Vijesti iz Nigdine | William Morris

32. POČETAK GOZBE – KRAJ

 

Dick me smjesta poveo do male livade koja je, kao što sam vidio iz vrta, bila prekrivena šatorima živih boja poredanima u uredne nizove, oko kojih je sjedilo i na travi ležalo pedesetero ili šezdesetero muškaraca, žena i djece. Svi odreda bijahu dobre volje i razdragani – u prazničnom raspoloženju, reklo bi se.

“Pomislit ćeš da se i nismo okupili u naročitom broju”, reče Dick, “ali moraš znati da će sutra toga biti još. Na sjenokoši, naime, ima mjesta za mnoštvo ljudi koji nisu pretjerano vješti u seoskim poslovima; ima i mnogih koji žive sjedilačkim životom – učenjaka i revnih izučavatelja općenito – a bilo bi ih neljubazno lišiti užitka u sjenokoši, i stoga vješti radnici, osim onih koji su traženi kao kosci i nadglednika pri košnji, stoje po strani i temeljito se odmaraju, a vi znate da je to dobro za njih, htjeli to oni ili ne htjeli; ili pak odlaze u druga sela, kao ja ovdje. Znanstvenike i povjesničare, znaš, neće tražiti dok već ne budemo napola gotovi s razastiranjem sijena, a to će, naravno, biti tek preksutra.”

Na to me s malog polja poveo svojevrsnim nasipom iznad livade uz rijeku, odande skrenuo ulijevo, na stazu koja je vodila kroz gustu i vrlo visoku travu, dok nismo stigli do rijeke iznad brane i pripadajuće joj vodenice. Ondje smo se dosita naplivali u širokom dijelu toka iznad ustave, gdje je rijeka, obuzdana nasipom, izgledala mnogo šira no što u prirodi jest.

“Sada smo spremni za večeru”, reče Dick dok smo se, ponovo odjeveni, vraćali kroz travu, “a među svim veselim blagovanjima u godini, ovo povodom košnje svakako je najveselije, čak i kad se usporedi s gozbom za žetve žita, jer je tada godina na izmaku i čovjek ne može a da u pozadini sveg tog veselja ne osjeti kako se bliže tamni dani, vrijeme ogoljelih polja i praznih vrtova, dok je proljeće još predaleko a da bismo mu se radovali: tada je jesen, kada čovjek bezmalo povjeruje u smrt.”

“Kako neobično govoriš”, rekoh, “o nečemu tako opetovanom i stoga otrcanom kao što je smjena godišnjih doba.” A ti su ljudi doista bili kao djeca u pogledu takvih stvari te su gajili silno – pretjerano, činilo mi se – zanimanje za vrijeme, vazda zapitani hoće li dan biti lijep, noć mračna ili svijetla, i tome slično.

“Neobično?” na to će on. “Zar je neobično suosjećati s godinom, s njenim dobicima i gubicima?”

“U svakom slučaju”, rekoh, “gledate li na tok godine kao na lijepu i zanimljivu dramu, a držim da je vi vidite takvom, zima, njene muke i boli, trebale bi vas radovati i zanimati koliko i ova čudesna ljetna raskoš.”

“I zar me ne raduje?” upita Dick gorljivo. “Samo, ja je ne mogu promatrati kao da sjedim u kazalištu i gledam neki komad, ne sudjelujući u njemu. Teško je”, reče dobroćudno se smiješeći, “neukom čovjeku poput mene da valjano objasni svoje misli, kao što to umije ona draga djevojka Ellen; no želim reći da sam ja dio svega i da osjećam bol jednako kao i užitak u sebi samome. To za mene ne čini netko drugi, kako bih ja mogao jesti, piti i spavati, nego sâm u tome imam udjela.”

Uviđao sam da Dick na svoj, kao i Ellen na drugi način, gaji tu strastvenu ljubav prema zemlji koja je u doba meni poznato bila zajednička tek rijetkima; prevladavajući osjećaj među intelektualcima toga vremena bila je neka mrzovoljna odbojnost spram drame godišnjih mijena, spram života zemlje i njena odnosa prema čovjeku. Dapače, u to se doba smatralo poetskim i maštovitim gledati na život kao na nešto što treba podnositi, a ne u tome uživati.

Razmišljao sam tako dok me Dickov smijeh nije vratio na polja Oxfordshirea. “Neobično mi je”, reče, “što me ovako zabrinjavaju zima i njena oskudnost, i to usred ljetnog obilja. Da mi se to nije prije događalo, pomislio bih da je to tvoje djelo, goste, da si na me bacio nekakve čini. Ma, znaš”, nadoda odjednom, “to je samo šala, stoga je ne smiješ uzimati k srcu.”

“U redu”, rekoh, “neću je uzeti k srcu.” No njegove su riječi u meni ipak izazvale stanovitu nelagodu.

Ovaj put smo prešli nasip i nismo se vratili u kuću, nego smo krenuli stazom iza polja pšenice koje samo što nije bilo u cvatu. Tada rekoh: “Nećemo, dakle, večerati u kući ili vrtu? Nisam, pravo govoreći, to niti očekivao. Gdje ćemo se onda sastati? Vidim, naime, da su kuće većinom vrlo malene.”

“Jesu”, potvrdi Dick, “u pravu si, kuće su u ovom kraju malene; ima toliko dobrih starih kuća koje su napuštene da ljudi u priličnom broju stanuju u takvim malim samostojećim kućama. Što se naše večere tiče, blagovat ćemo u crkvi. Volio bih, radi tebe, da je njeno zdanje veliko i lijepo kao ono u starome rimskom naselju na zapadu, ili u šumskom gradiću na sjeveru.[20] No svi ćemo unutra stati, i premda je crkva majušna, na svoj je način vrlo lijepa.”

Bilo je to za mene nešto novo, ta večera u crkvi, te sam pomislio na samostanske gozbe u srednjem vijeku, ali nisam rekao ništa, a ubrzo smo izbili na cestu koja je vodila kroz selo. Dick ju je promotrio, i vidjevši tek dvije raštrkane skupine pred nama kazao: “Čini se da smo pomalo zakasnili. Svi su krenuli, ali će sigurno gledati da pričekaju tebe, kao gosta nad gostima, budući da dolaziš izdaleka.”

Požurio se dok je to govorio, a ja sam držao korak s njime, i ubrzo smo se obreli u lipovu drvoredu koji nas je odveo ravno do crkvenog trijema, kroz čija je otvorena vrata dopirao zvuk veselih glasova, smijeha i raznovrsne zabave.

“Da”, reče Dick, “to je, prije svega, najsvježije mjesto ove tople večeri. Dođi, bit će im drago vidjeti te.”

Doista, iako sam se okupao, osjećao sam da za cijelog našeg putovanja vrijeme još nije bilo ovako teško i sparno.

Ušli smo u crkvu, jednostavno malo zdanje s majušnom pobočnom lađom koja je od glavne bila odvojena trima lukovima, ograđenim prostorom pred oltarom i prilično prostranom poprečnom lađom za tako malu zgradu, dok su prozori mahom bili u ljupkom oksfordširskom stilu četrnaestoga stoljeća. U njoj nije bilo modernih arhitektonskih dekoracija; izgledalo je, štoviše, kao da takvih pokušaja nije ni bilo otkako su puritanci okrečili srednjovjekovne svece i prikaze na zidu. Bila je, međutim, živopisno okićena za ovu suvremenu svetkovinu: cvjetni vijenci visjeli su od luka do luka, na podu su stajali veliki vrčevi s cvijećem, dok su pod zapadnim prozorom bile obješene dvije prekrižene kose ulaštenih oštrica koje su blistale sred cvijeća kojim su bile ovijene. No njen najljepši ukras bilo je mnoštvo naočitih muškaraca i žena sretnih lica koji su sjedili za stolom i koji su, onako blistavih lica i bujnih kosa ponad jarke blagdanske odjeće, izgledali, kao što kaže perzijski pjesnik, poput lijehe tulipana na suncu. Iako je crkva bila mala, bilo je mnogo prostora, jer mala crkva je kao oveća kuća, a te večeri nije bilo potrebe ukriž postavljati stolove duž poprečne lađe, premda će to nesumnjivo biti potrebno sutradan, kada učeni ljudi o kojima je Dick govorio dođu dati svoj skromniji obol sjenokoši.

Stajao sam na pragu, s osmijehom punim iščekivanja, kao čovjek koji će sudjelovati u svečanosti u kojoj je doista spreman uživati. Dick je stajao do mene i pogledom kružio društvom uz, pomislio sam, pomalo svojatajuće držanje. Sučelice meni sjedile su Clara i Ellen, a između njih zjapilo je prazno Dickovo mjesto; smiješile su se, ali njihova prekrasna lica bijahu okrenuta susjedima s obje strane, koji su razgovarali s njima, i činilo se da me ne vide. Okrenuo sam se prema Dicku, očekujući da me povede naprijed, i on je okrenuo lice prema meni; ali začudo, iako je bio nasmiješen i vedar kao uvijek, nije odgovorio na moj pogled – čak kao da se uopće nije obazirao na moju prisutnost, a zapazio sam i da me nitko iz društva ne gleda. Nešto me probolo u srcu, kao da se odjednom zbila neka dugo iščekivana nesreća. Dick se malko pomaknuo naprijed, ne uputivši mi ni riječ. Nisam bio ni na tri metra od dviju žena koje su mi, držao sam, iako smo u druženju proveli tako malo vremena, postale prijateljice. Clarino je lice sada bilo okrenuto točno prema meni, ali ni ona kao da me nije vidjela, iako znam da sam joj molećivim pogledom pokušavao svratiti pozornost na sebe. Okrenuo sam se prema Ellen, koja kao da me načas prepoznala, ali njezino vedro lice u hipu se rastužilo te je bolno odmahnula glavom, a u sljedećem trenutku s njezina lica nestao je svaki znak svijesti o mojoj prisutnosti.

U srcu sam ćutio upravo neopisivu samoću i bol. Zadržao sam se još koju minutu, a onda se okrenuo, izišao s trijema i kroz drvored krenuo prema cesti, dok su kosovi u grmovima oko mene u tu toplu lipanjsku večer pjevali iz sveg glasa.

Još jedanput sam, bez ikakva svjesnog napora volje, okrenuo glavu prema staroj kući pored gaza, ali kad sam prošao zavojem koji je vodio prema ostacima seoskoga križa, naišao sam na spodobu koja je neobično odudarala od radosne, lijepe čeljadi koju sam ostavio za sobom u crkvi. Bio je to muškarac koji je djelovao kao starac, ali za kojega sam, napola ga zaboravivši, iz viđenja znao da nema više od pedeset godina. Lice mu je bilo izbrazdano i musavo prije negoli prljavo, oči mutne i prazne, tijelo povijeno, listovi na nogama suhonjavi i tanki, a vukao se šepajući. Njegovu odjeću činio je meni predobro poznat spoj prljavštine i dronjaka. Kad sam prošao kraj njega dotaknuo je šešir, dobrohotno i ljubazno, no i silno udvorno.

Neizrecivo zgranut, pohitao sam cestom koja je vodila prema rijeci i donjem kraju sela, ali odjednom kao da mi se u susret zakotrljao crni oblak, nalik snomorici iz moga djetinjstva, i neko vrijeme bio sam svjestan jedino toga da sam u tami, i nisam znao hodam li, sjedim ili ležim.

Ležao sam u postelji u svojoj kući u tmurnom Hammersmithu i razmišljao o svemu tome. Nastojeći dokučiti je li me preplavio očaj kad sam otkrio da sam sanjao, ustanovio sam, začudo, da i nisam zapao u toliki očaj.

A je li to uistinu bio san? Ako jest, zašto sam bio onako svjestan da cijeli taj novi život gledam izvana, sveudilj pun predrasuda, strahova, nevjerice kojima me sputalo ovo doba sumnje i borbe?

Sve sam vrijeme, premda su ti prijatelji bili tako stvarni, osjećao da mi među njima nema mjesta, kao da će doći vrijeme kada će me odbaciti i reći, kao što je, izgleda, govorio posljednji Ellenin tužni pogled: “Ne, ti ne možeš biti jedan od nas; u cijelosti pripadaš nesreći prošlosti, stoga bi ti naša sreća čak i dojadila. Vrati se, sada kad si nas vidio i kad su tvoje vanjske oči vidjele da unatoč nepogrešivim maksimama tvoga vremena svijet još čeka doba mira, kad se gospodstvo prometne u drugarstvo – ali ne prije. Vrati se, dakle, i dok budeš živ oko sebe ćeš viđati ljude koji će navoditi druge da žive životom koji nije njihov, dok oni sami neće mariti ni koliko je crno pod noktom za vlastiti život – ljude koji mrze život iako se boje smrti. Vrati se i budi sretniji zbog toga što si nas vidio, što si svojoj borbi dodao malo nade. Idi, živi dok možeš, trseći se, koliko god te muke i truda to stajalo, da malo-pomalo izgradiš novo doba drugarstva, mira i sreće.”

Da, uistinu! I ako drugi to uzmognu vidjeti kao što sam vidio ja, onda će se to moći nazvati vizijom, a ne snom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.