Vijesti iz Nigdine | William Morris

23. RANO JUTRO KOD RUNNYMEDEA

 

Iako me nije budila nikakva buka, nisam sljedeće jutro mogao dugo ostati u postelji, kad se svijet doimao tako razbuđenim i, starome gunđalu unatoč, tako sretan; pa sam ustao i ustanovio da je, unatoč ranome satu, netko već bio na nogama, jer je u maloj dnevnoj sobi sve bilo uredno i na svome mjestu, a stol prostrt za jutarnji obrok. U taj čas, međutim, nitko se nije kretao po kući, pa sam izišao i nakon kruga-dva po prebujnom vrtu, odšetao niz livadu do rijeke gdje je bio izvučen naš čamac, koji mi je već djelovao vrlo poznato i prisno. Hodao sam neko vrijeme uzvodno, promatrajući laganu izmaglicu kako se izvija iz rijeke dok sunce nije postalo dovoljno snažno da je rastjera; vidio sam bjelice kako izviruju na površinu pod vrbovim granjem, gdje se rojilo beskrajno mnoštvo mušica kojima se one hrane; čuo velike klenove kako zapljuskuju ponekog zakašnjelog noćnog leptira, i osjetio gotovo kao da sam se vratio u djetinjstvo. Potom sam se vratio do čamca, par časaka se zadržao ondje pa se polako uputio uz livadu prema kućici. Uočio sam da još četiri kuće približno iste veličine stoje na padini uz rijeku. Livada po kojoj sam hodao još nije bila za košnju, ali na obližnjim kosinama s obje strane vidio sam niz okvira od prepletena pruća, a u nešto daljem polju slijeva naveliko se spremalo sijeno, na onaj jednostavan način kao kad sam bio dječak. Noge su mi nagonski krenule onamo, jer sam želio vidjeti kako izgledaju kosci u ova nova i bolja vremena, a očekivao sam ondje vidjeti i Ellen. Došao sam do pletera i preko njega stao promatrati sjenokošu, u blizini posljednjega u dugom nizu kosaca koji su rasprostirali sijeno da se osuši od rose. Većina njih bile su mlade žene odjevene otprilike kao Ellen sinoć, iako mahom nisu nosile svilu, nego laganu, živopisno izvezenu vunenu odjeću, dok su svi muškarci imali odijela od bijelog flanela izvezena u jarkim bojama. Livada je stoga izgledala kao divovska lijeha tulipana. Sve su ruke radile polako ali valjano i postojano, iako su u veselom čavrljanju dizali bučnu graju poput jata jesenjih čvoraka. Njih petero ili šestero, muškaraca i žena, prišlo mi je i rukovalo se sa mnom. Zaželjeli su mi dobro jutro, postavili mi nekoliko pitanja o tome odakle sam i kamo idem te se, zaželivši mi sreću, vratili svome poslu. Na moje razočaranje, Ellen nije bila među njima, ali sam ubrzo ugledao svijetlu figuru kako izlazi iz sjenokoše na vrhu obronka i hoda prema našoj kući; a to je bila Ellen, koja je u ruci držala košaru. Prije nego što je stigla do vrtnog ulaza, izišli su i Dick i Clara, koji su za tili časak sišli do mene, ostavivši Ellen u vrtu; potom smo se nas troje, zabavljeni jutarnjim čavrljanjem, spustili do čamca. Zadržali smo se ondje neko vrijeme dok je Dick unutra sređivao naše stvari, jer smo u kuću odnijeli samo ono čemu bi rosa mogla naškoditi. Potom smo krenuli natrag prema kući, ali kad smo se približili vrtu, Dick nas je zaustavio primivši me za ruku i rekao:

“Pogledajte načas.”

Pogledao sam, i iza niske živice ugledao Ellen, koja je zaklanjala oči od sunca promatrajući sjenokošu, dok joj je povjetarac mrsio svjetlosmeđu kosu, a oči joj bijahu poput dragulja na preplanulom licu, koje je izgledalo kao da u sebi još čuva sunčevu toplinu.

“Pogledajte, goste”, reče Dick, “zar ovo sve ne sliči nekoj od onih Grimmovih priča o kojima smo razgovarali u Bloomsburyju? Evo nas, dvoje ljubavnika koji lutaju svijetom, stigli smo u vilinski vrt, a usred njega je i sama vila: pitam se što li će učiniti za nas.”

Staloženo, ali ne i usiljeno, Clara upita: “Je li to dobra vila, Dick?”

“O, da”, odvrati on, “a prema zapisu, bila bi još i bolja da nije patuljka ili šumskog duha, našega prijatelja gunđala od sinoć.”

Nasmijali smo se, a ja rekoh: “Jasno vam je, nadam se, da ste mene izostavili iz priče.”

“Pa”, reče on, “to je istina. Smatrajte da vam je na glavi kapa tame koja vam omogućuje da sve vidite, a sami ostanete nevidljivi.”

Time me pogodio u slabu točku: nesigurnost glede moga položaja u ovoj krasnoj novoj zemlji. Stoga sam, da sve ne pokvarim, držao jezik za zubima, pa smo svi zajedno pošli u vrt i odande u kuću. Usput sam primijetio da je Clara zacijelo doista osjetila opreku između sebe kao gradske dame i ovoga ljetnog seoskog krajolika kojemu smo se svi toliko divili, jer se toga jutra odjenula prema Elleninu uzoru, lagano i oskudno, a na bosim je nogama imala tek lagane sandale.

Starac nas je u dnevnoj sobi ljubazno pozdravio i kazao: “E pa, gosti, dali ste se u potragu ne biste li našli netaknutu zemlju. Vjerujem da su se vaše sinoćnje tlapnje malko raspršile? Sviđa li vam se još uvijek sve ovo, ha?”

“Itekako”, rekoh ja nepopustljivo, “ovo je jedno od najljepših mjesta na donjoj Temzi.”

“Oho!” usklikne on. “Vi dakle poznajete Temzu, je li?”

Pocrvenjeo sam, jer sam vidio da me Dick i Clara gledaju, i nisam znao što da kažem. No kako sam prilikom jednog od prvih susreta s prijateljima iz Hammersmitha rekao da poznajem Epping Forest, pomislih da bi u svrhu izbjegavanja neprilika letimično uopćavanje bilo bolje od otvorene laži, pa rekoh:

“Bio sam već u ovoj zemlji, a na Temzi sam bio ovih dana.”

“O”, dočeka starac gorljivo, “dakle već ste prije bili u ovoj zemlji. E pa, ne čini li vam se (mimo svih teorija, je li) da se uvelike izmijenila nagore?”

“Ne, uopće ne”, rekoh, “držim da se uvelike izmijenila nabolje.”

“Ah”, na to će on, “bojim se da vas je neka teorija učinila pristranim. Međutim, vi ovdje zacijelo niste bili naročito davno, pa u odnosu na to vrijeme pogoršanje i nije preveliko, jer tada smo, dakako, još živjeli prema istim običajima kao i danas. Mislio sam na starije doba.”

“Ukratko”, reče Clara, “vi imate teorije o promjeni koja se dogodila.”

“Imam i činjenice”, odvrati on. “Pogledajte amo! S ovoga brda možete vidjeti samo četiri kućice, uključujući ovu. E pa, zasigurno znam da ste u stara vremena, čak i ljeti, kad su krošnje najgušće, s istoga mjesta mogli vidjeti šest prilično velikih i lijepih kuća; malo dalje uzvodno, pak, vrt se naslanjao na vrt i tako sve do Windsora, a u svim tim vrtovima stajale su velike kuće. Ah! Engleska je u to vrijeme bila značajna zemlja.”

Razljutio sam se i kazao: “Hoćete reći da ste tu zemlju oslobodili malograđanštine, otarasili se prokletih ulizica, i da svi mogu živjeti udobno i sretno, a ne samo nekolicina prokletih razbojnika, koji su bili središta prostaštva i pokvarenosti gdje god da su bili, i koji su moralno razorili ljepotu ove divne rijeke, a bili su je malne razorili i fizički prije nego što su odande izbačeni.”

Nastala je tišina nakon ovog ispada, kojega se ni za živu glavu nisam mogao suzdržati, prisjećajući se kako sam u negdašnje doba na istim tim vodama patio od malograđanštine i njenih načela. No naposljetku je starac, prilično pribrano, kazao:

“Dragi moj goste, doista ne znam na što mislite pod malograđanima, ulizicama, razbojnicima niti prokletnicima, kao što ne razumijem ni kako je samo nekoliko ljudi moglo živjeti udobno i sretno u bogatoj zemlji. Vidim samo da ste srditi, a bojim se da se srdite na mene; pa ako želite, promijenit ćemo temu.”

Smatrao sam da je to ljubazno i gostoljubivo od njega, s obzirom na tvrdoglavost kojom je zastupao svoju teoriju, pa sam požurio kazati da nisam govorio ljutito, nego odrješito. On se svečano naklonio, i već sam pomislio da je oluja gotova kadli se odjednom ubacila Ellen:

“Djede, naš je gost iz uljudnosti šutljiv, ali ono što ti ima kazati doista treba reći, a budući da ja prilično dobro znam što je to, reći ću umjesto njega: jer, kao što znaš, o tome sam učila od ljudi koji…”

“Da”, priklopi starac, “od mudraca iz Bloomsburyja i drugih.”

“O”, javi se Dick, “vi dakle poznajete moga starog rođaka Hammonda?”

“Da”, reče ona, “i druge ljude, kao što kaže moj djed, koji su me također naučili koječemu, a ovo je posljedica toga. Mi danas živimo u maloj kući, ne zato što ne bismo imali uzvišenijeg posla od rada u polju, nego zato što nam tako godi; jer kad bismo htjeli, mogli bismo otići živjeti u veliku kuću, među ugodne susjede.”

Starac progunđa: “Nego kako! Kao da bih i htio živjeti među tom umišljenom čeljadi, koja me odreda gleda svisoka!”

Ona mu se ljubazno nasmiješi, ali nastavi kao da on ništa nije rekao. “U prošla vremena, kad je onih velikih kuća o kojima djed govori bilo u takvom izobilju, mi bismomorali živjeti u kolibi, htjeli to ili ne htjeli; a rečena bi koliba, umjesto da u njoj ima svega što nam treba, bila pusta i prazna. Ne bismo imali dovoljno jela, a naša bi odjeća bila ružna, prljava i neuredna. Ti, djede, godinama nisi radio nikakav težak posao, nego samo šećeš, čitaš knjige i nemaš nikakvih briga; ja pak naporno radim kad me je volja, jer to volim i mislim da mi čini dobro, učvršćuje mi mišiće i čini me ljepšom, zdravijom i sretnijom. Ali u ono bi doba, djede, ti morao naporno raditi i pod stare dane, i uvijek bi strahovao neće li te zatvoriti u svojevrstan zatvor zajedno s drugim starim ljudima, poluizgladnjelima i lišenim razonode. Meni je, pak, dvadeset godina. U ono vrijeme sada bih već bila zagazila u srednju dob, a za nekoliko godina oči i obrazi bili bi mi upali, bila bih mršava, pritisnuta nevoljama i bijedom, pa nitko ne bi mogao naslutiti da sam nekoć bila lijepa djevojka.”

“Jeste li to imali na umu, goste?” upita ona, sa suzama u očima pri pomisli na negdašnju bijedu u ljudi poput nje.

“Da”, rekoh, veoma ganut, “to, i više od toga. Često sam u svojoj zemlji viđao žalosne promjene kakve ste spomenuli – čila i pristala seoska djevojka prometnula bi se u bijednu i prljavu seosku žensku.”

Starac je kraće vrijeme sjedio bez riječi, ali se ubrzo pribrao i utekao se svojoj staroj uzrečici: “A vama se to jako sviđa, zar ne?”

“Da”, odvrati Ellen, “ja više volim život od smrti.”

“O, ta zar doista?” on će na to. “E pa, ja ti volim pročitati dobru staru knjigu punu šale i zabave, poput Thackerayeva Sajma taštine. Zašto se danas više ne pišu takve knjige? Pitaj to svog mudraca iz Bloomsburyja.”

Videći kako se Dickovi obrazi pomalo rumene na tu dosjetku, pomislio sam bi bilo bolje nekako prekinuti tišinu koja je uslijedila, pa rekoh: “Ja sam samo gost, prijatelji, ali znam da mi želite pokazati svoju rijeku u najboljem svjetlu, pa ne mislite li da bi bilo bolje da ubrzo krenemo, jer će sigurno biti vruć dan?”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.