Vijesti iz Nigdine | William Morris

10. PITANJA I ODGOVORI

“Elem”, reče starac premještajući se u stolcu, “morate sada nastaviti s pitanjima, goste; već vam dulje vrijeme odgovaram na ono prvo.”

Pa rekoh: “Želio bih da mi kažete još koju riječ o vašim nazorima o obrazovanju, iako sam od Dicka shvatio kako puštate djecu da nesputano jurcaju i ne podučavate ih ničemu, ukratko da ste toliko usavršili svoje obrazovanje te ga sada više i nemate.”

“Nespretno ste to shvatili”, reče on. “ Ali, naravno, razumijem vaše gledište o obrazovanju, koje pripada prošlim vremenima, kad je ‘borba za život’, kako su je ljudi krstili (tj. borba za mršave obroke robova s jedne strane, i za krupan udio robovlasničkih povlastica s druge strane), svodila ‘obrazovanje’ za većinu ljudi na škrto udjeljivanje ne odveć preciznih podataka, na nešto što je početnik u umijeću življenja morao gutati sviđalo mu se to ili ne sviđalo, bio on toga gladan ili ne bio: a sve su te podatke uvijek iznova prožvakavali i probavljali ljudi kojima do njih nije bilo stalo da bi ih poslužili drugim ljudima kojima do njih isto tako nije bilo stalo.”

Rastući starčev gnjev zaustavio sam smijehom i kazao: “Ta barem vas, u svakom slučaju, nisu podučavali na taj način, pa biste mogli malo stišati taj bijes.”

“Istina, istina”, reče on i nasmiješi se. “Hvala vam što ispravljate moju mrzovolju: uvijek zamišljam da živim u doba o kojemu razgovaramo. Međutim, izrecimo to hladnokrvnije: očekivali ste da se djeca ubace u školu kada dosegnu dob koju se uvriježilo smatrati prikladnom, kakve god bile njihove sposobnosti i sklonosti, i da ondje, uz sličan nehaj spram činjenica, budu podvrgnuta određenoj konvencionalnoj ‘poduci’. Zar ne vidite, prijatelju, da takvo postupanje znači zanemarivanje činjenice rasta, tjelesnog i duševnog? Nitko iz takvog mlina ne može izaći neozlijeđen, a izbjeći da ih samelju u njemu mogu samo oni snažna buntovnog duha. Većina djece, srećom, jesu takvog duha, u suprotnom ne znam kako bismo uopće dosegnuli današnji položaj. Sada vidite na što se sve to svodi. U stara vremena sve je to bila posljedica siromaštva. U devetnaestom je stoljeću društvo, zahvaljujući sustavnoj pljački na kojoj se temeljilo, bilo tako bijedno da je pravo obrazovanje bilo nemoguće za sve. Cijela teorija njihova takozvanog obrazovanja sastojala se od toga da je nužno utrpati pregršt podataka djetetu u glavu, makar i pomoću mučenja, uz popratno brbljanje za koje se dobro znalo da ne služi ničemu, inače bi mu tih podataka doživotno manjkalo: hitnja siromaštva priječila je bilo što drugo. Sve je to sada prošlost: više se ne žurimo, a znanje počiva svakome nadohvat ruke čim ga vlastite sklonosti potaknu da ga potraži. U tome smo, kao i u drugim vidovima života, postali bogati: možemo sebi priuštiti da si dademo vremena za rast.”

“Da”, rekoh, “ali pretpostavimo da dijete, mladić, čovjek, nikad ne poželi to znanje, da nikad ne odraste u smjeru u kojemu biste se vi nadali: da, primjerice, odbija učiti aritmetiku ili matematiku. Ne možete ga na to prisiliti kad odraste, pa zar ga onda ne biste mogli prisiliti dok odrasta, i ne biste li ga i morali siliti?”

“Recite mi”, upita on, “jesu li vas prisiljavali da učite aritmetiku i matematiku?”

“Pomalo”, odgovorih.

“A koliko vam je sada godina?”

“Recimo, pedeset šest”, rekoh.

“A koliko aritmetike i matematike sada znate?” upita starac, prilično se podrugljivo smiješeći.

“Nažalost, baš nimalo.”

Hammond se glasno nasmija, ali ne iznese nijednu primjedbu na moje priznanje, pa sam se okanio teme obrazovanja, procijenivši da je s te strane nepopravljiv.

Malko razmislih pa rekoh: “Maločas ste govorili o vođenju kućanstva: to me donekle podsjetilo na običaje iz prošlih vremena; pomislio bih da živite većma zadrugarski.”

“Falanstere, ha?” reče on. “Pa, živimo kako nam godi, a u pravilu nam godi živjeti s ukućanima na koje smo se navikli. Sjetite se opet da je siromaštvo iskorijenjeno, i da su furijerističke falanstere i tome slično, kao što je bilo i razumljivo u ono vrijeme, bile tek utočište od puke neimaštine.[8] Takav način života mogli su osmisliti samo ljudi okruženi najgorim siromaštvom. Ali pritom morate znati da, iako su zasebna kućanstva među nama pravilo, i premda se u navadama više ili manje razlikuju, bilo kojoj dobroćudnoj osobi kojoj odgovara živjeti poput ostalih ukućana vrata nikad nisu zatvorena; a bilo bi, dakako, nerazborito od nekog čovjeka da upadne u neko kućanstvo i zahtijeva od ljudi u njemu da promijene navike kako bi mu udovoljili, jer on može otići drugamo i živjeti kako mu drago. Međutim, ne moram vam o tome previše govoriti, jer ćete ionako poći s Dickom uz rijeku i sami vidjeti kako su ta pitanja riješena.”

Nakon stanke upitah: “A vaši veliki gradovi, kako je danas s njima? Čini se da je London, o kojemu sam čitao kao o Babilonu suvremene civilizacije, nestao.”

“E, pa”, reče stari Hammond, “možda je danas više nalik na drevni nego što je to bio ‘suvremeni’ Babilon devetnaestoga stoljeća. No, pustimo to. Napokon, mnogi stanovnici žive u mjestima odavde do Hammersmitha, a još niste niti vidjeli najnaseljeniji dio grada.”

“Kažite mi onda”, rekoh, “kako je prema istoku?”

“Nekoć, ako biste uzjahali dobra konja i kojih sat i pol išli kasom od mojih kućnih vrata, još biste bili u londonskoj vrevi, čiji su veći dio činili takozvani slamovi, naime mučilišta za nevine muškarce i žene ili, još gore, svinjci za uzgoj i podizanje muškaraca i žena u tako ponižavajućim uvjetima te bi im se mučenje činilo običnim i prirodnim životom.”

“Znam, znam”, rekoh prilično nestrpljivo. “Bilo je kako je bilo; recite mi nešto o tomu kako je sada. Je li ostalo išta od toga?”

“Ni pedlja”, otpovrne on, “ali sjećanje na to među nama je još živo, i drago mi je zbog toga. Jedanput godišnje, na Prvi maj, u istočnim općinama Londona održavamo svečanost u spomen na Ukidanje siromaštva, kako se to kod nas naziva. Na taj dan svira se i pleše, priređuju se vesele igre i gozbe na mjestu gdje su nekoć bili najgori slamovi, na koje smo zadržali sjećanje u tradiciji. Običaj je da tom prigodom najljepše djevojke pjevaju pojedine stare revolucionarne pjesme, kao i one koje su predstavljale krike nezadovoljstva, nekoć tako beznadne, upravo na mjestima gdje su toliko godina, iz dana u dan, počinjani oni strašni zločini u ime klasa. Za čovjeka poput mene, koji tako revno proučava prošlost, neobičan je i dirljiv prizor vidjeti neku lijepu djevojku, u gizdavom ruhu i s vijencem od cvijeća s obližnjih livada na glavi, kako stoji među sretnim ljudima, na humku gdje je u staro doba stajao nekakav nadomjestak za kuću, brlog u kojemu su muškarci i žene živjeli nagurani među prljavštinom kao sardine u konzervi, životom koji su mogli izdržati, kao što rekoh, jedino tako što bi se srozali ispod razine ljudskosti – čuti strašne riječi prijetnji i jadikovki kako silaze s njezinih ljupkih usana, dok je ona nesvjesna njihova pravog značenja; čuti je, na primjer, kako pjeva Hoodovu ‘Pjesmu o košulji’[9] i pomišljati kako ona sve vrijeme uopće ne shvaća o čemu se u njoj radi – o tragediji koja je njoj i njezinim slušaocima postala nepojmljiva. Pomislite na to, ako možete, i na to kako je život postao sjajan!”

“Doista”, rekoh, “teško mi je i pomisliti na to.”

Sjedio sam i gledao kako mu oči blistaju, kao da mu je na licu zasjao novi život, i pitao se kako u svojoj dobi može razmišljati o sreći svijeta, uopće o bilo čemu osim o svome sljedećem obroku.

“Kažite mi podrobno”, rekoh, “što se sada nalazi istočno od Bloomsburyja?”

“Između ovoga i vanjskog dijela staroga grada ima tek nekoliko kuća, ali sam grad je gusto naseljen. Prilikom prvog raščišćavanja sirotinjskih četvrti, naši preci nisu se žurili porušiti kuće u dijelu grada koji se potkraj stoljeća nazivao poslovnom četvrti, a poslije je nazvan Swindling Kens. Vidite, te kuće, iako sagrađene jezivo blizu jedna drugoj, bile su prostrane, prilično čvrsto sagrađene i čiste, jer nisu služile za stanovanje nego kao obične kartašnice; zato se sirotinja iz raščišćenih slamova naselila onamo i čekala da se za njih smisli nešto bolje. Zgrade su se pak rušile postupno, pa su se ljudi naviknuli živjeti zbijenije nego što je većinom drugdje slučaj; stoga to ostaje najnaseljeniji dio Londona, a možda i svih ovih otoka. Ali ondje je vrlo ugodno, dijelom i zbog krasne arhitekture, koja nadmašuje ono što ćete drugdje vidjeti. Međutim, ta zbijenost, ako je se može tako nazvati, ne seže dalje od ulice koja se zove Aldgate, za koju ste možda čuli. Iza nje kuće su raštrkane po livadama koje su predivne, osobito kada dođete na ljupku rijeku Leu (na kojoj je, znate, pecao stari Isaak Walton[10]), oko naselja zvanih Stratford i Old Ford, za koja zacijelo niste čuli, iako su ih nekoć nastavali stari Rimljani.”

Da nisam čuo za njih! pomislih. Kako neobično! Ja, koji sam vidio kako se razaraju posljednji ostaci ljepote livada uz rijeku Leu, sada slušam kako se ta divota onamo vratila u punom sjaju.

Hammond nastavi: “Kada se spustite do Temze dolazite na Dokove, koji su djelo devetnaestoga stoljeća i još su u uporabi, iako lišeni one negdašnje vreve, jer nastojimo spriječiti centralizaciju koliko god možemo, a odavno smo odbacili težnju da budemo tržnica svijeta. Oko tih Dokova ima nekoliko ubavih kuća koje, međutim, nisu stalno nastanjene mnoštvom ljudi; oni koji se njima služe, naime, uglavnom dolaze i odlaze, jer je to mjesto odveć nisko i močvarno za ugodno stanovanje. Od Dokova prema istoku i unutrašnjosti prostiru se sami ravni pašnjaci, nekoć močvare, izuzev nekoliko vrtova, i ondje ima veoma malo stalnih nastambi, uopće malo čega osim pokojeg štaglja i kolibe za ljude koji dolaze čuvati velika krda stoke što ondje pase. Međutim, što zbog ljudi i životinja, što zbog raštrkanih krovova od crvenog crijepa i velikih stogova sijena, pravi je blagdan nabaviti mirnog ponija i jahati onuda za sunčana jesenjeg popodneva, promatrajući rijeku i brodovlje kako prolazi gore i dolje, potom do Shooters’ Hilla i kentske visoravni, pa okrenuti prema širokome zelenom moru i močvarnom području Essexa, iznad kojega se stere velika nebeska kupola, a sunce spokojnom svjetlošću kupa cijeli predio. Ondje je mjesto zvano Canning’s Town, a malo dalje Silvertown, gdje su ubave livade najubavije: nekoć su to nedvojbeno bile bijedne sirotinjske četvrti.”

Ta su mi imena vrijeđala uši, ali nisam mu mogao objasniti zašto. Pa upitah: “A južno od rijeke, kako je tamo?”

“Približno kao i u predjelu oko Hammersmitha. Prema sjeveru teren se ponovno visoko uspinje, a ugodno i dobro izgrađeno naselje po imenu Hampstead tvori doličnu granicu Londona na toj strani. Mjesto gleda odozgo prema sjeverozapadnom kraju šume kroz koju ste prošli.”

Nasmiješio sam se. “Toliko o nekadašnjem Londonu”, rekoh. “Sada mi ispričajte nešto o drugim gradovima u zemlji.”

“Koliko je do velikih, tmurnih mjesta koja su nekoć, kao što znamo, bila središta manufakture, ona su, kao i pustinje od cigle i žbuke u Londonu, nestala; samo što su, budući da nisu bila središta ničega drugog osim ‘manufakture’ te nisu služila drugoj svrsi osim kockarskom tržištu, ostavila manje znakova svoga postojanja nego London. Dakako, uslijed značajne promjene u uporabi mehaničke sile to je bilo lako, a nekovrsno raspuštanje tih središta vjerojatno bi se bilo dogodilo i da nismo u toj mjeri promijenili svoje navike: ali kad su već postale takve kakve jesu, nijedna žrtva nije se činila suviše visokom cijenom za oslobođenje od tih ‘manufakturnih okruga’, kako su ih nekoć zvali. Inače, sav ugljen i rude koje nam trebaju slažu se na tratinu i šalju kamo je potrebno uz najmanje moguće zagađenje, pometnju i remećenje života mirnih ljudi. Čitajući o uvjetima u tim okruzima u devetnaestom stoljeću, čovjek dođe u iskušenje da povjeruje kako su njihovi vlasnici kinjili, prljali i ponižavali ljude s predumišljajem, ali nije bilo tako; kao i pogrešno obrazovanje o kojemu smo maločas govorili, proizlazilo je to iz njihova užasnog siromaštva. Bili su prisiljeni podnositi sve, čak i hiniti da im je to po volji; dočim mi danas možemo razborito pristupati stvarima i odbijati da nas opterećuju onime što ne želimo.”

Priznajem da mi njegovo veličanje doba u kojemu živi nije bilo žao prekinuti pitanjem. Pa ga upitah: “Što je s manjim gradovima? Pretpostavljam da su posve zbrisani?”

“Ne, nisu”, otpovrne on, “stvar nije išla u tom smjeru. Naprotiv, u manjim gradovima sasvim se malo raščišćavalo, iako se mnogo obnavljalo. Njihova predgrađa, ako su ih imali, stopila su se s okolnim seoskim krajem, a u njihovim je središtima stvoren prostor za kretanje. No još uvijek postoje ti gradovi sa svojim ulicama, trgovima i tržnicama; tako mi današnji prema tim manjim gradovima možemo steći predodžbu o tome kakvi su bili gradovi u starom svijetu – kakvi su, naime, bili u svome najboljem izdanju.”

“Uzmimo, primjerice, Oxford”, rekoh.

“Da”, reče on, “vjerujem da je Oxford bio lijep čak i u devetnaestom stoljeću. Danas je ljudima ondje silno stalo do toga da sačuvaju mnoštvo pred-trgovačkih građevina, i to je krasno mjesto, premda su mu mnogi drugi gradovi sada gotovo ravni po ljepoti.”

“Usput, mogu li pitati je li to još uvijek središte učenosti?”

“Još uvijek?” reče on smješkajući se. “Pa, grad se vratio svojim najboljim tradicijama, pa možete zamisliti koliko je daleko od svoga položaja u devetnaestom stoljeću. Danas se ondje njeguje prava učenost, znanje koje se kultivira radi sebe sama – riječju, Umjetnost Znanja – a ne trgovačka učenost kao u prošlosti. No vi možda ne znate da su u devetnaestom stoljeću Oxford i njegov manje zanimljiv brat, Cambridge, postali neupitno trgovačka mjesta. Na njima se (a osobito na Oxfordu) odgajao naročit sloj parazita, koji su sebe nazivali naobraženim ljudima. Bila je to uistinu cinična čeljad, kakvi su takozvani obrazovani slojevi onoga doba mahom i bili; ali su u tom svome cinizmu pretjerivali kako bi ih smatrali znalcima i iskusnima. Bogati srednji slojevi (koji nisu imali veze s radničkom klasom) prema njima su gajili stanovitu prezirnu snošljivost kakvom se srednjovjekovni barun ophodio spram svoje dvorske lude; iako valja reći da nipošto nisu bili tako ugodni kao stari lakrdijaši, jer su zapravo bili glavni gnjavatori u društvu. Smijali su im se, prezirali ih i – plaćali ih. A potonjemu su oni upravo i težili.”

Zaboga! pomislih, historija je doista sklona izokrenuti mnijenja jednoga doba. Zasigurno, samo su najgori među njima bili baš tako loši. No moram priznati da su većinom bili gnjavatori, i to uistinu trgovački nastrojeni. Rekoh naglas, iako više za sebe nego za Hammonda: “Ta kako su i mogli biti bolji nego doba koje ih je stvorilo?”

“Istina”, reče on, “ali njihove su težnje bile više.”

“Jesu li, zaista?” odvratih uz osmijeh.

“Stalno me tjerate u škripac”, kaza on uzvraćajući osmijehom. “Dopustite mi barem reći da su bili bijedni nastavljači oksfordskih težnji u ‘barbarskome srednjem vijeku’.”

“Da, to stoji”, rekoh.

“A i ono što sam o njima kazao uglavnom je istina”, doda. “Ali nastavite s pitanjima!”

“Čuli smo što se zbilo s Londonom, manufakturnim okruzima i običnim gradovima; a što je sa selima?”

Hammond će na to: “Morate znati da su potkraj devetnaestog stoljeća sela bila gotovo uništena, osim ondje gdje su postala puki dodaci manufakturnim okruzima ili su i sama tvorila svojevrsne manje manufakturne okruge. Kuće su bile zapuštene i propale; drveće posječeno radi nekoliko šilinga koje su siromasi za nj mogli dobiti, a gradnja je postala neopisivo bijedna i rugobna. Posla je bilo malo, a zarade su ipak padale. Sva ona mala seoska umijeća života koja su nekoć pridonosila sitnim užicima ljudi na selu, bila su izgubljena. Plodovi zemlje koji su prolazili kroz ruke poljodjelaca nikad ne bi stigli i do njihovih usta. Nevjerojatna bijeda i neimaština zavladale su poljima i jutrima koja su, unatoč grubom i nepromišljenom poljodjelstvu onoga doba, uvijek bila izdašna i darežljiva. Jeste li išta znali o svemu tome?”

“Čuo sam da je bilo tako”, odgovorih. “Ali što je onda uslijedilo?”

“Promjena”, reče Hammond, “koja se u tom pogledu zbila vrlo rano u naše doba, bila je neobično brza. Ljudi su nahrupili u sela i bacili se, tako reći, na oslobođenu zemlju kao zvijeri na plijen. Nedugo zatim engleska sela postala su napučenija no što su bila od četrnaestoga stoljeća, a stanovništvo je i dalje raslo. Dakako, s takvom najezdom na zemlju bilo bi se teško nositi i nastala bi silna bijeda da je narod još bio zarobljen klasnim monopolom. No, stvari su se ubrzo sredile. Ljudi su otkrivali za što su sposobni i odustali od pokušaja da se bave poslovima koji će im se neumitno izjaloviti. Grad je provalio u selo, ali zavojevači su, poput onih ratnika od nekoć, popustili pred utjecajem svoje okoline i postali seoski ljudi; a budući da su postali brojniji od stanovnika grada, sami su utjecali na njih. Tako je razlika između grada i sela postajala sve manja, a upravo je taj seoski svijet, oživljen mišlju i žustrinom ljudi iz grada, stvorio ovaj sretni i ležerni ali revni život koji ste upravo okusili. Opet kažem, učinjene su mnoge pogreške, ali imali smo ih vremena ispraviti. Mnogo je posla ostalo naraštaju koji je stasao za moje mladosti. Sirovi nazori iz prve polovice dvadesetoga stoljeća, dok su ljudi još bili pritisnuti strahom od siromaštva i nisu se umjeli predati užitku običnoga svakodnevnog života, pokvarili su dobar dio onoga što nam je trgovačko doba namrlo od svoje vanjske ljepote; i moram priznati da su se ljudi dugo oporavljali od povreda što su ih nanijeli samima sebi nakon što su postali slobodni. No koliko god bio spor, oporavak je ipak uslijedio; i što nas više budete upoznavali, bit će vam jasnije da smo sretni, da živimo okruženi ljepotom bez straha da ćemo postati mekušni, da imamo posla u izobilju, a mahom u njemu uživamo. Što još možemo tražiti od života?”

Zastao je, kao da traži riječi kojima bi izrazio svoju misao, a onda kazao:

“Evo kako s nama stoji. Engleska je nekoć bila zemlja čistinā među šumama i pustopoljinama, s nekoliko raspršenih gradova koji su bili utvrde za feudalnu vojsku, tržnice za narod, okupljališta zanatlija. Potom je postala zemljom golemih i prljavih radionica i još prljavijih kockarnica, okruženih siromašnim imanjima koja su pljačkali gazde tih radionica. Danas je ona vrt, gdje se ništa ne rasipa i ništa ne zagađuje, a nužne nastambe, štagljevi i radionice raštrkani su diljem zemlje, listom dotjerani, uredni i lijepi. Jer doista bismo se sramili kad bismo dopuštali da stvaranje dobara, makar i u velikim razmjerima, sa sobom povlači bilo kakvo pustošenje i bijedu. Ta, prijatelju moj, i one kućanice o kojima smo maloprije razgovarali znale bi nam pokazati kako da to izbjegnemo.”

“U tom pogledu jamačno je posrijedi promjena nabolje. No iako ću uskoro vidjeti pojedina sela, recite mi u nekoliko riječi kakva su, tek da me za njih pripremite.”

“Možda ste”, reče, “vidjeli podnošljivu sliku tih sela kakva su bila pretkraj devetnaestoga stoljeća. Takve stvari postoje.”

“Vidio sam nekoliko takvih slika”, rekoh.

“E, pa”, kaza Hammond, “naša su sela pomalo slična najboljima koje ste među njima vidjeli. Glavno im je zdanje crkva ili vijećnica. No, obratite pozornost na to da u njima nema znakova siromaštva niti ruševne slikovitosti kojima se umjetnik, istinu govoreći, služio da prikrije nesposobnost za risanje građevina. Takve stvari nisu nam po volji, čak i kad ne odaju znakova bijede. Poput srednjovjekovnih ljudi, mi volimo kad je sve dotjerano i čisto, uredno i svijetlo, kao što uvijek i jest slučaj kad ljudi imaju ikakva smisla za snagu graditeljstva, jer tada znaju da mogu imati što žele i ne trpe nikakvo nametanje prirode u svom ophođenju s njom.”

“A ima li, osim sela, raštrkanih kuća u prirodi?” upitah.

“Da, ima ih u izobilju”, odvrati Hammond. “Zapravo, osim u pustopoljinama, šumama i među pješčanim brežuljcima (poput Hindheada u Surreyu) gotovo će vam posvuda na vidiku biti kuća; a ondje gdje su rijetko raštrkane, kuće su velike i više nalikuju na stara sveučilišta nego na obične kuće kakve su nekoć bile. One se grade za dobrobit društva, jer u njima može stanovati mnogo ljudi. Stanovnici sela, naime, nisu nužno poljodjelci, premda gotovo svi povremeno pomažu u takvim poslovima. Život je u tim velikim zgradama na selu vrlo ugodan, osobito zato što neki među najučenijim ljudima našega vremena u njima žive, i uopće je u njima silno raznoliko mnoštvo umova i ćudi, što uvelike oživljava i potiče tamošnje društvo.”

“Prilično sam iznenađen svime time”, rekoh, “jer mi se čini da je napučenost u zemlji nakon svega zacijelo podnošljiva.”

“Svakako”, reče on, “broj stanovnika je manje ili više isti kao potkraj devetnaestoga stoljeća, mi smo ih samo raspršili. Pomogli smo, naravno, i u naseljavanju drugih zemalja – ondje gdje su nas željeli i pozivali.”

“Ima nešto, čini mi se, što ne pristaje uz riječ ‘vrt’ kojom ste opisali zemlju. Govorili ste o pustopoljinama i šumama, a ja sam vidio početak šuma u Middlesexu i Essexu. Zašto ih čuvate u jednome takvom vrtu, i nije li to uvelike rasipno?”

“Prijatelju moj,” reče, “nama su dragi ti dijelovi netaknute prirode, i možemo ih sebi priuštiti, pa ih imamo. Treba nam, k tome, i mnogo drva iz šuma, a pretpostavljamo da će ga trebati i naši sinovi i unuci. Koliko je do zemlje kao vrta, čuo sam da su nekoć u vrtovima uzgajali ukrasno grmlje i kamenjare; i premda mi se možda ne sviđaju umjetni, uvjeravam vas da pojedine prirodne kamenjare našega vrta vrijedi vidjeti. Pođite ih ovoga ljeta vidjeti u Cumberlandu i Westmorelandu – gdje ćete, usput, vidjeti i ovce kako pasu, tako da tu i nema tolike rasipnosti kao što mislite, barem ne tolike, držim, kao u staklenicima za uzgoj voća izvan sezone. Odite pogledati kozje staze visoko na obroncima između Ingleborougha i Pen-y-gwenta, i recite mi mislite li da ondje rasipamo zemlju time što je ne prekrivamo tvornicama za izradu stvari koje nitko ne želi, što je bio glavni posao devetnaestoga stoljeća.”

“Pokušat ću otići tamo”, rekoh.

“Neće vam biti potrebno mnogo truda”, odvrati on.