Vijesti iz Nigdine | William Morris

4. TRŽNICA UZ PUT

Odmah smo se udaljili od rijeke i ubrzo se našli na glavnoj cesti koja vodi kroz Hammersmith. Ali nikad ne bih pogodio gdje smo da nismo krenuli od obale, jer Kraljeva ulica više nije bila na vidiku, a cesta se pružala kroz široke osunčane livade i usjeve nalik vrtovima. Rječicu, koju smo odmah prešli, oslobodili su negdašnjeg kanala, i s lijepog mosta koji je vodio preko nje vidjeli smo vodu već nabujalu od plime, prekrivenu živopisnim čamcima raznih veličina. Uokolo je bilo kuća, što uz cestu, što među poljima, a do njih su vodili ubavi puteljci i svaka je bila okružena bujnim vrtom. Sve su bile lijepo izrađene i nadasve čvrste, ali naoko priproste, nalik maloposjedničkim nastambama; neke su bile od crvene opeke, kao one uz rijeku, ali više ih je bilo od drva i žbuke, a ove su po svedenosti gradnje toliko sličile srednjovjekovnim kućama od iste građe te sam imao dojam kao da sam se obreo u četrnaestom stoljeću. Taj je dojam bio pojačan pogledom na ruho što su ga nosili prolaznici ili ljudi koje smo susretali, a u čijoj odjeći nije bilo ničega “modernog”. Gotovo svi su bili živopisno odjeveni, a osobito žene, koje su tako dobro izgledale, ili čak bile tako lijepe te sam se jedva suzdržavao a da na to ne skrenem pozornost svoga druga. Neka od lica koja sam vidio bila su zamišljena, i na njima sam opazio veoma plemenit izraz, ali ni na jednome nije bilo tračka nesreće, a većina (nabasali smo na prilično mnoštvo ljudi) bila je iskreno i otvoreno radosna.

Prepoznao sam, mislim, glavnu cestu po smještaju putova koji su se ondje još uvijek stjecali. Sjeverno od ceste nizala su se zdanja i dvorišta, vrlo lijepo izgrađena i urešena, koja su tako uvelike odudarala od skromnosti kuća u okolici; iznad nižeg zdanja dizali su se strm krov pokriven olovnim pločama, ostave i viši dio zida velikog predvorja, raskošna i razigrana arhitektonskog stila, za koji mogu reći tek da mi se činilo kako združuje najbolje osobine sjevernoevropske gotike sa saracenskim i bizantskim graditeljstvom, premda nije oponašao nijedan od tih stilova. Na drugoj, južnoj strani ceste, nalazilo se osmokutno zdanje visokoga krova, u tlocrtu pomalo nalik na Krstionicu u Firenzi, osim što je bilo okruženo prigradnjom koja je očito tvorila njegov trijem odnosno nadsvođeni prilaz; ono je također imalo istančane ornamente.

Sve te građevine na koje smo tako naglo naišli netom nakon onih vedrih poljana nisu bile tek izvanredno lijepe same po sebi, nego su u sebi nosile izraz takve bujnosti i obilja života te sam bio ushićen do stupnja na kojemu još nikad nisam bio. Upravo sam se smijuljio od užitka. Čini se da je moj prijatelj to razumio te me pogledavao s vedrim i blagonaklonim zanimanjem. Zaustavili smo se među mnoštvom kola, u kojima je sjedila pristala čeljad čilog izgleda, muškarci, žene i djeca odreda u odjeći živih boja. Bila su to očito teretna kola namijenjena tržnici, jer su bila prepuna vrlo zamamnih seoskih proizvoda.

Rekoh: “Ne moram pitati je li ovo tržnica, jer jasno vidim da jest; no odakle ovakva raskoš na toj tržnici? I kakav je ono krasan dvor, i ono zdanje na južnoj strani?”

“O”, reče on, “to je samo naša hamersmitska tržnica, i drago mi je da vam se toliko sviđa, jer smo doista ponosni na nju. Onaj natkriveni dvor naša je zimska vijećnica, jer ljeti se uglavnom sastajemo na poljima uz rijeku, nasuprot Barn Elmsu. Zgrada s naše desne strane je naše kazalište: nadam se da vam se sviđa.”

“Bio bih bezuman kad mi se ne bi sviđala”, odvratih.

On malko pocrvenje i kaza: “To me raduje, jer i ja u tome imam svoje prste; izradio sam velika vrata, koja su načinjena od inkrustirane bronce. Mogli bismo ih razgledati kasnije tokom dana, no sada moramo krenuti dalje. Što se tiče tržnice, danas nije prometan dan, pa je bolje da onamo odemo neki drugi put, jer ćete tada vidjeti više ljudi.”

Zahvalio sam mu i rekao: “Jesu li ovo obični seoski žitelji? Toliko je lijepih djevojaka među njima.”

Dok sam govorio, za pogled mi je zapelo lice prekrasne žene, visoke, tamnokose i bjelopute, odjevene u lijepu svijetlozelenu haljinu u čast godišnjega doba i toplog dana, koja se srdačno nasmiješila meni, a još srdačnije, pomislih, Dicku; stoga sam načas zastao, a onda nastavio:

“Pitam to jer ne vidim ljude seoske vanjštine kakve bih očekivao na tržnici – mislim na one koji bi ovdje prodavali robu.”

“Ne razumijem”, reče on, “kakve biste to ljude očekivali vidjeti, niti mi je posve jasno što mislite pod ‘seoskim’ ljudima. Ovo su naši susjedi iz doline Temze. Neki dijelovi ovih otoka grublji su i kišniji od ovih naših krajeva, i ljudi ondje nose prostiju odjeću; a oni sami tvrdokorniji su i naizgled siroviji no što mi izgledamo. No nekima se njihov izgled sviđa više nego naš; kažu da je u njima više karaktera, štono riječ. No, to je stvar ukusa. Kako god bilo, miješanje nas i njih u pravilu izlazi na dobro”, doda on zamišljeno.

Čuo sam ga iako mi je pogled bio okrenut na drugu stranu, jer je ona lijepa djevojka upravo nestajala kroz kapiju, i osjetio sam ono razočaranje koje čovjeka obuzme kad na ulicama vidi neko zanimljivo ili ljupko lice koje po svoj prilici više nikad neće vidjeti. Naposljetku rekoh: “Hoću reći da ovdje nisam vidio slabostojeće, siromašne čeljadi, ama baš nikog.”

On zbunjeno izvije obrve i reče: “Ne, naravno; ako je nekome slabo, taj je po svoj prilici kod kuće, ili se u najboljem slučaju vuče po vrtu; ali, koliko znam, nitko trenutačno nije bolestan. Zašto biste očekivali vidjeti bolesne ljude na cesti?”

“Ne, ne”, rekoh, “ne mislim na bolesne ljude. Mislim na siromašne, znate, na uboge ljude.”

“Ne”, odvrati on dobroćudno se smješkajući, “doista ne znam. Svakako morate hitro poći sa mnom do moga pradjeda, koji će vas razumjeti bolje nego ja. Hajdemo, Sivko!” Na to je zatresao uzde te smo veselim kasom krenuli prema istoku.