Vijesti iz Nigdine | William Morris

8. STARI PRIJATELJI

 

Skrenuli smo na ugodan puteljak gdje se granje velikih platana malne spajalo iznad naših glava, a iza njih su se nizale niske kuće, prilično blizu jedna drugoj.

“Ovo se mjesto zove Veliki Ral”, reče Dick. “Ovdje je, dakle, nekoć sigurno bilo žitno polje. Baš je neobično kako se mjesta mijenjaju, a ipak zadržavaju stara imena! Pogledajte samo kako su kuće gusto nanizane! A i dalje ih grade, gledajte!”

“Da”, reče starac, “ali mislim da je zemljište na kojemu su bila žitna polja zacijelo izgrađeno prije sredine devetnaestoga stoljeća. Čuo sam da je ovo bio jedan od najnaseljenijih dijelova grada. No, ovdje mi valja sići, susjedi; moram obići prijatelja koji živi u vrtovima iza Velikog Rala. Doviđenja i sretno, Goste!”

Iskočio je i stao koračati žustro poput mladića.

“Što mislite, koliko je godina tome susjedu?” upitah Dicka kad smo ga izgubili iz vida; vidio sam, naime, da je star, ali djelovao je žilavo i krepko poput staroga hrasta, a to nije bio soj staraca koji sam bio navikao vidjeti.

“Pa, oko devedeset, rekao bih”, reče Dick.

“Kako li je dugovječan zacijelo vaš narod!” na to ću ja.

“Da”, reče Dick, “svakako smo nadmašili onih sedamdeset godina koje se spominju u staroj židovskoj knjizi izreka. No, vidite, to je bilo napisano u Siriji, vrućoj i suhoj zemlji, gdje ljudi žive brže no u našem umjerenom podneblju. Međutim, držim da to i nije odviše važno ako je čovjek zdrav i sretan dok je živ. Ali sada smo, Goste, tako blizu kuće moga starog rođaka te mislim da je bolje da zadržite sva buduća pitanja za njega.”

Kimnuh u znak odobravanja, a onda smo skrenuli ulijevo i sišli niz blagu padinu kroz prekrasne ružičnjake koji su se sterali, mišljah, duž Ulice Endell. Prošli smo je, i Dick je povukao uzde u trenutku kad smo izbili na dugu i prilično usku ulicu, uz koju su se nalazile prilično raštrkane kuće. Mahnuo je lijevo i desno te kazao: “Holborn je s ove strane, Oxford Road s ove. Ovo je nekoć bio vrlo važan dio napučenoga grada izvan starih zidina rimskoga i srednjovjekovnog burga: mnogi feudalni plemići u srednjem su vijeku, kažu, imali velike kuće s obje strane Holborna. Sjećate se, vjerujem, da se kuća biskupa od Elyja spominje u Shakespeareovu komadu Rikard II.; a njeni ostaci još postoje. Međutim, ova cesta više nema jednaku važnost otkako staroga grada i zidina više nema.”

Produžio je, a ja sam se blago smješkao pomišljajući kako devetnaesto stoljeće, o kojemu su izrečene tako velike riječi, ne znači ništa u pamćenju ovoga čovjeka, koji je čitao Shakespearea i nije zaboravio srednji vijek.

Prešli smo cestu, provezli se kratkim i uskim puteljkom između vrtova te ponovno izbili na široku cestu. S jedne njene strane stajala je visoka i dugačka zgrada čiji su zabati bili okrenuti od glavne ceste, na kojoj sam pak još jednom vidio kako se izvode javni radovi. S druge strane pružalo se prostrano zemljište ispunjeno zelenilom, bez ikakva zida ili ograde. Pogledao sam kroz drveće i iza njega ugledao trijem na stupovima koji mi je bio itekako poznat – zapravo ne manje stari prijatelj od Britanskog muzeja. Među svim neobičnim stvarima koje bijah vidio, taj me je prizor ostavio bez daha; ali nisam prozborio ni riječi i pustio sam Dicka da govori. A on reče:

“Ondje je Britanski muzej, gdje moj pradjed većinom živi, pa neću previše govoriti o njemu. Zgrada s lijeve strane je Muzejska tržnica, i neće biti zgorega da skrenemo unutra na minutu ili dvije, jer Sivku će trebati odmora i zobi, a predmnijevam da ćete se vi s mojim rođakom zadržati veći dio dana; usto, istinu govoreći, ondje bi mogla biti osoba koju osobito želim vidjeti, a možda s njome i dulje porazgovarati.”

Zacrvenjeo se i uzdahnuo, i to, pomislih, ne posvema iz užitka. Stoga, dakako, nisam rekao ništa, a on je skrenuo konja ispod nadsvođenog prolaza koji nas je doveo do vrlo velikoga popločanog četverokutnog dvorišta, u čijim su uglovima rasle velike platane a u sredini je pljuskao vodoskok. U blizini fontane bijaše postavljeno nekoliko stolova s robom, iznad kojih su bili platneni krovovi na šarene pruge, a oko njih se nekoliko ljudi, većinom žene i djeca, tiho kretalo promatrajući izloženu robu. Prizemlje zgrade koja je okruživala dvorište tvorilo je arkadu ili presvođen trijem čijoj se maštovitoj ali snažnoj arhitekturi nisam mogao nadiviti. I tu je nekoliko ljudi tumaralo ili sjedilo i čitalo na klupama.

Dick mi reče ispričavajući se: “Ovdje je, kao i drugdje, danas malo posla; u petak biste vidjeli vrevu i mnoštvo ljudi, a poslije podne se oko fontane obično izvodi glazba. No mislim da ćemo na našem podnevnom obroku okupiti prilično društvance.”

Provezli smo se kroz dvorište i arkadu do prostrane, ubave štale na drugom kraju, gdje smo hitro zbrinuli staru životinju i obradovali je hranom, pa se vratili pješice do trga. Dick je, činilo mi se, bio prilično zamišljen.

Uočio sam kako ljudi ne mogu a da me uporno ne promatraju; s obzirom na svoju i njihovu odjeću, tome se i nisam čudio, ali kad god bi nam se pogledi susreli, uputili bi mi vrlo prijazan znak pozdrava.

Ušetali smo ravno u dvorište pred muzejem gdje, osim ograda kojih više nije bilo i šuštavih krošanja posvuda uokolo, kao da se ništa nije promijenilo; i golubovi su kao nekoć kružili oko zgrade i slijetali na ornamente na zabatu.

Dick kao da je bio pomalo odsutan, ali nije mi propustio iznijeti pokoju primjedbu na račun arhitekture te je rekao:

“Prilično ružna stara zgrada, zar ne? Mnogi su je htjeli srušiti i nanovo sagraditi: a ako posla doista ponestane, možda to još i učinimo. Ali, kao što će vam kazati moj pradjed, to ne bi bio posve jednostavan posao, jer unutra ima divnih zbirki svakovrsnih starina, kao i golema knjižnica prepuna izvanredno lijepih knjiga, među kojima su mnoge vrlo korisne kao povijesni zapisi, tekstovi drevnih djela i tome slično; a briga i strepnja, čak opasnost koju bi donijelo seljenje svega toga, spasila je same zgrade. K tomu, kao što rekosmo prije, nije loše imati pokoji spomen na to što su naši preci smatrali lijepom gradnjom. Jer, u nju je uloženo mnogo rada i građe.”

“Vidim i sam”, rekoh, “i posve se slažem s vama. Ali ne bi li bilo bolje da sada požurimo do vašega pradjeda?”

U stvari, nije mi promaklo da poprilično trati vrijeme. A on će na to: “Da, začas ćemo ući u kuću. Moj je rođak odviše star da bi mnogo radio u muzeju, gdje je godinama bio nadstojnik knjižnice, ali i dalje boravi ovdje dobar dio vremena; čak mislim”, doda uz smiješak, “da pazi na sebe kao na dio knjiga, ili na knjige kao na dio sebe, ne znam.”

Još se malo kolebao, a onda se zarumenio, primio me za ruku i rekavši: “Hajdemo, dakle!” poveo me prema vratima jedne od starih službenih zgrada.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.