Vijesti iz Nigdine | William Morris

31. STARA KUĆA MEĐU NOVIM LJUDIMA

Dok sam stajao ondje, Ellen se odvojila od naših sretnih prijatelja koji su sveudilj stajali na malome žalu i prišla mi. Primila me za ruku i tiho rekla: “Odmah me povedi do kuće. Ne moramo čekati ostale, ja bar radije ne bih.”

Zaustih reći da ne poznajem put onamo i da bi nas riječni stanovnici trebali povesti, ali noge su mi gotovo mimo moje volje krenule stazom koju su oni poznavali. Povišeni put doveo nas je do malog polja omeđenog mrtvim rukavcem rijeke s jedne strane; zdesna smo vidjeli nakupinu malih kuća i štagljeva, novih i starih, a pred nama sušu od sivoga kamena i zid dijelom obrastao bršljanom, ponad kojega se ukazivalo nekoliko sivih zabata. Seoska cesta završavala je u plićini spomenutog rukavca. Prešli smo cestu, i ponovo je moja ruka gotovo bez moje volje podigla zasun na vratima u zidu, te smo se zatekli na kamenoj stazi koja je vodila prema staroj kući, u koju me sudbina u Dickovu liku na tako začudan način dovela u ovom novom svijetu ljudi. Moja družica uzdahnula je od ugodnog iznenađenja i užitka, čemu se i nisam čudio, jer je vrt između zida i kuće odisao mirisom lipanjskog cvijeća, a ruže su obavijale jedna drugu u onako divnom preobilju malih njegovanih vrtova kakav na prvi pogled ostavlja promatrača bez ijedne druge misli doli one o ljepoti. Kosovi su pjevali iz sveg grla, grlice gugutale na sljemenu krova, gačci ćeretali u razlistalim krošnjama brijestova, a čiope kružile fijukajući oko zabata. Sama kuća bila je podesna zaštitnica svoj ljepoti srca ljeta.

Ellen je još jednom naglas izrazila moje misli: “Da, prijatelju, ovo sam došla vidjeti; ova višezabatna stara kuća koju je u davna vremena podigao jednostavan seoski svijet, bez obzira na sav metež koji se odvijao u gradovima i na dvorovima, još uvijek je krasna sred sve ljepote koju su stvorila kasnija vremena, i ne čudim se što se naši prijatelji tako pomno o njoj brinu i posvećuju joj toliku pažnju. Čini mi se kao da je čekala ove sretne dane i čuvala u sebi mrvice sreće skupljene iz zbrkane i burne prošlosti.”[19]

Povela me tik do kuće, položila svoju skladnu, preplanulu ruku na zid prekriven lišajem kao da će ga zagrliti, i uskliknula: “Oh, joj! Oh, joj! Kako ja volim zemlju, i godišnja doba, i vrijeme, i sve što je s njom u vezi i sve što iz nje raste – kao što je izraslo ovo!”

Nisam joj mogao odgovoriti, niti kazati ijednu riječ. U njezinu ushitu i nasladi bijaše toliko strasti i čara, a njezina ljepota, tako istančana pa ipak prožeta snagom, izražavala je taj ushit tako potpuno da bi svaka dodatna riječ bila otrcana i jalova. Strepio sam da će ostali doći i raspršiti čaroliju kojom me opčinila, ali stajali smo neko vrijeme uz ugao velikog zabata, a nitko nije došao. Uskoro sam ipak začuo vesele glasove u daljini i znao da idu uz rijeku prema livadi na drugoj strani kuće i vrta.

Malko smo se udaljili od kuće i promotrili je: vrata i prozori bijahu otvoreni za miomirisan uzduh, prožet suncem; s gornjih prozorskih dasaka visjeli su vijenci cvijeća u čast svetkovine, kao da su i ostali dijelili ljubav prema staroj kući.

“Uđi”, reče Ellen. “Nadam se i vjerujem da unutra ništa neće biti narušeno. Dođi! Ubrzo se moramo vratiti ostalima. Oni su otišli prema šatorima, jer za kosce su zacijelo razapeli šatore – u kuću, sigurna sam, ne bi stalo desetero ljudi.”

Povela me prema vratima, mrmljajući tek nešto glasnije od šapta: “Zemlja, njeno raslinje, njen život! Kad bih samo mogla reći kako sve to volim!”

Ušli smo, ne zatekavši nijednu dušu dok smo tumarali iz prostorije u prostoriju – od trijema prekrivenog ružama do neobična potkrovlja presvođenog velikim drvenim gredama, gdje su nekoć spavali ratari i pastiri koji su radili na posjedu, ali se, s obzirom na male krevete te na razbacane i beskorisne stvari – kite uvela cvijeća, ptičje perje, ljuske čvorkovih jaja, puževe kućice i tome slično – činilo da ih danas noću nastanjuju djeca.

Posvuda je bilo malo pokućstva, i to samo onog najnužnijeg i najjednostavnijih oblika. Neumjerena ljubav prema ukrašavanju koju sam uočio drugdje u tih ljudi ovdje je, čini se, ustupila mjesto osjećaju da su sama kuća i njoj pridružene zgrade ukras seoskog života preživio iz starih vremena, i da bi joj ponovnim ukrašavanjem oduzeli prirodnu ljepotu.

Naposljetku smo sjeli u sobi iznad zida što ga je Ellen milovala, još obloženoj starim tapiserijama, koje izvorno nisu imale umjetničke vrijednosti, ali su sada izblijedjele u ugodne sive tonove koji su se skladno uklopili u spokoj tog mjesta, a svjetlija i napadnija dekoracija bi ih loše nadomjestila.

Dok smo sjedili postavio sam Ellen nekoliko nasumičnih pitanja, ali jedva da sam slušao njezine odgovore; ubrzo sam ušutio a potom postao malne nesvjestan bilo čega osim činjenice da se nalazim u toj staroj sobi, dok grlice pjevuše iznad krovova štaglja i golubinjaka ispod prozora nasuprot meni.

Pribrao sam se, mislim, nakon minutu ili dvije, ali činilo se da je, kao u živom snu, proteklo mnogo vremena, i tada ugledao Ellen kako sjedi. Izgledala je još punija života, užitka i žudnje u opreci spram izblijedjele sive tapiserije tričava dezena, koja je sada bila podnošljiva jedino zato što je postala tako blijeda i krhka.

Gledala me srdačno, ali kao da me skroz-naskroz prozire, pa je kazala: “Ponovo si počeo s beskonačnim uspoređivanjem prošlosti i sadašnjosti, zar ne?”

“Istina je”, odvratih. “Razmišljao sam o tome kakva bi ti, sa svojom sposobnošću i oštroumljem, združenima s tvojom ljubavlju prema užitku i nestrpljivošću spram nerazumnih ograničenja – kakva bi ti bila u toj prošlosti. Čak i sada, kad je sve već odavno izboreno i izvojšteno, srce mi se stegne pri pomisli na sve ono traćenje života koje je toliko godina bilo na djelu!”

“Toliko stoljeća”, dočeka ona, “toliko vjekova!”

“Istina”, rekoh, “živa istina”, i ponovo ušutjeh.

Ona ustade i reče: “Dođi, ne smijem dopustiti da se prebrzo opet prepustiš sanjarenju. Ako te moramo izgubiti, želim da vidiš sve što možeš vidjeti prije nego što se vratiš.”

“Izgubiti?” rekoh. “Prije nego što se vratim? Ne bih li trebao poći na sjever s tobom? Što želiš reći?”

Nasmiješila se pomalo tužno i kazala: “Ne još, nećemo još o tome razgovarati. No o čemu si upravo razmišljao?”

Odgovorih kolebljivo: “Govorio sam samome sebi: prošlost, sadašnjost? Nije li trebala reći suprotstavljanje sadašnjosti i budućnosti: slijepog očaja i nade?”

“Znala sam”, rekla je. Potom me uhvatila za ruku i uzbuđeno uskliknula: “Dođi, dok još ima vremena! Dođi!” Izvela me iz prostorije, i dok smo silazili niza stube i izlazili iz kuće u vrt kroz mala bočna vrata u neobičnom predvorju, kazala je staloženo, kao da je željela da zaboravim njezinu nenadanu nervozu: “Dođi! Moramo se priključiti drugima prije nego što nas krenu tražiti. I dopusti mi reći, prijatelju, da si i odviše sklon zapasti u puko snatrenje, besumnje zato što još nisi navikao na naš život u kojemu se odmaramo između žustrih poslova, na rad koji je užitak i na užitak koji je rad.”

Načas je zastala, a kad smo ponovo izišli u krasni vrt rekla: “Prijatelju, kazao si da se pitaš kakva bih ja bila da sam živjela u onim vremenima meteža i ugnjetavanja. Pa, mislim da sam dovoljno proučila njihovu povijest te prilično dobro to znam. Pripadala bih siromasima, jer je moj otac, dok je radio, bio običan orač. Ja to ne bih mogla podnijeti, i stoga bi moja ljepota, pamet i bistrina” (izgovorila je to ne crveneći se, bez namještenoga, lažnog stida) “bile prodane bogatim ljudima, a moj život bio bi uistinu protraćen. Jer, znam o tom dobu previše a da ne bih znala kako ne bih imala izbora niti ikakve moći nad svojim životom, a i da nikad ne bih mogla kupovati užitak od bogataša, niti bih čak imala prilike za djelovanje kojim bih izborila neko istinsko uzbuđenje. Propala bih i slomila se na ovaj ili onaj način, bilo u oskudici ili raskoši. Nije li tako?”

“Doista jest”, otpovrnuh.

Htjela je reći još nešto kad su se vratašca na ogradi, koja su vodila u omanje polje u sjeni brijestova, otvorila, a Dick je užurbanim veseljem grabio vrtnom stazom i ubrzo se našao između nas, stavivši nam oboma ruku na rame, te rekao: “Dakle, susjedi, i mislio sam da ćete vas dvoje htjeti vidjeti staru kuću na miru, dok u njoj nema nikoga. Nije li kuća pravi dragulj svoje vrste? No hodite amo, jer bliži se vrijeme večere. Možda bi ti, goste, želio zaplivati prije nego što sjednemo za gozbu koja će, držim, prilično potrajati?”

“Da”, rekoh, “volio bih.”

“E pa, do skorog viđenja, susjedo Ellen”, reče Dick. “Evo Clare koja će se pobrinuti za vas, jer mislim da je ona među našim ovdašnjim prijateljima više udomaćena.”

Clara je otišla s polja dok je on to govorio, a ja sam se, bacivši jedan pogled prema Ellen, okrenuo i pošao s Dickom, sumnjajući, ako moram reći istinu, hoću li je ikad više vidjeti.