Vijesti iz Nigdine | William Morris

17. KAKO JE NASTUPILA PROMJENA

Dick je napokon prekinuo tišinu rekavši: “Goste, oprostite nam na blagoj fjaki nakon obroka. Što biste željeli činiti? Da izvedemo Sivka i otkasamo natrag u Hammersmith? Ili biste pošli s nama i poslušali velške narodne pjesme u obližnjoj dvorani? Ili biste pak pošli sa mnom u Grad i pogledali pokoju doista lijepu zgradu? Ili – kako ćemo?”

“Pa”, rekoh, “budući da sam stranac, moram vas pustiti da odaberete umjesto mene.”

U stvari, u tom se trenutku nipošto nisam želio “razonoditi”, i osjećao sam da je starac, svojim znanjem o prošlosti pa čak i nekom izvrnutom naklonošću prema njoj, uzrokovanom živom mržnjom spram minulih vremena, za mene bio tako reći pokrivač koji me štitio od hladnoće toga novog svijeta u kojemu sam se, da tako kažem, zatekao razgolićen, bez pokrova uobičajenih misli i načina djelovanja, i stoga ga nisam želio prebrzo napustiti. A on mi je smjesta pritekao u pomoć i rekao:

“Čekaj malo, Dick; ovdje ima još netko s kime se treba savjetovati osim tebe i našega gosta, a to sam ja. Ne želim se istoga časa lišiti zadovoljstva njegova društva, naročito stoga što me on želi još nešto pitati. Idi, dakle, svakako svojim Velšanima, ali prije toga donesi još jednu bocu vina u ovaj kutak, a onda pođi čim te bude volja. Poslije se vrati i povedi našeg prijatelja prema zapadu, ali ne prebrzo.”

Dick je kimnuo smiješeći se, a starac i ja smo se uskoro zatekli sami u velikoj dvorani. Poslijepodnevno sunce obasjavalo je crveno vino u našim visokim starinskim čašama. Hammond tada reče:

“Zbunjuje li vas nešto posebno u vezi s našim načinom života, sada kad ste o tome prilično mnogo čuli i malo vidjeli?”

“Mislim da me najviše zbunjuje kako je do svega toga došlo”, odvratih.

“To i jest zbunjujuće”, na to će on, “s obzirom na veličinu promjene. Bilo bi doista teško ispripovijedati vam cijelu priču, možda i nemoguće: spoznaja, nezadovoljstvo, izdaja, razočaranje, propast, bijeda, očaj – oni koji su radili na promjeni jer su vidjeli dalje od drugih prošli su kroz sve te faze patnje; a većina ljudi bez sumnje je sve vrijeme to samo pasivno promatrala, ne znajući što se zbiva, držeći da je sve to nešto posve prirodno, poput izlaska i zalaska sunca – a tako je doista i bilo.”

“Recite mi nešto, ako možete”, kazao sam. “Je li se promjena, ‘revolucija’, kako su je nazivali, dogodila mirnim putem?”

“Mirnim putem?” odvrati on. “Kakvog je to mira bilo među tim bijednim, zbunjenim jadnicima u devetnaestom stoljeću? Bio je to rat od početka do kraja: ljuti boj, dok ga nada i užitak nisu okončali.”

“Mislite li na zbiljsku oružanu borbu”, upitah, “ili na štrajkove, isključenja s rada i skapavanje od gladi o kojima smo slušali?”

“Mislim na oboje”, otpovrne on. “Pravo govoreći, povijest strašnog razdoblja prijelaza iz trgovačkog ropstva u slobodu mogla bi se tako sažeti. Kad se, potkraj devetnaestoga stoljeća, probudila nada u ostvarenje zadružnog života za sve ljude, moć srednjih slojeva, tada tirana društva, bila je tako golema i silna te se gotovo svim ljudima, čak i onima koji su, mogli biste kazati, unatoč svome zdravom razumu, gajili takve nade, to činilo kao san. Do te mjere da su pojedini prosvjećeniji ljudi, koji su se tada nazivali socijalistima, iako su dobro znali pa i javno obznanjivali da je jedino prihvatljivo stanje društva ono čistoga komunizma (kakav sada vidite oko sebe), prezali pred, činilo im se, jalovom zadaćom propovijedanja ostvarenja sretnog sna. Osvrnemo li se sada na to, vidimo da je glavni pokretač te promjene bila čežnja sa slobodom i jednakošću, srodna, ako hoćete, bezumnoj strasti ljubavnika; boljka srca koja je s gnušanjem odbijala besciljni samotnički život imućnih obrazovanih ljudi toga vremena. Sve su to, dragi prijatelju, izrazi koji su za nas današnje izgubili značenje, toliko smo već daleko od strahotnih činjenica što ih oni predstavljaju.

Elem, ti ljudi, iako svjesni tog osjećaja, nisu imali vjere u nj kao sredstvo pokretanja promjene. A to nije bilo bajno: jer, gledajući oko sebe, vidjeli su golemu masu potlačenih slojeva koji su bili odviše pritisnuti bijedom svoga života i odviše opterećeni sebičnošću bijede a da bi mogli osmisliti bilo kakav izlaz iz nje, osim uobičajenog puta propisanog sustavom ropstva u kojemu su živjeli; a ovaj je donosio tek neznatne izglede za uspon iz potlačenoga u ugnjetavački stalež.

Stoga su, iako znajući da je jedini prihvatljivi cilj za one koji žele popraviti svijet stanje jednakosti, u svome nestrpljenju i očaju uspjeli sebe uvjeriti da bi, ako milom ili silom izmijene proizvodni mehanizam i upravljanje vlasništvom na taj način da se ropstvo ‘nižih slojeva’ (tako je glasila ta grozna riječ) malo ublaži, ti slojevi bili spremni uskladiti se s tim mehanizmom i sve se više koristiti njime za poboljšavanje svoga stanja te bi konačni ishod bio praktična jednakost (vrlo su rado upotrebljavali riječ ‘praktično’), jer bi ‘bogati’ bili primorani toliko plaćati za održavanje ‘siromašnih’ u podnošljivom položaju da bi položaj bogatih izgubio na vrijednosti i postupno bio ukinut. Pratite li me?”

“Djelomice”, rekoh. “Nastavite.”

“Pa, budući da me pratite, vidjet ćete da to kao teorija uopće nije bilo nerazumno, ali ‘praktično’se pokazalo kao promašaj”, reče stari Hammond.

“Kako to?” upitao sam.

“Ta zar ne vidite?” odvratio je. “Jer je podrazumijevalo da mašineriju stvaraju oni koji nisu znali što bi od tih strojeva htjeli. Mase potlačenog sloja pridonosile su tom programu usavršavanja zato da povećaju svoja ropska sljedovanja; činili su to svi koji su mogli. A da se u tim slojevima doista nije mogao probuditi spomenuti nagon koji je izazivao strast za slobodom i jednakošću, onda bi se, držim, zbilo sljedeće: određen dio radničkog staleža toliko bi unaprijedio svoj položaj te bi se približio položaju srednjih bogataša; ali ispod njih bi se našao velik sloj najbjednijih robova, čije bi ropstvo bilo daleko beznadnije no što je bilo starije klasno ropstvo.”

“Što je priječilo da bude tako?” upitah.

“Pa, naravno”, odvrati on, “upravo rečeni nagon za slobodom. Istina je da ropski sloj nije mogao zamisliti sreću slobodnog života. No s vremenom su ipak uvidjeli (i to veoma brzo) da ih njihovi gospodari ugnjetavaju, i pretpostavili su, vidite i sami koliko opravdano, da mogu i bez njih, iako možda i nisu znali kako; i tako se slučilo da su, iako nisu mogli s veseljem očekivati sreću i mir slobodnjaka, barem iščekivali rat za koji im je nejasna nada ipak govorila da će donijeti taj mir.”

“Možete li mi podrobnije ispričati što se zapravo dogodilo?” upitah, jer mi se činilo da je on sada nejasan.

“Da”, odvrati on, “mogu. Taj mehanizam života za upotrebu ljudi koji nisu znali što od njega žele, i koji je u to doba bio poznat kao ‘državni socijalizam’, djelomično je pokrenut, iako tek posve nepotpuno. No nije išlo glatko; stvar je, dakako, na svakom koraku nailazila na otpor kapitalista; što i ne čudi, jer je pokret sve više težio remećenju trgovačkog sustava o kojemu sam vam govorio, ne nudeći ništa doista djelotvorno namjesto njega. Rezultat je bio rastuća zbrka, velika patnja među radničkim slojevima i, slijedom toga, veliko nezadovoljstvo. Stvari su se dugo tekle ovako. Moć viših staleža se smanjila, jer se smanjila i njihova vlast nad bogatstvom, i nisu više mogli postupati onako samovoljno kao što su bili prije naviknuti. Takav je ishod državnim socijalistima još uvijek davao za pravo. S druge strane, radničke klase bile su slabo organizirane te su u stvarnosti siromašile, unatoč dobicima (također stvarnima na duge staze) koje su izvojštili od svojih gospodara. Tako su stvari visjele u ravnoteži, gospodari nisu svoje robove mogli potpuno podjarmiti, iako su pojedine slabašne i djelomične pobune lako ugušili. Radnici su prisiljavali gospodare na poboljšanja, zbiljska ili zamišljena, svoga položaja, ali se za slobodu nisu mogli izboriti. A onda se, napokon, dogodio veliki lom. Da bih vam to objasnio, morate razumjeti da je među radništvom došlo do znatnog napretka, premda, kao što već rekoh, tek neznatnog u pogledu zarade.”

Pravio sam se naivan pa upitao: “A u kojem onda ako ne u pogledu zarade?”

“U moći da postignu stanje stvari u kojemu će sredstva za život biti obilnija te će ih biti lakše zaraditi. Napokon su se naučili udruživati nakon dugog razdoblja pogrešaka i promašaja. Radnici su sada bili propisno organizirani u borbi protiv svojih gospodara, borbi koja je više od pola stoljeća bila prihvaćana kao neizbježan dio uvjeta suvremenog sustava rada i proizvodnje. To je udruživanje poprimilo oblik federacije svih ili gotovo svih priznatih plaćenih zvanja, i tim su putem izborena poboljšanja uvjeta za radnike od gospodara: i premda je nerijetko bilo skopčano s bunama do kojih je naročito često dolazilo u prvo vrijeme njihova organiziranja, to nipošto nije bio bitan dio njihove taktike; štoviše, u doba o kojemu govorim postali su toliko snažni te je i obična prijetnja ‘štrajkom’ bila dovoljna da ishode neko manje poboljšanje: jer tada su već odustali od glupe taktike starih sindikata da na štrajk pozovu samo dio radnika u određenoj privrednoj grani te ih, dok izostaju s posla, uzdržavaju radom onih koji su ostali unutra. Skupili su ovelika novčana sredstva za potporu štrajkova pa su, ako bi tako odlučili, mogli na neko vrijeme potpuno zaustaviti neku industriju.”

“Zar nije postojala ozbiljna opasnost od toga da se taj novac zloupotrijebi, dapače od korupcije?” upitah.

Stari Hammond se nelagodno promeškolji na stolcu i reče:

“Iako se sve to zbivalo tako davno, još bolno osjećam sram kad vam moram reći da je to bila i više nego opasnost. Do takvog je nitkovluka, naime, dolazilo često, štoviše više no jednom činilo se da sve to udruživanje zbog toga pada u vodu. No u doba o kojemu govorim stvari su izgledale tako prijeteće, a potreba da se nose s nagomilanim teškoćama što ih je izazvala radnička borba radnicima je bila tako jasna te su svi razumni ljudi onoga vremena shvatili koliko je stanje ozbiljno; prisutna je bila odlučnost koja je sve nebitne stvari bacala u sjenu i koja je u očima misleće čeljadi slutila na sve skoriju promjenu; takav je element za obične izdajice i sebičnjake bio odveć opasan te su oni jedan za drugim bivali izbačeni i mahom su se pridružili deklariranim reakcionarima.”

“A kakva su bila poboljšanja koja ste spomenuli?” upitao sam.

“Neka od njih, ona najvažnija za standard tih ljudi, gospodari su odobrili uslijed njihove izravne prisile; tako stečeni novi uvjeti rada bili su, dakako, samo stvar običaja, lišeni potkrepe zakona: nakon njihove uspostave, međutim, gospodari se nisu usuđivali ukinuti ih suočeni s rastućom moći udruženih radnika. Neki među njima i opet su bili koraci na putu ‘državnog socijalizma’, a najvažniji takav korak može se posve kratko sažeti. Potkraj devetnaestoga stoljeća počelo se pozivati gospodare da svoje ljude zapošljavaju manje sati u danu; taj je poziv ubrzo postao glasan, i poslodavci su morali popustiti pred njegovom prisilom. No, dakako, bilo je jasno da će sve to, ne bude li značilo višu cijenu rada po satu, biti ništavno. I da će gospodari, ako ih se ne primora na suprotno, pri tome i ostati. Stoga je nakon duge borbe donesen još jedan zakon kojim je utvrđena najniža cijena rada u najvažnijim privrednim granama, što je pak valjalo dopuniti zakonom koji će odrediti najvišu cijenu za glavnu robu koja se tada smatrala nužnom za život radnika.”

“Opasno ste se približili daćama za siromašne u kasnome starom Rimu”, primijetih smješeći se, “i dijeljenju kruha proletarijatu.”

“Toliki su u ono doba govorili”, otpovrne starac suho, “i opće mjesto dugo je glasilo da takva močvara na koncu očekuje državni socijalizam, ako on dođe do konca, što se, kao što znate, kod nas nije dogodilo. Stvar je, međutim, išla dalje od tog određivanja minimuma i maksimuma, za koje, uostalom, danas možemo vidjeti da je bilo nužno. Vlada je tada postavila imperativ da se udovolji prosvjedu staleža gospodara što se tiče prijetećeg uništenja trgovine (koje je, da su samo to znali, bilo poželjno koliko i iskorjenjivanje kolere, a srećom se poslije i dogodilo). A bili su mu prisiljeni udovoljiti mjerom koja je zapravo išla nauštrb gospodara, uspostavom vladinih tvornica za proizvodnju nužne robe i trgovina za njenu prodaju. Tim je mjerama u cjelini nešto postignuto: bili su to zapravo propisi kakve donosi zapovjednik opsjednutog grada. Ali povlaštenim je slojevima, naravno, izgledalo kao da je s tim zakonima nastupio kraj svijeta.

A to i nije bilo posve neopravdano: širenje komunističkih teorija i djelomična praksa državnog socijalizma najprije su poremetili a naposljetku i gotovo paralizirali čudesan trgovinski sustav u kojemu je stari svijet tako grozničavo živio, i koji je nekolicini pružao život kockarskog užitka, a mnogima, odnosno većini, golu bijedu: uvijek iznova nastupala su ‘loša vremena’, kako su ih zvali, a za robove-nadničare doista su i bila loša. Godina 1952. bila je u to doba jedna od najgorih; radnici su strašno trpjeli: neučinkovite vladine tvornice, jezivo natrpane, gotovo su propale, a golem dio stanovništva morao se prehranjivati od neprikrivenog ‘milosrđa’, kako su ga tada zvali.

Udruženi radnici situaciju su promatrali s mješavinom nade i strepnje. Već su bili formulirali svoje opće zahtjeve, ali su sada, nakon svečanoga sveopćeg glasovanja svih ujedinjenih društava, ustrajali na tome da se poduzme prvi korak u ostvarivanju njihovih zahtjeva: taj bi korak vodio izravno u predavanje uprave nad svim prirodnim bogatstvima zemlje, zajedno s postrojenjima za njihovo korištenje, u ruke Udruženih radnika, i svođenju povlaštenih slojeva na položaj umirovljenika bjelodano ovisnih o dobroj volji radnika. ‘Rezolucija’, kako su je nazvali, objavljena mahom u svim onodobnim novinama, u stvari je bila objava rata, a stalež gospodara tako ju je i prihvatio te je počeo zauzimati čvrst stav spram, prema njihovim riječima, ‘surovog i okrutnog komunizma današnjice’. A kako su umnogome i dalje bili veoma moćni, ili se barem tako činilo, još su se uvijek nadali sirovom silom vratiti nešto od onoga što su izgubili, a naposljetku možda i sve. Među njima se sa svih strana čulo kako je bila velika pogreška raznih vlada što se nisu ranije oduprle; a liberale i radikale (što je, kao što možda znate, bio naziv za demokratskije nastrojeni dio vladajućih klasa) uvelike se krivilo zbog toga što su svojim cjepidlačenjem u pogrešno vrijeme i glupavom sentimentalnošću natjerali svijet u takav škripac. Naročito su u tom pogledu osuđivali nekog Gladstonea ili Gladsteina, uglednog političara devetnaestog stoljeća (koji je, sudeći prema njegovu imenu, vjerojatno bio skandinavskog podrijetla). Ne trebam vam niti isticati koliko je sve to bilo besmisleno. Ali iza tog režanja kroz ormu reakcionarne stranke krila se strašna tragedija. ‘Nezasitna pohlepa nižih slojeva mora se obuzdati’ – ‘Narodu treba pokazati’ – bili su to posvećeni, itekako zloslutni izrazi koji su tada kružili među reakcionarima.”

Starac je zastao, zagledao se u moje pozorno i začuđeno lice, pa kazao:

“Znam, dragi goste, da se koristim riječima i izrazima koje bi malo tko među nama mogao razumjeti bez dugog i napornog objašnjavanja, a možda niti onda. No budući da još niste zaspali, i budući da vam govorim kao da ste s drugog planeta, usudio bih vas se pitati jeste li me dosad mogli slijediti?”

“O, da”, odgovorih, “posve vas razumijem. Molim vas, nastavite; dobar dio onoga o čemu ste govorili bio je posve uobičajena stvar među nama dok… Dok…”

“Da”, reče on ozbiljno, “dok ste živjeli na drugom planetu. E, a sada o spomenutom lomu. Nekom razmjerno beznačajnom prigodom radnički vođe sazvali su veliko okupljanje na Trafalgar Squareu (mjestu na kojemu su godinama plamsale trzavice te je za takvu svrhu bilo sasma pogodno). Civilna buržujska straža (zvana policijom) na okupljene je, sukladno svom običaju, nasrnula toljagama; mnogi su u okršaju bili ozlijeđeni, a od njih je petoro poginulo. Neki su, pregaženi, poginuli na licu mjesta, drugi su pak preminuli od posljedica batinanja. Okupljeni su rastjerani, a njih stotinjak bačeno je u tamnicu. Slično okupljanje u mjestu zvanom Manchester, kojega danas više nema, završilo je na sličan način. Tako je počela ‘lekcija’. Nakon toga u cijeloj zemlji nastalo je komešanje; održavali su se sastanci na kojima se nekako pokušavalo organizirati sljedeći sastanak kako bi se uzvratilo vlastima. Silna gomila okupila se na Trafalgar Squareu i okolici (tada punoj napučenih ulica), a masa je bila odviše brojna da bi se policija naoružana batinama mogla nositi s njome; udarci golim rukama pljuštali su na sve strane. Troje ili četvero ljudi je ubijeno, desetak policijaca je u gužvi nasmrt premlaćeno, a ostali su se razbježali kamo je tko stigao. Bila je to kakva-takva pobjeda naroda. Sutradan je u cijelom Londonu (a sjetite se kakav je onomad bio) nastao metež. Mnogi bogataši pobjegli su na selo; izvršna vlast je sakupila vojsku, ali je se nije usudila upotrijebiti; a policiju se nije moglo zgrnuti na jednome mjestu, jer je posvuda bilo pobuna ili prijetnji pobunama. Ali u Manchesteru, gdje narod nije bio tako hrabar ili tako očajan kao u Londonu, nekolicina narodnih vođa je uhićena. U Londonu su vođe iz Federacije udruženih radnika održali skupštinu i zasjedali pod starim revolucionarnim imenom Odbora za javnu sigurnost; no kako na raspolaganju nisu imali obučene i naoružane ljude, nisu pokušali ni s kakvim nasilnim mjerama, nego su samo oblijepili zidove oglasima koji su pomalo nejasno pozivali radnike da ne dopuste da budu pregaženi. Međutim, nakon dva tjedna od posljednjega spomenutog okršaja sazvali su sastanak na Trafalgar Squareu.

Grad se u međuvremenu nije stišao, a posao je priveden kraju. Novine – tada, kao i uvijek dotad, gotovo isključivo u rukama gospodara – od vlade su bučno zahtijevale represivne mjere; bogati građani unovačeni su u posebne policijske jedinice, također naoružane toljagama; mnogi od njih bili su snažni, uhranjeni, punokrvni mladići koji su itekako imali želuca za borbu, ali ih se vlada nije usudila upotrijebiti te se zadovoljila time da joj Parlament izglasa pune ovlasti za suzbijanje svake pobune i da dovodi sve više vojnika u London. Tako je prošlo tjedan dana nakon velikog sastanka; u nedjelju je održano gotovo jednako veliko okupljanje, koje je u cjelini proteklo mirno, jer nije bilo suprotstavljanja, i narod je ponovno klicao ‘pobjeda!’ Ali narod se u ponedjeljak probudio gladan. Tokom nekoliko prethodnih dana skupine ljudi stupale su ulicama moleći (ili, ako hoćete, zahtijevajući) novac da kupe hranu; i što iz dobrohotnosti, što iz straha, bogatiji ljudi davali su im poprilično. Općinske vlasti (nemam sada vremena objasniti taj izraz) također su, htjele-ne htjele, čeljad koja je tumarala opskrbile zalihama koliko su mogle, a i vlada je, putem svojih kukavnih nacionalnih radionica, nahranila priličan broj poluizgladnjelog naroda. No usto je nekoliko pekarnica i drugih trgovina živežnim namirnicama ispražnjeno bez većih nereda. Dotad je još sve bilo dobro. Ali u rečeni ponedjeljak Odbor za javnu sigurnost, s jedne strane u strahu od sveopće neorganizirane pljačke, a s druge ohrabren kolebljivim ponašanjem vlasti, poslao je odaslanstvo opskrbljeno kolima i svom potrebnom opremom da počisti dvije ili tri velike trgovine živežnim namirnicama u središtu grada, te da vlasnicima trgovina ostavi poruke u kojima će im obećati da će sve biti namireno; a i u dijelu grada u kojemu su bili najjači, zauzeli su nekoliko pekarnica i u njima namjestili ljude da rade za dobrobit naroda. Sve je to proteklo bez većih nereda, a u održavanju reda pomagala je policija, kao za velikog požara.

No taj je posljednji udarac reakcionare toliko uzbunio te su odlučili primorati izvršnu vlast na djelovanje. Sve su novine sutradan frcale od bijesa prema ustrašenom narodu, i prijetile njemu, vladi i svakome koga su se mogle sjetiti, ako se ‘odmah ne uspostave red i mir’. Odaslanstvo vodećih ljudi iz trgovine posjetilo je vladu i kazalo njenim članovima da će, ako ona smjesta ne uhiti Odbor za javnu sigurnost, oni sami naoružati skupinu ljudi koji će nasrnuti na ‘palikuće’, kako su ih nazivali.

Zajedno s nekolicinom novinskih urednika, dugo su razgovarali s vođama vlade i dvjema ili trima vojnim osobama, najvještijima u svom umijeću u cijeloj zemlji. Članovi odaslanstva su se, tvrdi svjedok događaja, vratili s razgovora nasmiješeni i zadovoljni, i više nisu kazali ni riječi o uspostavljanju protunarodne vojske, nego su istoga popodneva napustili London i s obiteljima otišli na svoja seoska ladanja ili drugamo.

Sljedećega jutra vlada je u Londonu proglasila opsadno stanje, što je bilo uobičajeno među apsolutističkim vladama u Evropi, ali je u ondašnjoj Engleskoj bilo nečuveno. Odredili su najmlađeg i najpronicavijega generala da zapovijeda gradom, čovjeka koji je stekao svojevrstan ugled u sramotnim ratovima u kojima je zemlja s vremena na vrijeme već dugo sudjelovala. Novine su bile u zanosu, a najvatreniji reakcionari odreda su izbili u prvi plan; ljudi koji su u obična vremena bili prisiljeni zadržati svoje mišljenje za sebe ili krug najbližih ljudi, ali koji su počeli iščekivati da se jednom za svagda slome sve socijalističke, čak i demokratske težnje, prema kojima se, govorilo se, u posljednjih šezdeset godina postupalo s tako budalastom popustljivošću.

Pronicavi general, međutim, nije poduzimao nikakve vidljive akcije, pa ipak ga je samo nekoliko manje važnih novina kudilo; promišljeni ljudi iz toga su razabrali da se kuje urota. Što god pak članovi Odbora za javnu sigurnost mislili o svome položaju, sada su otišli predaleko da bi se povukli; a mnogi su od njih, čini se, držali da se vlada neće umiješati. I dalje su mirno organizirali opskrbu hranom, no ona je sve u svemu bila šaka jada; usto su, kao uzvrat za opsadno stanje, naoružali što su više ljudi mogli u četvrti u kojoj su bili najsnažniji, ali ih nisu pokušali obučiti ili organizirati, misleći, možda, da ih ni u najboljem slučaju ne bi mogli pretvoriti u izvježbane vojnike dok ne dođu do malo predaha. Pametni general, njegovi vojnici i policija nisu se u to ni najmanje miješali, i stanje je toga vikenda u Londonu bilo mirnije, iako je u mnogim mjestima u provinciji bilo pobuna koje su vlasti bez puno muke ugušile. Najveće su izbile u Glasgowu i Bristolu.

Svanula je nedjelja za koju je bilo predviđeno okupljanje, i velika gomila u povorkama je došla na Trafalgar Square, među njima i veći dio Odbora, okružen družinom svakojako naoružanih ljudi. Ulice su bile prilično mirne i tihe, iako su mnogi promatrali povorku kako prolazi. Na Trafalgar Squareu nije bilo policije, ljudi su ga mirno zauzeli, i skup je započeo. Naoružani ljudi stajali su oko glavne tribine, a nekolicina ljudi s oružjem bila je i među okupljenom svjetinom, no najveći dio bio je nenaoružan.

Većina ljudi mislila je da će skup proteći u miru, no članovi Odbora čuli su s raznih strana da će se nešto protiv njih pokušati. Te su glasine, međutim, bile nejasne, i oni nisu imali predodžbu o tome što im prijeti. Ubrzo su to otkrili.

Jer, prije nego što su se ulice oko trga ispunile, odred vojnika slio se na nj sa sjeverozapadnog ugla i zauzeo mjesta uz kuće koje su stajale na zapadnoj strani. Narod je negodovao ugledavši vojnike; naoružani ljudi iz Odbora neodlučno su stajali ne znajući što da poduzmu, a novi priljev ljudi tako je natisnuo gomilu da su, onako neorganizirani, imali slabe izglede da se kroz nju probiju. Tek što su shvatili da su njihovi neprijatelji ondje, druga povorka vojnika, nahrupivši iz ulica koje su vodile prema velikoj južnoj cesti u smjeru zgrade Parlamenta (koja još postoji i naziva se Tržnica gnojem), kao i s nasipa uz Temzu, napredovala je zbijajući svjetinu u sve gušću masu te se postrojila na južnoj strani trga. Svi koji su mogli vidjeti što se zbiva odmah su shvatili da su u klopci, i mogli su se samo pitati što će s njima učiniti.

Nagurana gomila nije se htjela ili nije mogla maknuti s mjesta, osim pod utjecajem krajnjeg straha, koji će im ubrzo biti utjeran u kosti. Nekolicina naoružanih ljudi probila se na čelo, ili se popela na postolje spomenika koji je tada ondje stajao, kako bi se suočila s bedemom skrivene vatre pred sobom. Većini ljudi (među kojima je bilo i mnogo žena) činilo se da je nastupio kraj svijeta, a današnjica se doimala čudnovato drukčijom od jučerašnjeg dana. Čim su se vojnici postrojili, kaže očevidac, ‘blistavi časnik dojahao je šepireći se iz vrste na južnoj strani i pročitao nešto s papira koji je držao u ruci; malo je njih čulo o čemu je bila riječ, ali kasnije su mi rekli da je to bila zapovijed da se raziđemo i upozorenje da on u suprotnom ima zakonsko pravo pucati na gomilu te da će to i učiniti. Gomila je to prihvatila kao svojevrstan izazov, i iz njihovih grla zaorila se prijeteća rika. Nakon toga je kraće vrijeme vladala razmjerna tišina, dok se časnik nije vratio u vrstu. Bio sam blizu ruba svjetine, okrenut prema vojnicima’, pripovijeda taj svjedok, ‘i ugledao tri manja stroja dovezena ispred vrste, za koja sam znao da su automatski topovi. Povikao sam: “Bacite se na zemlju! Zapucat će!” No masa je bila toliko zbijena da se malne nitko nije mogao baciti. Čuo sam kako se izdaje oštra zapovijed i zapitao se što će u sljedećem trenutku biti sa mnom; a onda – kao da se zemlja otvorila i pakao se stvorio pred nama. Nema svrhe pokušati opisati prizor koji je uslijedio. Među naguranom gomilom usječeni su duboki prolazi; mrtvi i umirući prekrili su tlo, a zrak su ispunjavali užasnuti krici i vapaji, dok se nije učinilo da na svijetu više nema ničeg doli ubijanja i smrti. Oni naši naoružani ljudi koji su još bili neozlijeđeni divlje su klicali i otvarali nasumičnu vatru na vojnike. Jedan ili dvojica vojnika su pala, i vidio sam časnike kako idu gore-dolje i nukaju ljude u postrojbi da ponovo zapucaju, ali oni su primali zapovijedi u prkosnoj tišini i pustili da nišani njihovih topova padnu. Samo je jedan narednik pohitao do topa i pokrenuo paljbu, ali neki visoki mladić, također časnik, istupio je iz vrste, dograbio ga za ovratnik i odvukao ga; a vojnici su nepomično stajali ondje dok je prestravljena gomila, gotovo posve nenaoružana (jer je većina naoružanih pala u prvoj paljbi), bježala s trga. Kasnije su mi rekli da su i vojnici na zapadnoj strani pucali i dali svoj obol pokolju. Ni sam ne znam kako sam utekao s trga: hitao sam ne osjećajući tlo pod nogama, gonjen bijesom, užasom i očajem.’

Tako zbori naš svjedok. Broj ubijenih na strani naroda tokom te jednominutne paljbe bio je golem, ali bilo je teško točno ga utvrditi; vjerojatno je poginulo između jedne i dvije tisuće ljudi. Među vojnicima šestorica su smjesta poginula, a njih desetak je ranjeno.”

Slušao sam drhteći od uzbuđenja. Starčeve su oči blistale a lice mu se zažarilo dok je pripovijedao o onome za što sam često pomišljao da bi se moglo dogoditi. No začudio sam se kako se mogao tako zanijeti nad jednim golim krvoprolićem i kazao:

“O, užasa li! A predmnijevam da je s tim pokoljem do daljnjega okončana cijela revolucija?”

“Ne, ne”, uzvikne stari Hammond, “s njime je počela!”

Natočio je svoju i moju čašu, ustao i uskliknuo: “Ispijte ovu čašu u sjećanje na one koji su ovdje poginuli, jer trebalo bi dugo pripovijedati da se ispriča koliko im dugujemo.”

Ispio sam je, a on je ponovo sjeo i nastavio s pričom.

“S tim masakrom na Trafalgar Squareu počeo je građanski rat, iako se on, kao i svi takvi događaji, tek polako uobličio, a ljudi jedva da su bili svjesni u kakvoj se krizi nalaze. Koliko god pokolj bio jeziv a prvotni užas nesnosan, kad su ljudi o tome stigli razmisliti, osjetili su bijes prije nego strah, premda je pronicavi mladi general sada bezobzirno provodio vojnu organizaciju opsadnoga stanja. Jer, unatoč tome što su vladajući slojevi, kad se sutradan ujutro vijest pročula, oćutjeli bojazan pa i stravu, vlada i njeni izravni pobornici osjećali su da više nema odstupanja. Međutim, čak su i najreakcionarnije novine, uz dvije iznimke, zapanjene strašnim novostima, naprosto donijele prikaz onoga što se dogodilo, bez ikakva komentara. Prva iznimka bile su takozvane ‘liberalne’ novine (ondašnja vlada bila je takvog usmjerenja) koje su, nakon uvoda u kojemu su objavile nepokolebljivu naklonost radničkoj stvari, istaknule kako u vremenima revolucionarnih nemira vladi dolikuje da bude pravedna ali čvrsta, i da je daleko najmilosrdniji način postupanja s ubogim luđacima koji nasrću na same temelje društva (koje ih je učinilo ubogima i ludima) taj da ih se smjesta ustrijeli, kako bi se spriječilo da drugi budu dovedeni u položaj u kojemu bi mogli biti ustrijeljeni. Ukratko, odlučna akcija vlade pohvaljena je kao vrhunac ljudske mudrosti i milosrđa, i klicalo se uspostavi epohe razumne demokracije koja će biti slobodna od tiranskih hirova socijalizma.

Drugu iznimku činile su novine za koje se držalo da su među najžešćim protivnicama demokracije, a to su i bile; no njihov urednik pronašao je ljudskosti u sebi te progovorio u osobno, a ne u ime svojih novina. U nekoliko jednostavnih, ogorčenih riječi tražio je od ljudi da razmisle o tome koliko vrijedi društvo koje se mora braniti pokoljem nenaoružanih građana, pozvao vladu da ukine opsadno stanje te zahtijevao da se generalu i njegovim časnicima sudi za ubojstvo. Otišao je i dalje te ustvrdio da, što god sâm mislio o doktrinama socijalista, želi podijeliti sudbinu naroda dokle god se vlada ne iskupi za svoje zvjerstvo pokazujući da je spremna poslušati zahtjeve ljudi koji znaju što žele i koje je zapuštenost društva primorala da na ovaj ili onaj način objave svoje zahtjeve.

Naravno, tog su urednika smjesta uhitile vojne snage, ali njegove hrabre riječi već su dospjele u ruke javnosti i izazvale su silan učinak: toliki da je vlada, nakon kraćeg oklijevanja, ukinula opsadno stanje, iako je istodobno ojačala i postrožila vojnu organizaciju. Trojica pripadnika Odbora za javnu sigurnost ubijena su na Trafalgar Squareu, a većina ostalih vratila se na svoje staro okupljalište i ondje mirno iščekivala događaj. Ondje su uhićeni u ponedjeljak ujutro, i general, koji je bio običan vojni stroj, bio bi ih smjesta ustrijelio da vlada nije ustuknula pred odgovornošću ubijanja ljudi mimo ikakva suđenja. Isprva se govorilo o tome da će im suditi posebno sudačko vijeće, kako se to nazivalo – tj. skup ljudi čiji je posao bio da ih proglase krivim. No glave su se u vladi ohladile te su zatvorenici dovedeni pred okružni sud. Ondje je vladu dočekao nov udarac; jer unatoč nalogu suca, koji je porotu izričito uputio da zatvorenike proglasi krivima, ovi su bili oslobođeni optužbe, a porota je presudi dodala izjavu u kojoj je osudila postupak vojske, neobičnim ondašnjim rječnikom, kao ‘nepromišljen, nesretan i nepotreban’. Odbor za javnu sigurnost ponovo je počeo zasjedati i otada je predstavljao zborno mjesto oporbe Parlamentu. Vlada je sada popuštala na svakom koraku i hinila da udovoljava zahtjevima naroda, iako je među vođama dviju takozvanih suprotstavljenih stranaka u parlamentarnoj borbi frakcija pokrenuta opsežna urota u svrhu provođenja tobožnjeg državnog udara. Dobronamjerni dio javnosti bio je ushićen i smatrao je da je svaka opasnost od građanskog rata prošla. Pobjeda naroda slavila se na golemim okupljanjima u parkovima i drugdje, u spomen na žrtve velikoga krvoprolića.

No provedene mjere za pomoć radnicima, iako su višim staležima izgledale razorno revolucionarne, nisu bile dovoljno temeljite da bi narodu osigurale hranu i pristojan život, i morale su biti dopunjene nepisanim odredbama bez zakonske valjanosti. Premda su vladu i parlament podržavali sudovi, vojska i ‘društvo’, Odbor za javnu sigurnost postao je određena snaga u zemlji, koja je odista zastupala proizvodne klase. U vrijeme koje je uslijedilo nakon oslobođenja njegovih članova počeo se iznimno razvijati. Njegovi stari članovi nisu imali osobite organizacijske sposobnosti, iako su to uz iznimku nekolicine sebičnjaka i izdajica bili čestiti, odvažni ljudi, a mnogi među njima bili su veoma nadareni na drugim područjima. Ali sada kad su vremena pozivala na izravno djelovanje, u prvi plan stupili su ljudi sposobni da ga pokrenu, i vrlo brzo narasla je nova mreža radničkih udruženja, čiji je isključivi cilj bio taj da zajednica uplovi u luku komunizma. Budući, pak, da su na sebe preuzela vodstvo u svakidašnjoj radničkoj borbi, uskoro su postala glasnogovornicima i posrednicima u ime cjelokupne radničke klase, i proizvodni špekulanti postali su nemoćni pred takvim savezom, uviđajući da su, ako njihov odbor, Parlament, ne skupi hrabrosti i ponovo ne započne građanski rat te stane pucati na sve strane, primorani udovoljavati zahtjevima ljudi koje su zapošljavali i plaćati im sve veće nadnice za sve kraće radno vrijeme. No jednog su saveznika ipak imali, a to je bio slom cjelokupnog sustava zasnovanog na svjetskom tržištu i njegovoj opskrbi, koji se ubrzano bližio. To je sada cijelom narodu postalo tako jasno te su srednji slojevi, nakratko zgroženi i ustiju punih riječi osude za vladu zbog velikog pokolja, načinili gotovo masovan preokret i pozvali vladu da se pobrine za cijelu stvar i okonča tiraniju socijalističkih vođa.

Na taj poticaj, reakcionarna zavjera razotkrivena je vjerojatno i prije no što je sazrela, no ovaj put su narod i njegovi vođe bili upozoreni te su, prije nego što su se reakcionari mogli pokrenuti, poduzeli korake koje su smatrali nužnima.

Liberalnu vladu (očito u dosluhu) porazili su konzervativci, iako su potonji bili nominalno u uvjerljivoj manjini. Narodni zastupnici u parlamentu dobro su razumjeli što to znači i, nakon pokušaja da se za svoju stvar izbore pomoću podjela u Donjem domu, uložili su prosvjed, napustili parlament i zajedno otišli u Odbor za javnu sigurnost; i tako se građanski rat iznova rasplamsao.

No njegov prvi čin nije bio obična borba. Nova torijevska vlada bila je odlučna djelovati, ali se nije usudila ponovo proglasiti opsadno stanje, nego je poslala odred vojnika i policije da odreda uhite sve članove Odbora za javnu sigurnost. Oni se nisu odupirali, iako su mogli, jer su sada raspolagali značajnim brojem ljudi potpuno pripremljenih za krajnje slučajeve. Ali odlučili su najprije upotrijebiti oružje koje su smatrali moćnijim od ulične borbe.

Članovi Odbora tiho su otišli u zatvor, ali su za sobom ostavili svoj duh i svoju organizaciju. Jer, oni nisu ovisili o pomno uređenom središtu podvrgnutom svakovrsnim opetovanim provjerama, nego o golemome mnoštvu ljudi svesrdno naklonjenih pokretu, povezanih brojnim sponama s malim središtima pomoću vrlo jednostavnih uputa. Te su upute sada bile provedene.

Sutradan ujutro, dok su se reakcionarni vođe smijuljili iščekujući učinak što će ga novinski izvještaj o njihovu udarcu imati na javnost – nikakve se novine nisu pojavile; i tek je oko podneva nekoliko raštrkanih araka, po prilici veličine sedamnaestostoljetnih tiskovina, koje su izradili policajci, vojnici, poslovođe i novinari, prokolalo ulicama. Ljudi su ih pohlepno grabili i čitali, ali u tom je času ozbiljni dio njihovih novosti već bio lanjski snijeg, i nikome nije trebalo reći da je počeo sveopći štrajk. Vlakovi nisu vozili, telegrafi nisu radili; meso, riba i povrće dovezeno na tržnice ostavljeno je neraspakirano da trune; tisuće obitelji iz srednjeg sloja, čiji je sljedeći obrok potpuno ovisio o radnicima, preko svojih odrješitijih članova iz petnih žila su se upinjale da namire dnevne prehrambene potrebe, a one među njima koji su uspjeli otkloniti strah pred onime što će uslijediti donekle je i zabavljao taj neočekivani piknik, po čemu se dalo naslutiti nadolazeće vrijeme, u kojemu će svekoliki rad postati ugodan.

Tako je protekao dan, a vlada se predvečer poprilično izbezumila. Imala je samo jedno sredstvo za gušenje narodnih pokreta, naime golu silu, ali nisu imali protiv koga iskoristiti svoju vojsku i policiju: na ulicama nije bilo naoružanih skupina; uredi Udruženih radnika bili su sada, barem naoko, pretvoreni u mjesta za pomoć ljudima izbačenima s posla, a pod tim se okolnostima nisu usuđivali hapsiti ljude zauzete takvim poslom, tim više što su se upravo te noći brojni ugledni ljudi obratili tim uredima za pomoć i progutali milostinju revolucionara skupa sa svojom večerom. Stoga je vlada mjestimično rasporedila vojnike i policajce pa je te noći mirovala, iščekujući sutradan javni proglas ‘pobunjenika’, kako su ih počeli zvati, koji bi joj pružio priliku da na ovaj ili onaj način stupi u akciju. Ostali su razočarani. Obične novine toga su jutra odustale od borbe, i tek se jedan veoma žestok reakcionarni list (po imenu Daily Telegraph) odvažio pojaviti te je biranim izrazima osudio ‘pobunjenike’ zbog njihove ludosti i nezahvalnosti kojom paraju utrobu svoje ‘zajedničke majke’, Engleske Nacije, na dobrobit nekolicine pohlepnih plaćenih rovara i budala koje oni obmanjuju. S druge strane, socijalističke novine (od kojih su samo troje, kao predstavnici ponešto različitih struja, bile objavljivane u Londonu) izašle su dupkom pune valjano otisnuta sadržaja. Pomamno ih je pokupovala cijela javnost, koja je, dakako, kao i vlada, u njima očekivala neki manifest. Ali u njima nisu našli nijednu riječ koja bi se ticala velike teme. Činilo se kao da su njihovi urednici prekopali svoje ladice u potrazi za člancima koji bi bili na mjestu četrdeset godina prije, pod stručnim nazivom ‘obrazovni članci’. Bili su to većinom izvrsni i neuvijeni prikazi učenja i prakse socijalizma, lišeni prenagljenosti, zlobe i grubih riječi, i na javnost su, usred sve tadašnje brige i straha, djelovali poput proljetnog lahora. Iako je znalcima bilo jasno da je značenje toga poteza u igri bilo čisti prkos i znak nepomirljivog neprijateljstva spram tadašnjih vladara društva, te iako ih ‘pobunjenici’ i nisu namijenili ničemu drugom, ti su tekstovi uistinu imali učinka kao ‘obrazovni članci’. Međutim, ‘obrazovanje’ drukčije vrste u javnosti je nezadrživo uzimalo maha i vjerojatno malko i razbistrilo glave.

Članovi Vlade bili su pak posve užasnuti tim činom ‘bojkota’ (tada raširen šatrovački izraz za takvo odbijanje suradnje). Njihova su vijećanja postala sumanuta i krajnje kolebljiva: sad bi se založili za odustajanje od trenutačne zavjere dok ne osmisle sljedeću, a već za sat vremena malne bi izdali nalog da se listom pohapse pripadnici svih radničkih odbora; malo zatim samo što nisu zapovijedili svom oštroumnome mladom generalu da pronađe bilo kakvu izliku za još jedno krvoproliće. No kad bi se prisjetili da su vojnici u toj ‘bitci’ na Trafalgar Squareu bili toliko zgroženi pokoljem koji su počinili te ih se ne bi moglo nagnati na još jednu paljbu, ponovno im je pomanjkalo one strahotne hrabrosti potrebne za izvršenje još jednoga krvoprolića. U međuvremenu su zatvorenici, drugi put izvedeni pred suce pod jakom pratnjom vojnika, drugi put vraćeni u istražni zatvor.

Štrajk se nastavio i toga dana. Radnički odbori su bili prošireni te su pritekli u pomoć velikom broju ljudi, jer su s pomoću radnika na koje su se mogli osloniti organizirali značajnu proizvodnju hrane. Popriličan broj imućnih ljudi bio je sada primoran potražiti pomoć od njih. No dogodilo se još nešto neobično: družina mladića iz viših staleža naoružala se i hladnokrvno stala pljačkati po ulicama, uzimajući što im je odgovaralo od jestvina i prenosivih stvari na koje bi naišli u trgovinama koje su se usudile otvoriti svoja vrata. Tu su operaciju izveli u Oxford Streetu, tada velikoj ulici punoj svakovrsnih trgovina. Vlada, u taj sat u jednom od svojih popustljivih raspoloženja, smatrala je to lijepom prilikom da pokaže svoju nepristranost u održavanju ‘reda’ te je naložila da se ti gladni bogati mladići pohapse; ovi su, međutim, policiju iznenadili hrabrim otporom, pa su pobjegli svi osim trojice. Vlada nije stekla ugled sa svoje nepristranosti koji je očekivala od tog poteza, jer je zaboravila da večernje novine ne izlaze, a opis okršaja se pročuo, ali u iskrivljenom obliku; o njemu se, naime, pričalo naprosto kao o haranju izgladnjelih ljudi iz istočnoga, radničkog dijela Londona, i svi su smatrali da je prirodno da Vlada, kada i gdje bude mogla, tome stane na kraj.

Te večeri zatvorene su pobunjenike u ćelijama posjetile veoma uljudne i simpatične osobe, koje su im ukazale na njihovo samoubilačko ponašanje i na to koliko su njihovi ekstremni postupci opasni po narodnu stvar. Jedan od zatvorenika je kazao: ‘Bilo je zabavno uspoređivati bilješke kad smo izašli zahvaljujući pokušaju Vlade da u zatvoru ponaosob nešto izvuče iz nas, i vidjeti kako smo odgovarali na laskanje “oštroumnih i uglađenih” ljudi zaduženih da nas ispipaju. Jedan od nas se smijao, drugi je izaslanicima pripovijedao uvrnute i nevjerojatne priče, treći je mrko šutio, četvrti je prokleo uljudnog špijuna i kazao mu da zaveže – i to je bilo sve što su izvukli iz nas.’

Tako je prošao drugi dan velikoga štrajka. Svim mislećim ljudima bilo je jasno da će treći dan donijeti krizu, jer su trenutačna napetost i slabo prikriveni strah bili neodrživi. Vladajući su slojevi, kao i nepolitičari iz srednje klase koji su bili njihova prava snaga i podrška, bili poput ovaca bez pastira: doslovce nisu znali što da čine.

Ustanovili su da moraju poduzeti jedno: pokušati navesti ‘pobunjenike’ da nešto učine. I tako su se sutradan, ujutro trećega dana štrajka, članovima Odbora za javnu sigurnost, kad su se ponovo pojavili pred sucem, obratili s najvećom mogućom ljubaznošću – prije kao prema poslanicima i ambasadorima nego kao prema zatvorenicima. Ukratko, sudac je primio naloge, i tek je uz otegnut, glupav govor kakav bi u poruzi bio mogao napisati Dickens, pustio zatvorenike na slobodu, a oni su se vratili na svoje zborno mjesto i odmah počeli zasjedati. Bilo je krajnje vrijeme. Jer, toga trećeg dana u narodu je nastalo pravo komešanje. Postojao je, naravno, neizmjeran broj radnika koji nisu bili ni najmanje organizirani: ljudi koji su bili naviknuti djelovati vođeni svojim gospodarima, odnosno vođeni sustavom kojega su njihovi gospodari bili dijelom. Taj se sustav sada raspadao, i kako su se ti ljudi riješili negdašnjeg pritiska gospodara, činilo se vjerojatnim da će njima ovladati isključivo životinjske potrebe i strasti, a da će ishod toga biti korjenitiji preokret. To bi se bez sumnje i dogodilo da golema masa nije u prvom redu bila prožeta socijalističkim nazorima, a u drugom zbiljskim dodirom s deklariranim socijalistima, od kojih su mnogi, čak većina, bili članovi spomenutih radničkih udruženja.

Da se išta takvo dogodilo nekoliko godina prije, kad se na gospodare rada još gledalo kao na prirodne vladare naroda te su čak i najbjedniji i najneukiji ljudi u njima tražili potporu puštajući da im deru kožu, bio bi uslijedio potpun slom cjelokupnog društva. No dug niz godina tijekom kojih su radnici naučili prezirati svoje vladare ukinuo je njihovu ovisnost o njima te su se sada počeli uzdati (što je bilo i donekle opasno, kao što su pokazala zbivanja) u nezakonite vođe koje su ti događaji isturili u prvi plan; i premda je većina njih sada postala običnim figurama, njihova su imena i ugled bili korisni u nastaloj krizi kao privremena zamjena.

Učinak vijesti o oslobađanju Odbora dao je, dakle, Vladi, nešto vremena da predahne: radnici su, naime, novost primili s beskrajnom radošću, a čak su i imućni u njoj vidjeli odgodu golog razaranja pred kojim su počeli strepiti, dok je strah od njega većina pripisivala slabosti Vlade. U danom su trenutku u tome možda imali i pravo.”

“Kako to mislite?” upitao sam. “Što je Vlada mogla učiniti? Često sam pomišljao da bi u takvoj krizi bila bespomoćna.”

“Ne sumnjam, dakako, da bi stvari na dulji rok ispale kao što jesu. No da se Vlada mogla prema svojoj vojsci odnositi kao prema pravoj vojsci, i da se mogla njome služiti strateški kao što bi činio neki general, gledajući u narodu otvorenog neprijatelja na kojega valja pucati i tjerati ga gdje god se pojavi, vjerojatno bi u to vrijeme bila izvojštila pobjedu”, odvrati stari Hammond.

“No bi li vojnici djelovali protiv svoga naroda na taj način?” upitah.

“S obzirom na sve što sam čuo, mislim da bi tako postupili da su naišli i na odrede ma kako loše naoružanih i slabo organiziranih ljudi. Čini se, također, da bi prije pokolja na Trafalgar Squareu bili mogli bez zadrške pucati na nenaoružano mnoštvo, iako su bili uvelike prožeti socijalizmom. Razlog tome bio je taj što su strahovali da bi naoko nenaoružani ljudi mogli upotrijebiti eksploziv zvan dinamit, kojim su se radnici uoči tih zbivanja često hvastali, iako se ispostavilo da je od male koristi kao ratno oruđe, s obzirom na ono što se od njega očekivalo. Dakako, vojni časnici potpirivali su taj strah do krajnjih granica, pa su obični vojnici tom prilikom vjerojatno mislili da ih vode u beznadnu bitku s ljudima koji su stvarno naoružani i čije je oružje tim strašnije jer je sakriveno. Nakon toga krvoprolića, međutim, bilo je uvijek dvojbeno bi li običan vojnik zapucao na nenaoružanu ili polunaoružanu gomilu.”

“Običan vojnik? Bilo je, dakle, i drugih boraca protiv naroda?”

“Jest”, odvrati on, “ubrzo ćemo doći na to.”

“Svakako”, rekoh, “bolje je da nastavite s pričom. Vidim da nam vrijeme brzo odmiče.”

“Vlada nije gubila vrijeme u pokušaju da se nagodi s Odborom za javnu sigurnost, jer nije mogla razmišljati ni o čemu osim o trenutačnoj opasnosti. Poslala je opunomoćenog izaslanika da pregovara s tim ljudima, koji su nekako pridobili duh građana za sebe, dok su formalni vladari imali vlast samo nad njihovim tijelima. Sada nema potrebe da ulazimo u pojedinosti primirja (jer o tome je bila riječ) između dviju ugovornih strana, Vlade carstva Velike Britanije i šačice radnih ljudi (kako su ih tada prezrivo nazivali), među kojima je bilo nekoliko vrlo sposobnih i predanih osoba, iako, kao što rekoh, sposobniji ljudi u ono vrijeme nisu bili priznati vođe. Ishod je bio taj da se svim jasno određenim zahtjevima naroda moralo udovoljiti. Danas možemo vidjeti da većina tih zahtjeva sama po sebi nije bila vrijedna ni postavljanja niti otpora, ali u to doba ih se smatralo najvažnijima, a ako ništa drugo bili su znaci pobune protiv bijednog sustava života koji se tada počeo urušavati. Jedan je zahtjev, međutim, bio od krajnje neposredne važnosti, i Vlada se silno trudila da ga mimoiđe; ali kako nije imala posla s budalama, naposljetku je morala popustiti. Bio je to zahtjev za priznavanjem i formalnim statusom Odbora za javnu sigurnost i svim udruženjima pod njegovim okriljem. To je bjelodano značilo dvoje: prvo, opće pomilovanje ‘pobunjenika’, velikih i malih, koje se, bez izričite objave građanskog rata, više nije moglo napadati; i, potom, nastavak organizirane revolucije. Vlada je uspjela ishoditi samo jedno, a to je bio naziv. Grozni revolucionarni naslov je odbačen te je udruženje, zajedno sa svojim ograncima, počelo djelovati pod uglednim imenom ‘Vijeće za pomirenje i njegovi mjesni uredi’. Pod tim je imenom stalo na čelo naroda u građanskom ratu koji je uskoro uslijedio.”

“O”, rekoh pomalo zabezeknut, “građanski se rat dakle nastavio unatoč svemu što se dogodilo?”

“Tako je”, odgovori on. “U stvari, upravo to zakonsko priznanje omogućilo je građanski rat u uobičajenom smislu rata; ono je odijelilo borbu od pukih pokolja s jedne, te trpljenja i štrajkova s druge strane.”

“A možete li mi reći kako se vodio rat?”

“Da”, reče, “imamo o tome zapisa napretek, a njihovu vam bit mogu izložiti u nekoliko riječi. Kao što sam vam rekao, reakcionari se nisu mogli osloniti na obične vojnike, ali časnici su općenito bili spremni na sve, jer bili su to mahom najgluplji ljudi u zemlji. Što god Vlada učinila, velik dio višega i srednjeg sloja bio je odlučan pokrenuti kontrarevoluciju, jer im se komunizam, čiji su se obrisi nazirali, doimao posve neizdrživim. Družine mladih ljudi, poput onih pljačkaša za velikog štrajka o kojemu sam vam maločas govorio, naoružale su se i uvježbale te stale u svakoj prilici i pod svakom izlikom sukobiti s narodom na ulicama. Vlada im nije pomagala niti im se suprotstavljala, nego je stajala po strani i nadala se da će se nešto izleći iz svega toga. Ti ‘Prijatelji poretka’, kako su se nazivali, isprva su imali stanovitog uspjeha te su se ohrabrili; za pomoć su pridobili mnoge časnike redovne vojske i zahvaljujući njima raspolagali su svakojakom vojnom opremom. Dio njihove taktike sastojao se od nadziranja, pa čak i zauzimanja onodobnih velikih tvornica, neko su vrijeme, primjerice, držali cijelo mjesto po imenu Manchester koje sam vam malo prije spomenuo. Svojevrstan neregularan rat vodio se diljem zemlje, a Vlada, koja je isprva hinila da ne zna za sukobe, ili se prema njima odnosila kao prema pukim pobunama, naposljetku se izjasnila za ‘Prijatelje poretka’, priključila njihovim odredima svu redovnu vojsku koju je mogla i očajnički se trudila savladati ‘pobunjenike’, kako su ih sada opet zvali, a tako su oni nazivali i sami sebe.

Bilo je prekasno. Svaka pomisao na mir na temelju nagodbe nestala je na obje strane. Bilo je razvidno da će se sve okončati ili posvemašnjim ropstvom za sve osim za povlaštene, ili sustavom života zasnovanom na jednakosti i komunizmu. Lijenost, beznađe i, ako tako mogu reći, kukavičluk prethodnog stoljeća, odmijenjeni su gorljivim, nemirnim junaštvom otvoreno revolucionarnog razdoblja. Ne kažem da su ljudi u to doba predviđali život kakav mi danas vodimo, ali postojao je neki opći nagon koji ih je vodio prema bitnome dijelu toga života, a mnogi su s onu stranu tadašnje očajničke borbe jasno vidjeli mir koji će ona donijeti. Ljudi toga vremena koji su bili na strani slobode nisu, držim, bili nesretni, iako su ih mučili strahovi i nade, a katkad razdirale sumnje i sukob dužnosti koji je bilo teško pomiriti.”

“Ali kako je narod, revolucionari, vodio rat? Koje su bile osnove uspjeha na njihovoj strani?”

Postavio sam to pitanje jer sam želio sklonuti starca na konkretnu povijest i odvratiti ga od zamišljenog raspoloženja kojemu su stari ljudi toliko skloni.

A on odgovori: “Pa, nije im manjkalo organizatora; jer sâm sukob, u doba kad su, kao što vam rekoh, ljudi iole snažnijeg duha posve prestali razmišljati o svakidašnjim životnim zanimanjima, razvio je među njima potrebnu darovitost. Štoviše, prema svemu što sam čuo i pročitao, itekako sumnjam u to da bi se bez toga naizgled strašnoga građanskog rata među radnicima razvio talent za upravljanje. Kako god bilo, u tome su uspjeli, i na čelo su im došli vođe više nego ravni najboljima među reakcionarima. K tome, nisu imali poteškoća u nabavi vojne opreme, jer je onaj revolucionarni nagon tako djelovao na obične vojnike da je veći, a zacijelo i najbolji dio vojnika stao na stranu naroda. No glavni element njihova uspjeha bio je taj da su radnici, gdje god nisu bili izvrgnuti prisili, radili, ne za reakcionare, nego za ‘pobunjenike’. Reakcionari nisu mogli pridobiti nikoga da radi za njih osim u okruzima u kojima su bili svemoćni, a čak su i u njima bili suočeni s neprestanim ustancima; i nigdje i ni u kojem slučaju nisu mogli ništa ishoditi bez zapreka, mrkih pogleda i prkosa. Stoga njihova vojska ne samo da je bila posve iscrpljena poteškoćama s kojima se morala nositi nego su i ljudi izvan borbe koji su stali na njihovu stranu bili tako pritisnuti brigom, mržnjom i tisućama sitnih nevolja i neugodnosti te im je život u tim uvjetima postao gotovo neizdrživ. Nerijetki su među njima doista i svisnuli od briga, a mnogi su počinili samoubojstvo. Dakako, golem broj njih djelatno se pridružio reakciji i u žestini sukoba pronašao stanovitu utjehu u svojoj bijedi. Napokon, tisuće njih je popustilo i predalo se ‘pobunjenicima’, a s obzirom na broj posljednjih svima je postalo jasno da ideal koji je nekoć bio beznadan sada trijumfira te da je beznadna upravo ideja ropstva i povlaštenosti.”