Vijesti iz Nigdine | William Morris

12. O UREĐENJU ŽIVOTA

“Elem”, rekoh, “koliko je do onog ‘ređenja’ za koje ste mi kazali da je odmijenilo vlast, biste li mi ga mogli nekako opisati?”

“Susjede”, odgovori on, “iako smo svoj život uvelike pojednostavili i otarasili se brojnih konvencija i lažnih potreba koje su našim precima zadavale mnogo muka, naš je život ipak odviše složen a da bih vam podrobno mogao riječima opisati kako je uređen; morat ćete to otkriti sami živeći među nama. Bilo bi bolje da vam kažem što ne činimo, nego što činimo.”

“Pa?” ustrajah.

“Reklo bi se ovako”, kaza on: “Već stotinu i pedeset godina živimo, više ili manje, na sadašnji način, i stekli smo određenu tradiciju ili naviku življenja; a ta je navika postala navikom djelovanja u cjelini upravljenog k najboljemu. Lako nam je živjeti tako da ne krademo jedan od drugoga. Mogli bismo se nadmetati i krasti jedan od drugog, ali to bi nam bilo teže nego suzdržavati se od borbe i pljačke. To je, ukratko, temelj našega života i naše sreće.”

“U staro je doba, međutim”, ustvrdih, “bilo veoma teško živjeti bez borbe i pljačke. To želite reći iznoseći mi negativnu stranu vaših povoljnih prilika, zar ne?”

“Da”, odgovori on, “ona su vremena bila tako surova da su oni koji su pravedno postupali prema svojim bližnjima bili slavljeni kao sveci i junaci te ih se duboko štovalo.”

“Dok su bili živi?” upitah.

“Ne”, reče on, “nakon njihove smrti.”

“Ali nećete mi valjda reći”, kazah, “da danas nitko ne krši taj običaj dobrog drugarstva?”

“Nipošto”, reče Hammond, “ali kada do prijestupa dođe svi, prijestupnici i ostali, načistu su s time o čemu se radi: o pogreškama prijatelja, a ne o uobičajenim postupcima osoba koje su natjerane na neprijateljstvo protiv društva.”

“Shvaćam”, rekoh. “Želite reći da među vama ne postoje ‘zločinački’ slojevi.”

“Kako bismo ih mogli imati”, odvrati on, “kad nema bogatih slojeva koji bi državnom nepravdom stvarali državne neprijatelje?”

“Čini mi se da sam iz nečega što ste maločas natuknuli shvatio da ste ukinuli građanski zakon. Je li doslovce tako?” upitah.

“On je ukinuo sama sebe, prijatelju”, reče on. “Kao što rekoh prije, građanski sudovi opstajali su radi obrane privatnog vlasništva, jer nitko si nikad nije utvarao da bi se ljudi mogli navesti da pravedno postupaju jedni prema drugima putem sirove sile. Dakle, kad je ukinuto privatno vlasništvo, svi su zakoni i svi zakonski ‘zločini’ što ih je ono izazivalo, naravno, okončani. Zapovijed ‘Ne kradi’ valjalo je prevesti u ‘Radi da bi živio sretno’. Ima li ikakve potrebe provoditi tu zapovijed silom?”

“Pa”, rekoh, “to razumijem i s time se slažem, ali što je sa zločinima nasilja? Nije li zbog njihove pojave (a vi priznajete da se pojavljuju) kazneni zakon nužan?”

“U vašem smislu te riječi, mi nemamo ni kazneni zakon. Promotrimo stvar izbliza i pogledajmo odakle potječu zločini nasilja. Najveći njihov dio nekoć je bio posljedica zakona o privatnom vlasništvu, koji je zadovoljenje prirodnih želja branio svima osim povlaštenoj manjini, kao i sveopće vidljive prisile koja je proizlazila iz tih zakona. Svih takvih uzroka nasilnih zločina više nema. Nadalje, mnogi nasilni postupci izviru iz umjetne izopačenosti spolnih strasti, koja uzrokuje drsku ljubomoru i slične nevolje. E sad, kada to pomno sagledate, vidjet ćete da je u temelju svih njih mahom počivalo shvaćanje (stvoreno zakonom) da je žena vlasništvo muškarca, bio on suprug, otac, brat ili štogod drugo. To je shvaćanje nestalo s privatnim vlasništvom, kao i glupavi nazori o tome da žena mora ‘propasti’ ako se pokorava svojim prirodnim željama na nezakonit način, što je, dakako, bila konvencija izazvana zakonima o privatnom vlasništvu.

Drugi, srodan uzrok nasilnih zločina bila je obiteljska tiranija, tema tolikih romana i pripovijesti iz prošlosti, koja je i opet bila posljedica privatnog vlasništva. Sada je, naravno, svemu tome došao kraj, jer obitelji na okupu ne drži spona prisile, zakonske ili društvene, nego uzajamna sklonost i privrženost, i svi su slobodni doći ili otići kad ih je volja. Usto, naša mjerila časti i javne prosudbe uvelike se razlikuju od starih; uspjeh u nadjačavanju naših bližnjih put je prema ugledu koji je danas zatvoren, nadajmo se zauvijek. Svatko je slobodan vježbati svoje sposobnosti do krajnjih granica, i svi ga u tome ohrabruju. Tako smo se riješili mračne zavisti, koju pjesnici povezuju s mržnjom, i to s dobrim razlozima; neizmjerna nesreća i zla krv bile su uzrokovane njome, a razdražljive i strastvene ljude – tj. odrješite i djelatne ljude – često je navodila i na nasilje.”

Nasmijao sam se i rekao: “Sada, dakle, povlačite svoje priznanje i tvrdite da među vama nema nasilja?”

“Ne”, reče on, “ne povlačim ja ništa: kao što sam vam kazao, takve se stvari dogode. Vruća krv katkad pogriješi. Čovjek može udariti nekog drugog, ovaj uzvratiti udarac, i ishod će, u najgorem, biti ubojstvo. Ali što onda? Hoćemo li mi bližnji to još više pogoršati? Hoćemo li jedni o drugima gajiti tako slabo mišljenje te vjerovati da nas ubijeni čovjek poziva da ga osvetimo, kada znamo da bi on, da je bio osakaćen, kad bi hladne glave odvagao sve okolnosti, oprostio svome sakatitelju? Ili će ubojičina smrt uskrsnuti ubijenoga i zaliječiti nesreću izazvanu njegovim gubitkom?”

“Da”, rekoh, “ali razmislite, ne bi li sigurnost društva morala biti zajamčena nekom kaznom?”

“Eto, susjede!” usklikne starac, pomalo ushićeno. “Pogodili ste u sridu. Što je drugo bila kazna, o kojoj su ljudi nekoć zborili tako mudro a djelovali tako budalasto, negoli izraz njihova straha? A morali su strahovati, jer su oni – naime vladari društva – bili poput naoružane družine u neprijateljskoj zemlji. Ali mi koji živimo među svojim prijateljima ne moramo ni strahovati niti kažnjavati. Ako bismo, iz bojazni od pokojega rijetkog ubojstva, od povremenog grubog udarca, svečano i zakonito počinjali ubojstva i nasilje, mogli bismo biti samo društvo surovih kukavica. Ne mislite li tako, susjede?”

“Mislim, kad o tome razmislim s te strane”, odvratih.

“No morate razumjeti”, reče starac, “da, kad se počini bilo kakvo nasilje, od prijestupnika očekujemo da se iskupi kako god može, a i on sam to očekuje. I opet, razmislite može li uništavanje ili ozbiljno ozljeđivanje nekog čovjeka koji je trenutačno bio zaslijepljen gnjevom ili ludošću biti ikakvo iskupljenje za državu? Takvo što može joj samo nanijeti dodatnu štetu.”

“Ali pretpostavimo da je nekome nasilje navika – da, recimo, svake godine ubije čovjeka?”

“Takve su pojave nepoznate”, reče on. “U društvu u kojemu nema kazne koju bi trebalo izbjeći niti zakona koji bi se mimoišao, iza prijestupa će zasigurno uslijediti grižnja savjesti.”

“A manji nasilni ispadi”, upitah, “kako se prema njima odnosite? Naime, dosad smo, čini mi se, govorili o velikim tragedijama?”

Na to će Hammond: “Ako počinitelj nije bolestan ili lud (u kojem slučaju ga valja sputati dok se njegova bolest ili mahnitost ne izliječi), jasno je da će iza zlodjela uslijediti bol i poniženje; a društvo će u cjelini to jasno dati do znanja počinitelju ako on u kojem slučaju za to ostane bešćutan; i opet će uslijediti neka vrsta iskupljenja – u najmanju ruku otvoreno priznanje boli i poniženja. Je li tako teško reći: molim vas da mi oprostite, susjede? Pa, ponekad jest – i neka bude.”

“Vi mislite da je to dovoljno?” upitah.

“Jest”, reče on, “a usto je i jedino što mi možemo učiniti. Ako povrh toga mučimo čovjeka, mi pretvaramo njegovu bol u bijes, a poniženje što bi ga inače osjećao zbog svoga nedjela biva istisnuto nadom u osvetu zbog našeg nedjela učinjenog njemu. Odslužio je zakonsku kaznu pa može lagodno ‘griješiti dalje’. Hoćemo li, dakle, učiniti takvu ludost? Sjetite se da je Isus oprostio zakonsku kaznu prije nego što je rekao ‘Idi i ne griješi više’. Osim toga, u društvu jednakih nećete naći nikoga tko bi igrao ulogu mučitelja ili tamničara, ali će zato mnogi djelovati kao bolničari ili liječnici.”

“Dakle”, rekoh, “vi zločin smatrate pukom sporadičnom bolešću, koja ne iziskuje nikakvo tijelo kaznenog zakona?”

“Po prilici”, odgovori on, “i budući da smo mi, kao što rekoh, mahom zdravi ljudi, malo je vjerojatno da će nam ta bolest zadavati muke.”

“Dakle, nemate ni građanskog ni kaznenog zakona. Ali zar nemate ni zakone tržišta, da tako kažem – nikakvih pravila o razmjeni dobara? Jer, razmjene mora biti, čak i ako nemate vlasništva.”

“Pojedinačne razmjene zapravo i nema, kao što ste vidjeli jutros kad ste pošli u kupovinu; ali postoje, dakako, pravila trgovanja, koja se razlikuju ovisno o okolnostima i određena su običajem. No budući da su ona stvar općeg pristanka te ih nitko i ne pomišlja osporavati, nismo niti sastavili odredbe za njihovo provođenje; stoga ih ne nazivam zakonima. Kad je riječ o zakonu, bio on građanski ili kazneni, za presudom uvijek slijedi izvršenje kazne, i netko mora patiti. Kad vidite suca na klupi, kroz njega vidite, jasno kao da je od stakla, policajca koji će zatvoriti i vojnika koji će pogubiti nekog živog pojedinca. Takve bi ludosti dovele do ugodnog trgovanja, zar ne?”

“Svakako”, rekoh, “to bi značilo pretvoriti tržište u obično bojište, na kojemu mnoštvo ljudi mora patiti jednako kao što na bojištu mora patiti od metaka i bajuneta. A na osnovi onoga što sam vidio pretpostavljam da se kod vas trgovanje, na veliko i na malo, odvija tako da čini ugodno zanimanje.”

“U pravu ste, susjede”, reče on. “Iako među nama ima mnogo onih koji bi bili nesretni kad ne bi sudjelovali u izradi stvari, i to stvari koje svojim rukama čine lijepima – štoviše, takvi među nama tvore većinu – postoje mnogi, poput kućanica o kojima sam govorio, koji svoj užitak nalaze u administraciji i organizaciji, da se poslužim tim dugim riječima; mislim na ljude koji vole održavati stvari, izbjegavajući rasipnost i pazeći da se ništa uzalud ne troši. Takvi su ljudi u svome poslu iznimno sretni, utoliko više što se bave stvarnim činjenicama, a ne šalju račune uokolo da vide koliki će udio imati u povlaštenom oporezivanju korisnih ljudi, od čega se u prošlosti sastojao trgovački posao. Eto, a što biste me sljedeće željeli pitati?”