Vijesti iz Nigdine | William Morris

15. O IZOSTANKU PRISILE NA RAD U KOMUNISTIČKOM DRUŠTVU

 

“Imam”, rekoh. “Očekujem da će se Dick i Clara svakog časa pojaviti; no imam li vremena postaviti tek jedno ili dva pitanja prije nego što dođu?”

“Pokušajte, dragi susjede, pokušajte”, reče stari Hammond. “Što me više ispitujete ja sam zadovoljniji; a i ako dođu i zateknu me usred odgovora, morat će šutke sjesti i praviti se da slušaju dok ne završim. To im neće naškoditi; bit će im dovoljno zabavno sjediti jedno uz drugo, svjesnima uzajamne blizine.”

Nasmiješio sam se, kao što je i bio red, pa kazao: “Dobro, nastavit ću govoriti ne obraćajući pažnju na njih kad uđu. Elem, htio sam vas pitati sljedeće: kako privolijevate ljude na rad kad za nj nema nagrade, a pogotovo na naporan rad?”

“Kad za nj nema naknade?” ozbiljno će Hammond. “Nagrada za rad je život. Nije li to dovoljno?”

“Ali nema nagrade za posebno vrijedan posao”, rekoh.

“Nagrade ima u izobilju”, odvrati on, “nagrade stvaranja. Plaće koju udjeljuje Bog, kao što bi ljudi nekoć možda rekli. Budete li tražili da vas plaćaju za užitak stvaranja, a izvrsnost u poslu znači upravo to, uslijedit će slanje računa za rađanje djece.”

“Dobro”, rekoh, “ali čovjek devetnaestoga stoljeća rekao bi da postoje prirodna želja za stvaranjem djece i prirodna želja da se ne radi.”

“Da, da”, reče on, “znam za tu staru, otrcanu frazu – posve neistinitu, a za nas, štoviše, i posve besmislenu. Fourier, kojemu su se svi smijali, razumio je to bolje.”[12]

“Zašto je to za vas besmisleno?” upitah.

“Zato što podrazumijeva da je svaki rad patnja, a mi nipošto ne mislimo tako, i zbog toga, kao što ste mogli primijetiti, iako nam ne manjka bogatstva, među nama raste strah da bi nam jednoga dana moglo ponestati posla. Bojimo se da ćemo izgubiti užitak, a ne patnju.”

“Da”, rekoh, “primijetio sam to, i htio vas i o tome nešto pitati. No u međuvremenu, što zapravo znači vaša tvrdnja da vam rad donosi ugodu?”

“Pa, to da je sav rad danas ugodan; bilo zbog nade u stjecanje bogatstva i časti s kojom se posao obavlja, a koja izaziva ugodno uzbuđenje, čak i ako konkretni posao nije ugodan; bilo zato što je postao ugodnom navikom, kao u slučaju onoga što biste mogli nazvati mehaničkim radom; i napokon (a većina našega posla je takva) zato što je u samom radu prisutan svjesni osjetilni užitak, to jest obavljaju ga umjetnici.”

“Shvaćam”, rekoh. “A možete li mi sada reći kako ste dosegnuli to sretno stanje? Naime, iskreno govoreći, ta promjena okolnosti negdašnjega svijeta čini mi se daleko većom i važnijom nego sve ostale promjene koje ste mi spomenuli u vezi s kriminalom, politikom, vlasništvom, brakom.”

“Tu ste u pravu”, potvrdi on. “Dapače, moglo bi se prije kazati da ta promjena omogućuje sve ostale. Koji je cilj revolucije? Zacijelo taj da se ljudi usreće. Ako je revolucija donijela promjenu unaprijed osuđenu na propast, kako ćete spriječiti izbijanje revolucije osim tako što ćete ljude učiniti sretnima? Ta zar ćemo od nesreće očekivati mir i stabilnost? Razumnije je očekivati branje grožda s gloga i smokava s čička! A sreća je bez sretnoga svakodnevnog rada nemoguća.”

“To je bjelodana istina”, prekinuh ga, jer pomislih da se stari momak već pomalo upustio u propovijedanje. “No odgovorite mi na pitanje, kako ste postigli tu sreću.”

“Ukratko”, reče on, “odsutnošću umjetne prisile i slobodom za svakoga da čini ono što najbolje umije činiti, združenima sa znanjem o tome kakve proizvode rada doista želimo. Do te smo spoznaje, moram priznati, došli polako i mukotrpno.”

“Nastavite”, rekoh, “objasnite mi to podrobnije, jer ta me tema silno zanima.”

“Hoću”, reče on, “ali da bih to mogao, morat ću vam najprije malo dodijavati pripovijedajući vam o prošlosti. Tom je objašnjenju potrebno isticanje suprotnosti. Imate li što protiv?”

“Ne, nikako”, odvratih.

Namjestivši se ponovno na stolcu i pripremivši se za dugačak govor, on počne: “Prema svemu što smo čuli i pročitali, razvidno je da su u posljednje doba civilizacije ljudi upali u začarani krug kad je riječ o proizvodnji robe. Dosegnuli su čudesnu lakoću proizvodnje, i da bi najbolje iskoristili tu lakoću postupno su stvorili (ili, bolje kazano, dopustili da nastane) iznimno razrađen sustav kupovanja i prodavanja, koji je nazvan ‘svjetskim tržištem’, a to ih je svjetsko tržište, jednom pokrenuto, prisililo da nastave stvarati sve više te robe, bez obzira na to jesu li je trebali ili nisu. I tako su, ne mogući se (naravno) osloboditi muke izrade pravih potrepština, u isti mah stvarali beskonačan niz tobožnjih ili umjetnih potrepština, koje su im, pod željeznom vladavinom rečenoga svjetskog tržišta, postale jednako važne kao i zbiljske potrepštine od kojih su živjeli. Tako su sebi na vrat naprtili golemu količinu posla koji je služio isključivo da održi njihov bijedni sustav.”

“Dobro, i onda?”

“E pa, budući da su sami sebe prisilili na teturanje pod strašnim teretom nepotrebne proizvodnje, na rad i njegove rezultate mogli su gledati još samo kao na beskrajan trud da se utroši što je manje moguće manje rada na svaki artikl, a da se istodobno ipak proizvodi što je više moguće artikala. Tome ‘pojeftinjenju proizvodnje’, kako su ga nazivali, žrtvovalo se sve: sreća radnika u njegovu radu, dapače njegova najosnovnija udobnost i golo zdravlje, njegova hrana, odjeća, njegova dokolica, razonoda, njegovo obrazovanje – riječju, njegov život – nisu vrijedili ni pišljiva boba naspram te surove nužde ‘jeftine proizvodnje’ stvari, kojih dobar dio uopće nije bio vrijedan proizvodnje. Kažu, štoviše, a moramo im vjerovati jer su dokazi tako bjelodani, iako mnogi među nama teško u to mogu vjerovati, da su čak i bogati i moćni ljudi, gospodari maločas spomenutih siromaha, pristajali živjeti među prizorima, zvucima i mirisima kojih se čovjek po samoj svojoj naravi grozi i od njih bježi, kako bi njihova bogatstva mogla poduprijeti tu skrajnju ludost. Cijela je zajednica zapravo bila bačena u ralje te proždrljive nemani, ‘jeftine proizvodnje’, pod prisilom svjetskoga tržišta.”

“Zaboga!” uskliknuh. “Ali što se dogodilo? Nisu li njihova domišljatost i lakoća u proizvodnji naposljetku nadvladale taj kaos bijede? Zar nisu mogli dostići svjetsko tržište pa se latiti posla kako bi iznašli sredstva da se oslobode te strašne zadaće dodatnoga rada?”

On se gorko nasmiješi. “Jesu li to uopće pokušali?” upita. “Nisam siguran. Vi znate da se prema staroj poslovici buba navikne živjeti u gnoju; a ti ljudi, bio im gnoj mio ili ne bio, svakako su u njemu živjeli.”

Od njegova suda o životu u devetnaestom stoljeću pomalo mi je zastao dah, te slabašnim glasom upitah: “Ali što je sa strojevima koji ušteđuju ljudski rad?”

“Pa to je bio vrhunac!” reče on. “O čemu govorite? O strojevima koji ušteđuju rad? Da, oni su bili napravljeni da ‘uštede rad’ (ili, jednostavnije govoreći, ljudske živote) u nekom poslu kako bi se on mogao utrošiti – prije bih rekao protratiti – na neki drugi, vjerojatno beskoristan posao. Prijatelju, sva njihova sredstva za pojeftinjenje rada za posljedicu su imala naprosto povećanje tereta rada. Apetit svjetskoga tržišta rastao je u mjeri u kojoj je bio hranjen: zemlje unutar kruga ‘civilizacije’ (tj. organizirane bijede) bile su zasićene podbačajima tržišta, a prisilom i prevarom koristilo se neštedimice ne bi li se zemlje izvan toga kruga ‘otvorile prometu’. Taj proces ‘otvaranja prometu’ neobičan je onima koji čitaju iskaze ljudi iz toga doba i ne razumiju njihove postupke, a možda nam i u najgorem svjetlu prikazuje veliki porok devetnaestoga stoljeća, utjecanje licemjerju i dvoličnosti kako bi se izbjegla odgovornost za neizravnu surovost. Kad bi civilizirano svjetsko tržište bacilo oko na zemlju koja još nije bila u njegovim kandžama, pronašla bi se neka prozirna izlika – uklanjanje ropstva koje je različito od onoga trgovinskog ili nije tako okrutno; nametanje religije u koju njegovi promicatelji više ne vjeruju; ‘spašavanje’ nekog razbojnika ili ubojice koji je zbog svojih nedjela upao u nevolje među stanovnicima ‘barbarske’ zemlje – ukratko, što god je ikako moglo poslužiti svrsi. Tada bi našli nekog smjelog, besprincipijelnog, neukog pustolova (što u doba natjecanja nije bila teška zadaća) i podmitili ga da ‘stvori tržište’ uništavajući tradicionalno društvo, kakvo god ono bilo, u osuđenoj zemlji, kao i svaku dokolicu i veselje kojeg ondje ima. Domaćem stanovništvu nametao bi robu koju ono nije željelo i uzimao njihove prirodne proizvode u sklopu ‘razmjene’, kako se taj oblik pljačke nazivao, te je time ‘stvarao nove potrebe’. Da bi ih pak zadovoljili (to jest da bi im bilo dopušteno živjeti pokraj svojih novih gospodara), ti ubogi, bespomoćni ljudi morali su sebe prodavati u ropstvo beznadnoga kuluka ne bi li stekli nešto čime će moći kupovati ništavnosti ‘civilizacije’. Ah”, nastavi starac pokazujući prema Muzeju, “pročitao sam ondje knjige i članke koji donose doista neobične priče o tome kako je civilizacija (odnosno organizirana bijeda) postupala s ‘neciviliziranim’ narodima, od vremena kad je britanska vlada namjerno slala pokrivače zaražene velikim boginjama kao birane darove nezgodnim plemenima crvenokožaca, do doba kad je Afriku poharao čovjek po imenu Stanley,[13] koji je…”

“Oprostite”, prekinuh ga, “ali, kao što znate, vrijeme je kratko, i želim se najstrože moguće držati našega pitanja, pa bih vas odmah pitao za kakvoću predmeta koji su se izrađivali za svjetsko tržište; predmnijevam da su ih ti ljudi, tako spretni u izradi razne robe, pravili dobro?”

“Za kakvoću!” odvrati starac otresito, jer ga je prilično ozlovoljilo što sam ga prekinuo u pripovijedanju. “Ta kako su mogli obraćati pozornost na trice kao što je kakvoća robe koju su prodavali? Najbolja je bila jedva prosječna, najgoru su pak tvorile prozirne zamjene za tražene stvari, koje nitko ne bi podnosio da su mogli nabaviti išta drugo. U ono doba se često čula šala da roba nije proizvedena za uporabu, nego za prodaju; šala koju vi, budući da dolazite s drugog planeta, možete razumjeti, ali našem narodu bila bi neshvatljiva.”

“Što! Pa zar nisu proizvodili ništa dobro?”

“Pa, jesu”, odgovori on. “Postojala je jedna vrsta robe koju su pravili doista dobro, a to su bili strojevi za proizvodnju stvari. Obično su to bili predmeti savršene izrade, zadivljujuće prilagođeni svojoj svrsi. Stoga se može opravdano kazati da je veliko postignuće devetnaestoga stoljeća bila izrada strojeva koji su bili prava čuda domišljatosti, vještine i strpljenja, a koji su se rabili za proizvodnju neizmjernih količina bezvrijednih nadomjestaka. Istinu govoreći, vlasnici tih strojeva nisu ništa od onoga što su oni proizvodili smatrali robom, nego tek sredstvom za vlastito bogaćenje. Dakako, jedini priznati ispit korisnosti robe bilo je pronaći kupce za nju – pametne ili glupe, kako bi se već slučilo.”

“A ljudi su to trpjeli?” upitah.

“Neko vrijeme”, odvrati on.

“A onda?”

“A onda se dogodio preokret”, reče starac smiješeći se, “i devetnaesto stoljeće je sebe vidjelo kao čovjeka koji je izgubio odjeću dok se kupao te sada mora gol hodati gradom.”

“Veoma ste žučljivi kad je riječ o tom nesretnom devetnaestom stoljeću”, primijetih.

“Naravno”, otpovrne on, “kad toliko znam o njemu.”

Neko je vrijeme šutio a onda kazao: “U mojoj obitelji postoje predaje – ma što kažem, prave pripovijesti – o njemu: moj je djed bio jedna od njegovih žrtava. Ako nešto znate o tome, razumjet ćete što je pretrpio ako vam kažem da je u ono doba bio istinski umjetnik, genijalan čovjek i revolucionar.”

“Mislim da razumijem”, rekoh. “Ali sada ste, čini se, vi sve to preokrenuli?”

“Uglavnom”, potvrdi on. “Roba koju mi izrađujemo pravi se zato što je potrebna: ljudi je izrađuju za uporabu svojih bližnjih kao da je izrađuju za sebe, a ne za neko mutno tržište o kojemu ne znaju ništa i nad kojim nemaju nadzora: budući da nema kupovanja i prodavanja, bila bi čista ludost proizvoditi robu a da ona nije tražena; jer više nema nikoga tko bi je bio prisiljen kupovati. Stoga se sve izrađuje kako valja i posve prikladno svojoj svrsi. Ništa se i ne može praviti ako nije za uporabu, i zato se ne pravi nevaljala roba. K tome, kao što rekoh, sada smo ustanovili što želimo pa ne proizvodimo više nego što želimo; a kako nismo prisiljeni proizvoditi goleme količine beskorisnih stvari, imamo dovoljno vremena i sredstava te uzimamo u obzir i svoj užitak u njihovoj izradi. Sav posao koji bi bilo zamorno raditi rukama radi se iznimno usavršenim strojevima, a sav posao koji je ugodno raditi ručno obavlja se bez strojeva. Nije teško pronaći posao koji odgovara svačijoj naravi, i stoga se nitko ne žrtvuje potrebama drugoga. S vremena na vrijeme, kad utvrdimo da je neki posao suviše neugodan ili mučan, odustajemo od njega i posve se lišavamo stvari koja se na taj način izrađuje. Sada zacijelo možete uvidjeti da je pod tim okolnostima sav posao koji radimo više ili manje ugodna vježba duha i tijela, pa ga svi traže umjesto da ga izbjegavaju. A budući da su se ljudi iz naraštaja u naraštaj izvještili u svome poslu, on je postao tako lagan te se čini da se manje radi, iako se vjerojatno više proizvodi. Držim da to objašnjava maločas spomenuti strah od mogućeg pomanjkanja posla, koji ste možebit već primijetili, a koji je u posljednjih dvadesetak godina sve izraženiji.”

“Ali zar mislite”, upitah, “da postoji strah od potpune nestašice rada?”

“Ne, ne mislim”, reče on, “i reći ću vam zašto: zadaća je svakog čovjeka da vlastiti posao čini sve ugodnijim, čime on dakako teži povisivanju mjerila izvrsnosti, jer nitko ne uživa u obavljanju posla koji mu ne služi na čast; a postoji tako neizmjeran broj stvari koje se mogu tretirati kao umjetnička djela te se već samo time mnoštvu vještih ljudi pruža prigoda za posao. Ako je pak umjetnost neiscrpna, tako je i sa znanošću; i premda ona više nije jedino nedužno zanimanje koje se smatra vrijednim utrošenog vremena pametna čovjeka, kao što je bila nekoć, ipak ima, a držim da će i biti, mnogo ljudi koje uzbuđuje nadvladavanje teškoća na tom području te im je do njega stalo više no do ičega drugog. Nadalje, budući da se u rad unosi sve više užitka, mislim da ćemo se posvetiti vrstama rada kojima se proizvodi poželjna roba, ali od kojih smo odustali jer ih nismo mogli obavljati na ugodan način. Usto, držim da ćete jedino u dijelovima Evrope koji su napredniji od ostatka svijeta čuti da se govori o strahu od nestašice posla. Zemlje koje su nekoć bile kolonije Velike Britanije, primjerice, a osobito Amerika – nadasve onaj njen dio koji se nekoć zvao Sjedinjene Države – danas su, i još će dugo biti, naše važno utočište. Jer te su zemlje, a, kažem, osobito sjeverni dijelovi Amerike, tako strašno patili od punog zamaha posljednjih dana civilizacije, i postale su tako grozna mjesta za život, te su sada veoma nazadne u pogledu svega što život čini ugodnim. Štoviše, moglo bi se kazati da je već gotovo stotinu godina stanovništvo sjevernih dijelova Amerike zauzeto izgradnjom prebivališta od smrdljivog smetlišta; a posla još ima u izobilju, pogotovo s obzirom na to da je ta zemlja tako velika.”

“E, pa”, rekoh, “iznimno mi je drago što smatrate da vam se otvara tako sretna perspektiva. No želio bih vam postaviti još nekoliko pitanja, a onda bih završio za danas.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.