila prilično otresito, ali ugodnim glasom:

“Ne pričaj besmislice, Kate, i ne prekidaj me ako ikako možeš.” Prekinula se kad nas je ugledala, pa nastavila uz ljubazan smiješak kojega nam nikad nije uzmanjkalo: “Hvala vam što ste nas došli vidjeti, susjedi, ali sigurna sam da me nećete smatrati neljubaznom ako nastavim s poslom, pogotovo kad vam kažem da sam tijekom cijelog travnja i svibnja bila bolesna i nesposobna za bilo kakav rad; a na ovome svježem zraku, suncu i u zajedničkom radu, sada kad se ponovno osjećam dobro, uživam u svakom satu koji ovdje prođe; pa me ispričajte, moram nastaviti.”

Na to se bacila na posao i nastavila klesati bareljef koji je prikazivao cvijeće i razne likove, ali je između udaraca batom i dalje govorila: “Znate, smatramo da je ovo najljepše mjesto za kuću u cijelom ovom riječnom kraju, a prostor je tako dugo bio narušen bezvrijednom kućom te smo se mi graditelji odlučili već jednom odužiti sudbini i sagraditi najljepšu kuću koju smo ovdje mogli smjestiti, i tako… I tako…”

Stala je klesati ne govoreći više ništa, a onda nam je prišao visoki nadglednik i kazao: “Da, susjedi, tako je: sve će biti od tesanog kamena jer želimo da duž svih zidova bude uklesan vijenac od cvijeća i figura; a mnogo nas je toga ometalo, među ostalim Philippina bolest, i premda smo mogli načiniti vijenac bez nje…”

“Jeste li, doista?” progunđa dotična s pročelja.

“Pa, ona je svakako naš najbolji klesar, i ne bi bilo lijepo početi s klesanjem bez nje. Vidite, dakle”, reče, gledajući Dicka i mene, “da uistinu nismo mogli otići na sjenokošu, nije li tako, susjedi? Ali, znate, po ovom krasnom vremenu napredujemo tako brzo da mislim kako bismo moglo uštedjeti tjedan ili deset dana za žetvu pšenice; a zar se onda nećemo naraditi? Elem, pođite do imanja koja leže sjeverno i zapadno iz nas, susjedi, i vidjet ćete valjane žeteoce.”

“Hura za pravo razmetanje!” javi se glas sa skela iznad nas. “Naš nadglednik misli da je to lakši posao nego polaganje kamena na kamen!”

Na tu se dosjetku zaorio sveopći smijeh, kojemu se visoki nadglednik pridružio, a uto smo vidjeli momka koji je odnio stolić u sjenu kamenog štaglja, postavio ga, vratio se i ponovno pojavio s neizbježnim demižonom i visokim čašama, na što nas je nadglednik posjeo na kamene blokove i rekao:

“E pa, susjedi, popijte da se moje hvalisanje obistini, inače ću misliti da mi ne vjerujete! Ej, vi tamo!” dovikne on prema skelama, “dolazite li na čašicu?” Trojica radnika sjurila su se niz ljestve kao što dolikuje čeljadi sa “zidarskim nogama”, ali drugi se nisu odazvali, izuzev šaljivčine (ako ga se mora tako nazvati) koji je ne okrećući se doviknuo: “Oprostite mi, susjedi, što ne silazim. Moram nastaviti, jer moj posao nije kao nadzornikov, ali pošaljite nam, momci, gore čašu da popijemo u zdravlje kosaca.” Philippa se, dakako, nije odvajala od svoga ljubljenog posla, ali je druga klesarica došla; ispostavilo se da je ona Philippina kći, ali bila je to visoka, snažna djevojka, crne kose, tamnog lica i neobično dostojanstvena držanja. Ostali su se okupili oko nas, kucnuli čašama, a muškarci na skelama okrenuli su se i otpili u naše zdravlje. Zaposlena ženica kraj vrata, međutim, nije u tome htjela sudjelovati, i samo je slegnula ramenima kad joj je kći prišla i dodirnula je.

Rukovali smo se i rastali od Tvrdokornih Odbijatelja, sišli niz padinu do naše brodice i ubrzo iza naših leđa začuli zveckanje zidarskih žlica združeno sa zujanjem pčela i pojem ševā iznad male basildonske ravnice.