Vijesti iz Nigdine | William Morris

24. UZ TEMZU

Brzo su shvatili moj mig; i doista, s obzirom na doba dana, bilo je najbolje da krenemo, jer je prošlo sedam sati, a dan je nagovještao veliku vrućinu. Stoga smo ustali i sišli do čamca. Ellen je bila zamišljena i odsutna a starac vrlo ljubazan i uljudan, kao da se htio iskupiti zbog svoje čangrizavosti. Clara je bila vedra i neusiljena, ali, pomislio sam, pomalo povučena; a barem njoj nije bilo žao što idemo, i često je stidljivo i plaho pogledavala Ellen i njezinu neobičnu i divlju ljepotu. I tako smo ušli u čamac, a Dick je, zauzevši svoje mjesto, rekao: “E pa, dan je doista krasan!” da bi starac još jednom odvratio: “A vama se to sviđa, zar ne?” Dick je ubrzo hitro potjerao pramac uz sporu, vodenim raslinjem zakrčenu rijeku. Kad smo dospjeli na sredinu rijeke okrenuo sam se i mahnuo našim domaćinima; vidjevši Ellen kako se oslanja na starčevo rame i miluje njegov zdrav obraz crven poput jabuke, silno me zapeklo kad sam pomislio da više nikad neću vidjeti tu prekrasnu djevojku. Zamalo sam insistirao da preuzmem vesla te sam se toga dana dobrano naveslao; što nikako ne objašnjava činjenicu da smo veoma kasno došli do mjesta što ga je Dick odredio kao naš cilj. S veslačke sam klupe mogao primijetiti da je Clara posebno srdačna prema Dicku; on je pak bio neuvijeno ljubazan i veseo kao uvijek, a meni je to bilo drago vidjeti, jer čovjek njegove ćudi ne bi mogao primati njezine zagrljaje razdragano i bez srama da su ga imalo dotakle čari vile iz našega sinoćnjeg konačišta.

Ne moram puno govoriti o ljupkim zavojima rijeke na tom području. Uočio sam onu odsutnost malograđanskih vila nad kojim je starac jadikovao, i s veseljem vidio da su moji stari neprijatelji, “gotički” mostovi od lijevana željeza, zamijenjeni lijepim građevinama od hrastovine i kamena. I rubovi šume kroz koju smo prolazili više nisu bili onako uglađeno lovočuvarski dotjerani, nego divlji i krasni kako i dolikuje, iako se o drveću očito vodila briga. Kako bih dobio najizravnije obavijesti, smatrao sam kako je najbolje da se pravim nevješt glede Etona i Windsora, ali mi je Dick, kad smo dospjeli do ustave u Datchetu, od svoje volje rekao što zna:

“Ondje gore ima krasnih starih zdanja, koja je za neko veliko učilište sagradio jedan od srednjovjekovnih kraljeva – Edvard Šesti, mislim” (na tu sam se prilično prirodnu omašku nasmiješio sebi u brk). “On je htio da sinovi siromašnih obitelji ondje dobiju poduku kakva je u ono doba bila dostupna; ali bilo je samorazumljivo da se u doba o kojemu vi, čini se, toliko znate, svaka dobra namjera utemeljitelja iznevjeri. Moj stari rođak kaže da su se spram njih odnosili veoma jednostavno i da su, umjesto da podučavaju sinove siromaha kako bi ovi nešto znali, podučavali bogataške sinove da ne znaju ništa. Prema njegovim riječima, bilo je to mjesto na kojemu se ‘aristokracija’ (ako znate što ta riječ znači; meni su rekli njeno značenje) veći dio godine lišavala društva svoje muške djece. Mislim da bi vam stari Hammond mogao mnogo potanje pričati o tome.”

“A čemu danas služe?” upitao sam.

“Pa”, reče on, “zgrade je dobrano oštetilo posljednjih nekoliko naraštaja aristokrata, koji su, izgleda, gajili silnu mržnju spram lijepih starih zdanja, čak i spram sve povijesne ostavštine, ali to je i dalje sjajno mjesto. Naravno, mi ga ne možemo iskoristiti posve onako kao što je njegov utemeljitelj zamislio, jer se naši nazori o podučavanju mladeži uvelike razlikuju od nazora njegova vremena. Stoga ono danas služi kao boravište ljudi zauzetih učenjem, a narod iz okolice dolazi onamo i dobiva poduku iz onoga što želi naučiti, Ondje je i velika knjižnica s najboljim knjigama. Zato ne mislim da bi pokojni stari kralj bio povrijeđen da uskrsne i vidi što mi ondje radimo.”

“Pa”, primijeti Clara, smijući se, “mislim da bi mu nedostajali dječaci.”

“Ne uvijek, draga”, reče Dick, “jer ondje često boravi mnoštvo dječaka koji dolaze radi poduke, a i zato”, nadoda uz osmijeh, “da nauče veslati i plivati. Volio bih da ovdje zastanemo, ali možda je bolje da priđemo nizvodno.”

Vrata ustave otvorila su se dok je to govorio, pa smo nastavili. O Windsoru mi, pak, nije rekao ništa dok kod Clewera nisam uzeo predah od veslanja i pogledavši uvis upitao: “Kakva su ono zdanja gore?”

“Evo, čekao sam da me sami to pitate. To je Windsorska tvrđava: kanio sam vam o njoj govoriti kada se spustimo nizvodno. Izgleda lijepo odavde, zar ne? No velik dio bio je sagrađen ili oljušten u doba Degradacije, a mi nismo htjeli srušiti zgrade kad su već bile ovdje, jednako kao i kad je u pitanju Tržnica gnoja. Vi, naravno, znate da je to bila palača naših srednjovjekovnih kraljeva, a kasnije su se njome u istu svrhu koristili parlamentarni, trgovački kvazi-kraljevi, kako ih naziva moj stari rođak.”

“Da”, rekoh, “sve to znam. A čemu danas služe?”

“Ondje živi mnoštvo ljudi”, reče on, “jer je to, uza sve nedostatke, ugodno mjesto; postoji i lijepo uređeno spremište raznoraznih starina za koje se činilo da ih vrijedi sačuvati – u vremenima koja vi tako dobro razumijete zvali bi ga muzejem.”

Čuvši posljednju rečenicu primio sam se vesala i silovito zaveslao, kao da bježim od tih vremena koja tako dobro razumijem, i uskoro smo se obreli na nekoć bolno filistariziranim okukama rijeke oko Maidenheada, koje su sada izgledale ugodno i zabavno poput dijelova u gornjem toku.

Jutro je već odmicalo, jutro u tom dragulju ljetnoga dana; jednoga od onih dana koji bi, kad bi na ovim otocima bili češći, činili naše podneblje neprijeporno najboljim od sviju podneblja. Povjetarac je puhao sa zapada; oblačići koji su se pojavili u vrijeme našeg doručka kao da su bili sve viši na nebosklonu, a unatoč žarkome suncu više smo strahovali od kiše nego joj se nadali. Koliko god žarko bilo sunce, u zraku se ćutila svježina zbog koje smo malne čeznuli za nastavkom toplog poslijepodneva i za prostranstvom pšenice u cvatu da je vidimo iz sjene granja. Svatko tko nije bio pritisnut teškim tjeskobama morao je toga jutra osjećati samo sreću: i mora se reći da, kakvi god nemiri možebit počivali ispod površine stvari, mi kanda smo ih listom zaobilazili.

Prošli smo pored nekoliko polja na kojima je košnja bila u punom jeku, ali su Dick i osobito Clara bili tako ljubomorni na našu svečanost u uzvodnom kraju te mi nisu dopuštali da im previše govorim. Mogao sam samo primijetiti da ljudi na poljima izgledaju snažno i pristalo, muškarci jednako kao i žene, i da na njihovoj nošnji nema naznaka bijede, naprotiv, činilo se da su odjeveni posebno za tu priliku – lagano, dakako, ali šareno i s obiljem uresa.

Toga dana kao i prethodnog, kao što možete i zamisliti, susretali smo, nailazili i prolazili kraj svakojakog brodovlja. Mnoga su plovila bila na vesla kao i naše, ili su to bile jedrilice kakvima se već jedri na gornjim tokovima rijeke; ali svako malo nabasali bismo na teglenice, nakrcane sijenom ili drugim seoskim proizvodima, ili pak opekom, vapnom, ogrjevnim drvom i sličnim dobrima, a ti su se brodovi kretali bez ikakve meni vidljive pogonske sile – tek bi jedan čovjek stajao za kormilom, a često bi se s jednim ili dvojicom prijatelja smijao i razgovarao. Primijetivši jednom zgodom toga dana da uporno zurim u nekog od njih, Dick je rekao: “To je jedna od naših teglenica; jednako je lako upravljati takvim pogonskim vozilima na vodi kao i na kopnu.”

Bilo mi je prilično jasno da su ta “pogonska vozila” zauzela mjesto naših starih parnih strojeva; ali pomno sam pazio da o njima ne postavljam nikakva pitanja, jer sam dobro znao da nikad ne bih mogao shvatiti kakva ih sila pokreće, i da bih se u pokušaju da to shvatim izdao ili uvalio u proturiječja koja bi bilo nemoguće objasniti, pa sam samo rekao: “Da, naravno, razumijem.”

Iskrcali smo se u Bishamu, gdje su još stajali ostaci stare Opatije i elizabetinske kuće koja joj bijaše pripojena, očuvani mnogim godinama pažljivoga i zahvalnog boravljenja. Stanovništvo, muško i žensko, međutim, toga je dana mahom bilo na poljima, pa smo susreli tek dvojicu staraca i jednoga mlađeg muškarca koji je ostao kod kuće radi nekoga književnog rada, a koji je, mislim, bio počesto prekidan. No mislim i da zaposlenu čovjeku koji nas je primio nije bilo odviše žao zbog prekidanja. Kako god bilo, neprestance nas je nukao da ostanemo, te smo na koncu otišli od njega tek predvečer, kad je osvježilo.

To nas, međutim, nije odveć morilo; noći su bile lagane, jer je mjesec blistao u trećoj četvrti, a Dicku je bilo svejedno vesla li ili mirno sjedi u čamcu, pa smo krenuli punim tempom. Večernje sunce obasjavalo je ostatke starih zdanja u Medmenhamu, a u njihovoj blizini uzdizala se velika zgrada nepravilna oblika za koju nam je Dick rekao da je vrlo ugodna kuća. Na prostranim livadama sa suprotne strane, podno brežuljka, vidjelo se mnoštvo kuća; čini se da je ljepota Hurleyja nagnala ljude da ondje naveliko grade i stanuju. Sasvim nisko sunce otkrivalo nam je Henley, izvana malo drukčiji no što sam ga pamtio. Danjeg je svjetla nestalo dok smo prolazili kroz krasne predjele Wargravea i Shiplakea, ali se mjesec ubrzo podigao iza nas. Volio bih da sam na svoje oči mogao vidjeti s koliko se uspjeha novi poredak riješio raštrkanog nereda što ga je komercijalizam rasuo duž obala oko Readinga i Cavershama; no kako je noć padala, sve je odisalo tako slasnim mirisima te je bilo jasno da od stare zapuštene prljavštine takozvane manufakturne proizvodnje nije ostalo ništa; a na moje pitanje kakvo je mjesto Reading, Dick je odgovorio:

“O, lijep je to gradić, na svoj način; većinom je obnovljen u posljednjih stotinu godina, i u njemu je priličan broj kuća, kao što možete vidjeti po svjetlima podno onih brežuljaka. U stvari, to je jedno od najnapučenijih mjesta na Temzi u ovom kraju. Ne klonite duhom, goste! Bližimo se kraju današnjeg putovanja. Moram vam se ispričati što nismo zastali u jednoj od ovdašnjih kuća, ali jedan naš prijatelj, koji živi u vrlo ugodnoj kući na livadama Maple-Durhama, izričito je želio da ga Clara i ja posjetimo tijekom našeg putovanja Temzom, i mislio sam da nećete imati ništa protiv malo noćne plovidbe.”

Nije me morao zaklinjati da ne klonem duhom, koji je bio na najvećoj mogućoj visini, iako su, doduše, začuđenost i uzbuđenost sretnim i spokojnim životom koji sam viđao posvuda oko sebe pomalo popuštale, no namjesto njih obuzimalo me duboko zadovoljstvo, posve različito od mlakog prepuštanja sudbini, te sam takoreći bio nanovo rođen.

Ubrzo smo se iskrcali, upravo na mjestu gdje je, koliko sam se sjećao, rijeka zavijala prema sjeveru, u smjeru drevne kuće Bluntovih; zdesna su se sterale prostrane livade, a s lijeva se protezao niz krasnih starih stabala nadvijenih nad vodom. Kad smo izišli iz brodice, upitao sam Dicka:

“Idemo li u onu staru kuću?”

“Ne”, odgovori on, “iako je ona u čiloj visokoj starosti, i dobrano je nastanjena. Usput budi kazano, vidim da dobro poznajete Temzu. No moj prijatelj Walter Allen, koji me zamolio da se ovdje zaustavimo, živi u ne odviše velikoj kući koja je ovdje nedavno sagrađena, jer su ove livade tako omiljene, osobito ljeti, te su ljudi počeli postavljati previše šatora na čistini; stoga su ovdašnje općine, koje to nisu odobravale, sagradile tri kuće između ove i Cavershama te jednu prilično veliku u Basildonu, malo poviše. Gledajte, eno svjetala na kući Waltera Allena!”

Uputili smo se preko livada okupanih mjesečinom i ubrzo stigli do kuće, koja je bila niska i sagrađena oko četverokutnog dvorišta, dovoljno velikog da primi obilje sunca. Walter Allen, Dickov prijatelj, čekao nas je oslonjen na dovratak i uveo nas u predvorje bez suvišnih riječi. Unutra nije bilo mnogo ljudi, jer su neki stanovnici bili na sjenokoši u susjedstvu, dok su drugi, kao što nam je rekao Walter, šetali livadama uživajuću u divnoj, mjesečinom obasjanoj noći. Dickov prijatelj doimao se kao da mu je četrdesetak godina; bio je visok, crnokos, veoma prijazna i zamišljenog izgleda; no, na moje iznenađenje, na licu mu je titrala nijansa sjete, i činio se pomalo odsutnim, kao da unatoč očitim naporima ne prati naše čavrljanje.

Dick ga je s vremena na vrijeme pogledavao, i djelovao je zabrinuto. Naposljetku je kazao: “Stari druže, ako te muči nešto što nismo znali kada si mi pisao, ne misliš li da bi bilo bolje da nam to odmah kažeš? U suprotnom ćemo pomisliti da smo došli u nezgodno vrijeme, ili da nismo posve poželjni.”

Walter se zacrvenjeo i kao da je s mukom zadržavao suze, ali je na kraju rekao: “Naravno da je ovdje svima drago što vide tebe, Dick, i tvoje prijatelje; ali istina je da se ne osjećamo najbolje, unatoč lijepom vremenu i sjajnoj sjenokoši. Imali smo smrtni slučaj.”

“Hja, morat ćeš to preboljeti, susjede; to je viša sila”, reče Dick.

“Jest”, reče Walter, “ali ovo je bila nasilna smrt, a čini se da bi mogla dovesti i do još jedne; zbog toga se nekako sramimo jedni drugih i, iskreno rečeno, to je jedini razlog s kojega nas večeras ovdje ima tako malo.”

“Ispričaj nam što je bilo, Waltere”, na to će Dick. “Možda će ti to pomoći da odagnaš tugu.”

“Pa i hoću, i trudit ću se biti kratak, iako mi se čini da bi se priča mogla otegnuti, kao što se događalo u starim romanima kad su takve teme bile u pitanju. Ovdje živi dražesna djevojka koja nam je svima draga, a nekima je i više nego draga; njoj se, naravno, jedan od nas svidio više od svih drugih. Drugoga među nama, pak (kojega neću imenovati), obuzelo je ljubavno bjesnilo te se stao ponašati krajnje neugodno – ne s predumišljajem, dakako; stoga se djevojci, kojoj se on isprva sviđao, iako ga nije voljela, prilično omrznuo. Naravno, oni koji su ga najbolje znali – a među njima i ja – savjetovali su mu da ode, jer je svakim danom samo sve više pogoršavao situaciju. No on nije poslušao naš savjet (što je, držim, također bilo očekivano), pa smo mu bili prisiljeni reći da mora otići, ili će uslijediti neizbježno otpremanje u Coventry; njegova ga je osobna muka, naime, toliko nadvladala te smo osjećali da mi moramo otići ne ode li on.

To je primio bolje nego što smo očekivali, dok ga nešto – razgovor s djevojkom, mislim, i oštre riječi koje je ubrzo potom razmijenio s muškarcem koji je kod nje uspio – nije posve izbacilo iz ravnoteže, pa se domogao sjekire i njome napao suparnika kad nikoga nije bilo u blizini. U borbi koja je uslijedila napadnuti čovjek ga je nesretno udario i usmrtio ga. Sada je, pak, ubojica toliko izvan sebe te se čini da će se ubiti; a ako to učini, djevojka će, bojim se, učiniti isto. A sve to nismo mogli spriječiti jednako kao ni potres pretprošle godine.”

“To je velika nesreća”, reče Dick, “ali budući da je čovjek mrtav i više ga se ne može oživiti, i budući da ubojica nije zlo čeljade, nikako ne vidim zašto to kroz neko vrijeme ne bi mogao preboljeti. Zašto bi čovjek zauvijek zdvajao nad pukim nesretnim slučajem? A djevojka?”

“Nju je”, odvrati Walter, “cijela stvar više prestravila nego rastužila. Ono što kažeš za tog čovjeka istina je, ili bi barem trebalo biti, pa ipak, vidiš, sva ona ljubomora i komešanje koji su prethodili tragediji stvorili su zlo i grozničavo ozračje oko njega, iz kojega se on, čini se, nije kadar iskobeljati. Ipak, savjetovali smo mu da ode – u stvari, da otputuje preko mora; ali on je u takvom stanju te mislim da ne može otići ako ga netko ne povede, a mislim da će to meni pasti u dio, što mi baš i nije osobito veselje.”

“O, već ćeš ti iz toga izvući neku korist”, reče Dick. “A on će zasigurno, prije ili kasnije, morati cijelu stvar razumno sagledati.”

“No, kako god bilo”, ustvrdi Walter, “pošto sam si olakšao dušu izazvavši vama neugodnost, okončajmo zasad tu temu. Hoćete li odvesti svoga gosta u Oxford?”

“Ta morat ćemo proći onuda”, otpovrne Dick uz osmijeh, “jer idemo prema gornjem toku; ali nisam predvidio da se ondje zaustavimo, jer ćemo u tom slučaju zakasniti na sjenokošu. Stoga će Oxford i moje učeno predavanje o njemu, zasnovano na obavijestima što sam ih dobio od svoga starog rođaka, morati pričekati dok se za dva tjedna ne vratimo nizvodno.”

Slušao sam tu priču silno iznenađen, i isprva nisam mogao a da se ne čudim što čovjek koji je nekoga ubio nije zatvoren dok se ne dokaže da je ubio svoga suparnika u samoobrani. Međutim, što sam više o tome razmišljao, postajalo mi je jasnije da nikakvo ispitivanje svjedoka, koji su svjedočili jedino zloj krvi između dvojice suparnika, ne bi nimalo pridonijelo raščišćavanju slučaja. Nisam, također, mogao a da ne pomislim kako grižnja savjesti u toga ubojice potkrepljuje ono što mi je stari Hammond rekao o načinu na koji se ti neobični ljudi odnose spram onoga što bijah navikao čuti da se naziva zločinom. Grižnja je, uistinu, bila pretjerana, ali bilo je posve jasno da je ubojica preuzeo sve posljedice toga čina na sebe, i da nije očekivao da ga društvo iskupi tako što će ga kazniti. Više nisam strahovao da bi “svetost ljudskoga života” mogla među mojim prijateljima biti povrijeđena zbog odsustva vješala i zatvora.