Vijesti iz Nigdine | William Morris

22. HAMPTONOV DVOR I JEDAN POBORNIK MINULIH VREMENA

I tako smo išli dalje, Dick je veslao s neumornom lakoćom, a Clara je sjedila kraj mene diveći se njegovoj muževnoj ljepoti i srdačnome, dobrodušnom licu, i ne misleći, držim, ni na što drugo. Kako smo odmicali dalje uz rijeku, bilo je sve manje razlike između Temze toga vremena i Temze koju sam ja pamtio; jer izuzev grozne vulgarnosti malograđanskih vila imućnih, burzovnih mešetara i njima sličnih, koje su u negdašnje doba narušavale ljepotu obala zasjenjenih krošnjama, čak je i ovaj početak Temze izvan grada bio uvijek lijep; i dok smo klizili među ljupkim ljetnim zelenilom, malne sam osjetio kako mi se vraća mladost, i kao da sam se obreo na jednome od onih riječnih izleta u kojima sam toliko uživao u doba kad sam bio odveć sretan a da bih pomišljao kako igdje ima nekog većeg zla i nevolje.

Iza jednog zavoja naposljetku smo stigli do preglednog dijela rijeke, gdje se s lijeve strane ubavo seoce s nekoliko starih kuća spuštalo do ruba vode, na kojoj je plutala skela; a iza tih kuća brijestovima načičkane livade završavale su nizom visokih vrba, dok se zdesna pružao kanal uz vodu i čistina ispred drvoreda, koji se, gorostasan i drevan, uzdizao kao ures velikog parka: ali to se drveće prostiralo još dalje od ruba riječnog zavoja, sve do gradića ispunjenog lijepim, neobičnim kućama, od kojih su neke bile nove a neke stare. Među potonjima su se isticali dugi zidovi i oštri zabati ponad stupova na zdanju od crvene opeke, dijelom obilježenom kasnom gotikom, dijelom pak dvorskim stilom Vilima Oranskog, ali ta su dva stila bila tako stopljena jarkim suncem i ubavim okolišem, uključujući blistavo plavu rijeku na koju je zgrada odozgo gledala, te ju je čak i među krasnim zdanjima toga sretnog novog doba krasio neki osebujan čar. Veliki val mirisa, među kojima se jasno mogao razaznati lipov cvijet, zapahnuo nas je iz nama nevidljivih vrtova. Clara se uspravila i rekla:

“Dragi Dick, zašto danas ne bismo zastali u Hamptonovu dvoru, malo proveli gosta po parku i pokazali mu one ljupke stare zgrade? Nekako me rijetko vodiš u Hamptonov dvor, valjda zato što živiš tako blizu njega.”

Dick se načas naslonio na vesla i kazao: “Gle, gle, danas si mi nešto lijena, Clara. Nisam kanio stati da prenoćimo prije Sheppertona; a da odemo ručati u Dvor pa oko pet sati krenemo dalje?”

“Hja”, odvrati ona, “neka bude tako; ali voljela bih da naš gost provede sat ili dva u Parku.”

“U Parku!” na to će Dick. “Pa cijeli kraj uz Temzu je u ovo doba godine park; a što se mene tiče, ja bih radije ležao pod nekim brijestom na rubu žitnog polja, da pčele zuje oko mene i hariši klikću od brazde do brazde, nego u bilo kojem parku u Engleskoj. Osim toga…”

“Osim toga”, reče ona, “ti želiš produžiti prema svojoj ljubljenoj gornjoj Temzi i pokazati svoje junaštvo s teškim balama pokošene trave.”

Nježno ga je pogledala, i bje mi jasno da ga u svome duhu vidi kako pokazuje svoje obličje u najljepšem svjetlu sred ritmičnih udaraca kosā; i promotrila je vlastita lijepa stopala s poluuzdahom, kao da uspoređuje svoju krhku žensku ljepotu s ljepotom svoga muškarca; kao što žene i čine kad su doista zaljubljene, a nisu pokvarene konvencionalnim nazorima.

Dick je, pak, neko vrijeme zadivljeno promatrao nju, i onda napokon rekao: “Pa, Clara, doista bih želio da smo ondje! Ali – ahoj! – evo nas nazad.” Ponovno se latio vesala, i za dvije minute svi smo stajali na šljunčanom žalu ispod mosta, koji, kao što možete zamisliti, više nije bio onaj stari, jezivi željezni promašaj, nego lijepa i vrlo solidna građevina od hrastova drva.

Krenuli smo u Dvor, pa ravno u ono nezaboravljeno veliko predvorje, gdje su stolovi bili prostrti za ručak, a sve je bilo namješteno uvelike slično kao u gostinskoj dvorani u Hammersmithu. Nakon ručka smo prolunjali smo po starim sobama, gdje su slike i tapiserija još bili očuvane i ništa se nije osobito promijenilo, osim što su ljudi koje smo ondje sretali nekako izgledali kao da su kod kuće i kao da se osjećaju neusiljeno, što su prenijeli i na mene, pa sam ćutio da je to krasno staro mjesto moje u najboljem smislu riječi, i moje raspoloženje od proteklih dana kao da se nadovezalo na ovo današnje te mi je cijelu dušu ispunilo zadovoljstvom.

Dick (koji je, unatoč Clarinu zadirkivanju, vrlo dobro poznavao to mjesto) kazao mi je da se prekrasnim starim tudorskim sobama, u kojima su, pamtio sam, stanovali niži dvorski lakaji, sada naveliko služe ljudi koji dolaze i odlaze; jer, koliko god se sada arhitektura proljepšala, i premda je cjelokupan krajolik zemlje vratio svoju ljepotu, još je postojala nekovrsna tradicija uživanja i ljepote koja se vezivala uz tu skupinu zgrada, i ljudi su odlazak u Hamptonove dvore smatrali neizostavnim ljetnim izletom, kao i u doba kad je London bio onako prljav i bijedan. Zašli smo u pojedine sobe koje su gledale na stari vrt i u njima zatekli ljude koji su nas srdačno dočekali, ubrzo zapodjenuli razgovor s nama i uz uljudno, poluskriveno čuđenje promatrali moje neobično lice. Osim tih ptica selica i nekoliko stalnih stanovnika, na livadama u blizini vrta, uz “Dugu vodu”, kako se nekoć nazivala, vidjeli smo brojne živopisne šatore oko kojih su bili muškarci, žene i djeca. Ti su ljubitelji užitka, činilo se, voljeli život u šatoru uza sve njegove neudobnosti, koje su, međutim, također pretvarali u užitak.

Napustili smo toga starog prijatelja u dogovoreno vrijeme, i ja sam se nespretno pokušao latiti vesala, ali je Dick odbio moju pomoć. To me, moram reći, i nije odviše ražalostilo, jer mi je posve dostajalo uživati u krasnom vremenu i svojim dokono izmiješanim mislima.

Bilo je, uostalom, posve dolično prepustiti vesla Dicku, jer je on bio snažan kao konj i nadasve se veselio svakom obliku tjelovježbe. Bilo nam je poprilično teško natjerati ga da stane kad se počelo smrkavati, a mjesečina je zablistala netom smo dospjeli pred Runnymede. Ondje smo se iskrcali i stali tražiti mjesto gdje bismo razapeli šatore (jer bijasmo ih ponijeli dva), kad nam je prišao neki starac, zaželio nam dobru večer i upitao imamo li gdje odsjesti te noći; kad smo rekli da nemamo, pozvao nas je u svoju kuću. Bez oklijevanja smo pošli s njime, a Clara ga je primila za ruku na onaj udvoran način što sam ga u nje opazio kad su u pitanju bili stariji ljudi i, dok smo hodali, iznijela neku otrcanu primjedbu o lijepom danu. Starac je zastao, pogledao je i kazao: “Dakle, doista vam je lijepo?”

“Jest”, odvrati ona, silno začuđena, “a vama nije?”

“Pa”, reče on, “možda i jest. U svakom slučaju mi je bilo dok sam bio mlađi, ali sada bih više volio da je svježije.”

Ona ne reče ništa i produži. Padala je mrkla noć, i na uzvisini smo se obreli pred živicom u kojoj su bila vrata. Starac ih je otvorio i poveo nas u vrt, na čijem smo kraju vidjeli omanju kuću, a jedan od njenih prozorčića već je bio obasjan žutom svjetlošću svijeće. Čak smo i na treperavoj mjesečini i ostacima rumenila na zapadu mogli vidjeti da je vrt prepun cvijeća. Miris što ga je ono širilo u večernjoj svježini bio je tako čudesno opojan te kao da se u njemu sažimala sva slast lipanjskog sumraka. Sve troje nagonski smo zastali, a Clara je ispustila sitan, milozvučan usklik divljenja, kao ptica koja počinje pjevati.

“Što je?” upita starac pomalo mrzovoljno, vukući je za ruku. “Nema pasa u blizini; ili ste možda nagazili na trnje i ozlijedili nogu?”

“Nisam, susjede”, reče ona, “ali ovdje je tako krasno i mirisno!”

“Naravno da jest”, na to će on, “ali zar vam je toliko do toga?”

Ona se zvonko nasmije, a mi ostali joj se pridružismo našim grubljim glasovima. Potom je rekla: “Dakako, susjede, ta zar vama nije?”

“Hja, ne znam”, otpovrne starina pa doda, kao da se pomalo srami sebe: “Osim toga, znate, kad se vode izliju i Runnymede se poplavi, ovdje uopće nije tako ugodno.”

“Meni bi se to svidjelo”, ubaci se Dick. “Bilo bi zabavno u vedro, mrazno siječanjsko jutro ovdje zaploviti po bujici!”

“Zar doista?” upita naš domaćin. “Pa dobro, susjede, nema svrhe da vam protuslovim. Uđite i pojedite nešto.”

Popločanom stazom između ruža dospjeli smo ravno u vrlo lijepu prostoriju obloženu izrezbarenim drvom i čistu kao suza; no njen glavni ures bila je mlada žena, svijetle kose i sivih očiju, čije su lice, ruke i bosa stopala, međutim, bila dobrano preplanula. Iako je bila vrlo lagano odjevena, to je očito bio njezin izbor a ne posljedica siromaštva, premda su to bili prvi stanovnici koliba na koje sam naišao; jer njezina haljina bila je od svile a na zapešćima je nosila narukvice za koje mi se činilo da su veoma vrijedne. Ležala je na ovčjoj koži pokraj prozora, ali je poskočila čim smo ušli, a kad je iza starca ugledala goste, pljesnula je rukama i uskliknula od veselja te je, kad nas je dovela u sredinu prostorije, ushićena našim društvom upravo zaplesala oko nas.

“Što!” obrati joj se starac. “Vesela si, je li, Ellen?”

Djevojka je doplesala do njega, ovila mu ruke oko vrata i rekla: “Jesam, a i ti bi trebao biti, djede.”

“Pa dobro, jesam”, odvrati starac, “koliko god mogu biti. Gosti, molim vas da sjednete.”

Te su nam riječi zazvučale neobično; još čudnije, slutim, mojim prijateljima nego meni, ali Dick je uhvatio priliku kad su se i domaćin i njegova unuka našli izvan sobe te mi je ispotiha rekao: “Nezadovoljnik: još se nađe pokoji takav. Nekoć su, kažu, bili prilično neugodni.”

Starac je ušao dok je Dick izgovarao te riječi i sjeo pokraj nas uz uzdah koji kao da je naglasio da bismo ga primijetili; ali u tom času ušla je djevojka noseći namirnice, i čiča nije postigao željeni učinak, što zbog gladi nas sviju, što zbog moje zaokupljenosti promatranjem unuke koja se vrzmala oko nas, lijepa kao slika.

Sve jelo i pilo, iako ponešto drukčije od onoga posluženog u Londonu, bilo je više nego dobro, ali starac je prilično kisela izraza promotrio glavno jelo na stolu, na kojemu je stajao lijep komad grgeča, i kazao:

“Hm, grgeč! Žao mi je što za vas, gosti, nemamo ništa bolje. Da je drugo doba, mogli bismo za vas nabaviti krasnog lososa, ali vremena su postala bijedna i tričava.”

“Da, ali mogli smo ga imati”, rekla je djevojka hihoćući se, “da si znao da dolaze.”

“Naša je greška što ga nismo ponijeli, susjedi”, reče Dick raspoloženo. “Ali ako su vremena tričava, ovaj grgeč to u svakom slučaju nije; onaj tamo u sredini zacijelo je težio dobar kilogram dok je svoje tamne pruge i crvene peraje pokazivao ribljoj sitneži. A što se lososa tiče, susjede, moj prijatelj ovdje, koji dolazi iz inozemstva, bio je prilično iznenađen jučer ujutro kad sam mu rekao da u Hammersmithu ima lososa u izobilju. Ja nisam čuo ništa o tome da su vremena sve gora.”

Izgledao je kao da mu je malko nelagodno. Starac je pak, okrenuvši se prema meni, rekao vrlo uljudno:

“Dakle, gospodine, sretan sam što vidim čovjeka koji dolazi s onu stranu mora, ali vas moram zamoliti da kažete nije li vam, sve u svemu, bolje u vašoj zemlji. Prema onome što kaže naš gost, predmijevam da ste vi ondje žustriji i življi, jer se niste posve lišili natjecanja. Vidite, pročitao sam priličan broj knjiga iz prošlosti, koje su svakako kudikamo življe od onih koje se pišu sada; a dobro i zdravo neograničeno natjecanje tvorilo je okolnosti pod kojima su one napisane. Kada to ne bismo znali iz povijesnih zapisa, znali bismo iz samih knjiga. U njima je prisutan pustolovni duh, kao i znaci sposobnosti da se iz zla izvuče dobro, koja našoj književnosti danas posve nedostaje; i ne mogu a da ne pomislim kako naši moralisti i povjesničari uvelike pretjeruju kad je riječ o nesreći koja je vladala u prošlosti, u kojoj su stvorena tako sjajna djela mašte i uma.”

Clara ga je gledala nemirnim očima, kao da je uzbuđena i zadovoljna u isti mah; Dick je izvio obrve te se činilo kao da mu je još više nelagodno, ali nije kazao ništa. Zagrijavši se za temu, starac se postupno lišio podrugljivosti te je govorio i izgledao vrlo ozbiljno. Ali djevojka je uskliknula prije nego što sam dospio izreći odgovor koji sam oblikovao u sebi:

“Knjige, knjige! Uvijek knjige, djede! Kada ćeš shvatiti da nas na kraju krajeva ipak zanima svijet u kojemu živimo? Pogledaj!” reče, rastvorivši prozorska krila i pokazujući nam bijelu svjetlost koja se iskrila između crnih sjena u mjesečinom obasjanom vrtu, kojim je strujao dašak ljetnoga noćnog vjetra. “Gledaj! To su danas naše knjige! I oni”, doda, lagano iskoračivši prema dvoma ljubavnicima i položivši oboma ruke na rame, “i ovaj gost, sa svojim prekomorskim znanjem i iskustvom – i da, čak i ti, djede” (smiješak joj preleti preko lica dok je govorila), “s tvojim gunđanjem i željom da se vratiš u dobre stare dane – u kojima bi, koliko mogu dokučiti, bezazlen i lijen starac poput tebe ili malne skapao od gladi, ili pak bio primoran vojnicima i ljudima plaćati da narodu silom oduzimaju hranu, odjeću i kuće. Da, to su naše knjige; a ako želimo više, možemo sebi naći posla u krasnim zgradama koje podižemo diljem zemlje (a znam da u prošlosti nije bilo ničega na njih nalik), gdje čovjek može iznijeti sve što mu je na duši i rukama iskazati sve što mu je na umu.”

Načas je zastala, a ja nisam mogao ne zuriti u nju i misliti kako je ona, ako je knjiga, doista ljupko oslikana. Krv joj je navrla u nježne, preplanule obraze, a njezine oči, svijetle naspram puti, srdačno su gledale sve nas dok je govorila. Tada je nastavila:

“Koliko je do tvojih knjiga, one su bile dobre za vrijeme kad su umni ljudi imali malo što drugo u čemu bi mogli uživati, i kad su prljavu bijedu vlastita života morali dopuniti zamišljenim životima drugih ljudi. Ali otvoreno kažem da, unatoč svem njihovom oštroumlju, krepkosti i pripovjedačkom daru u njima ima nečega mrskog. Neke od njih, istina, tu i tamo pokazuju neki osjećaj za one što ih povijesne knjige nazivaju ‘siromašnima’, a o čijoj životnoj bijedi ponešto slutimo; ali one ubrzo od toga odustaju, pa se potkraj pripovijesti moramo zadovoljiti time da vidimo junaka i junakinju kako sretno žive na otoku blaženstva sred nevolja drugih ljudi; a sve to nakon dugog niza tobožnjih nevolja (ili mahom tobožnjih) koje su sami stvorili, ilustriranih dosadnim introspektivnim besmislicama o njihovim čuvstvima i težnjama, i tome slično; a svijet se zacijelo i tada okretao te se kopalo, šilo, peklo, gradilo i tesarilo oko tih beskorisnih – životinja.”

“Evo!” reče starac, ponovo poprimajući oporo i mrzovoljno držanje. “To je rječitost! Vjerujem da vam se sviđa!”

“Da”, rekoh vrlo odrješito.

“No dobro”, reče on, “sada kad se oluja rječitosti nakratko stišala, biste li mi možebit odgovorili na pitanje? Mislim, ako želite”, nadoda u nenadanom nastupu uljudnosti.

“Koje pitanje?” upitah. Jer, moram priznati da sam ga zbog Ellenine osebujne i gotovo divlje ljepote smetnuo s uma.

“Prije svega (oprostite mi na ispitivanju), ima li u zemlji iz koje dolazite natjecanja u životu, nadmetanja one nekadašnje vrste?”

“Ima”, odgovorih, “ono je ondje vladajuće načelo.” Izgovorivši to, zapitao sam se u kakve ću još se dodatne neprilike uvaliti ovim odgovorom.

“Pitanje drugo”, reče čiča, “glasi: niste li zbog toga u cjelini slobodniji, energičniji – riječju, zdraviji i sretniji?”

Nasmiješio sam se. “Ne biste tako govorili kad biste imali ikakvu predodžbu o našem životu. Izgleda mi da vi ovdje živite u raju u usporedbi s nama u zemlji iz koje sam došao.”

“U raju?” reče. “A vama se sviđa raj, je li?”

“Da”, odvratih – i to otresito, bojim se, jer mi je njegova formula postala prilično odbojna.

“Pa, ja ni izbliza nisam siguran da se i meni sviđa”, ustvrdi on. “Mislim da čovjek sa svojim životom može napraviti više nego sjediti na oblaku i pjevati himne.”

Ta me nedosljednost prilično razljutila pa sam kazao: “Pa, susjede, ukratko i bez metafora rečeno, u zemlji iz koje dolazim, gdje natjecanje koje je proizvelo književna djela kojima se toliko divite još uvijek prevladava, većina ljudi vrlo je nesretna, a ovdje, barem mi se tako čini, većina ljudi vrlo je sretna.”

“Bez uvrede, goste – bez uvrede”, reče on, “ali dopustite mi da vas pitam: vama se to sviđa, je li?”

Formula na kojoj je tako tvrdokorno ustrajao natjerala nas je sve na grohotan smijeh, kojemu se čak i starac potajice pridružio. No on nipošto nije bio stjeran u kut te je ubrzo dometnuo:

“Prema svemu što čujem, držim da bi mlada žena lijepa poput moje drage Ellen bila dama, kako se govorilo u staro doba, i ne bi morala nositi nekoliko svilenih krpa kao danas niti tamniti na suncu kao što mora danas. Što kažete na to, ha?”

Na to se Clara, koja je dotad bila prilično tiha, ubacila i rekla: “No, doista, ja ne mislim da biste vi mogli popraviti stvari, niti da ih treba popravljati. Zar ne vidite da je sjajno odjevena za ovo krasno vrijeme? Koliko je do preplanulosti na sjenokošama, i ja se nadam malko potamniti na suncu kad se odvezemo malo dalje uzvodno. Zar bi mojoj koži bijeloj kao snijeg škodilo malo sunca?”

Na to je zasukala rukav i položila ruku pored Ellen, koja je sjedila uz nju. Istinu govoreći, bilo mi je prilično smiješno vidjeti Claru kako sebe ističe kao finu gradsku damu, jer je bila jednako čvrste građe i čiste kože kao djevojke koje ste mogli vidjeti bilo gdje drugdje. Dick je sramežljivo pomilovao njezinu lijepu ruku i spustio joj rukav, a ona se zarumenjela od njegova dodira. Starac na to reče kroza smijeh: “Dakle, vjerujem da vam se to doista sviđa, zar ne?”

Ellen poljubi svoju novu prijateljicu; svi smo kraće vrijeme sjedili bez riječi, dok ona nije zapjevala milozvučnu pjesmu te nas sve opčinila svojim čudesno jasnim i prodornim glasom, a staro gunđalo je sjedilo i s ljubavlju je gledalo. Zapjevala je potom i ostala mladež, a onda nas je Ellen odvela do naših postelja u malim seljačkim sobama, mirisnim i čistim poput ideala starih pastoralnih pjesnika; a užitak u večeri posve je istisnuo moj strah od sinoć, strah da ću se probuditi u starome bijednom svijetu istrošenih užitaka i nada koje su napola strahovi.