Vijesti iz Nigdine | William Morris

3. KONAČIŠTE I DORUČAK U NJEMU

 

Malko sam zaostao za njima ne bih li bolje promotrio tu kuću, koja je, kao što vam rekoh, stajala na mjestu moga prijašnjeg stana.

Bilo je to duguljasto zdanje čiji su zabati bili okrenuti od ceste a izduljeni gotički prozori na zidu pred nama, s kamenim čipkastim ukrasima, sezali su prilično nisko. Na ubavom zdanju od crvene opeke s krovom pokrivenim olovom, visoko iznad prozorâ protezao se friz s reljefnim likovima od pečene zemlje, vrlo lijepo izrađen, koji je krasila snaga i izravnost što ih nikad prije nisam opazio na suvremenim kućama. Likove sam odmah prepoznao, štoviše bio sam već prisno upoznat s njima.

Moje je razgledavanje, međutim, potrajalo tek minutu, jer začas smo se našli unutra, u predvorju čiji je pod tvorio mramorni mozaik, pod otvorenim krovom od drvenih greda. Na strani okrenutoj rijeci nije bilo prozora, ali se ispod svodova dolazilo u druge odaje. Iz jedne od njih nazirao se stražnji vrt, a iznad njih kočio se prostran zid, živo oslikan freskama koje su prikazivale likove slične onima na vanjskom frizu; sve je ondje bilo izrađeno ukusno i od izrazito čvrste građe; i premda zdanje nije bilo odveć veliko (možda nešto manje od Crosby Halla[2]), izazivalo je onaj radostan osjećaj prostora i slobode što ga valjana arhitektura uvijek pruža opuštenu čovjeku koji je naviknut služiti se svojim očima.

Na tome ugodnom mjestu, za koje sam, dakako, znao da čini predvorje Konačišta, tri mlade žene lepršale su amo-namo. Bijahu to prve pripadnice toga spola koje sam sreo toga uzbudljivog jutra, pa sam ih, razumljivo, veoma pozorno promotrio. Dojmile su me se lijepima barem poput tih vrtova, gradnje i muškaraca koje sam upoznao. Koliko je do njihove odjeće, na koju sam se, naravno, posebno obazro, moram reći da su nosile ruho od decentne tkanine, a ne slojeve kićenih haljina; da su bile odjevene kao žene, a ne podstavljene poput naslonjača, kao većina današnjih žena. Ukratko, njihovo je ruho bilo negdje između klasične antičke nošnje i jednostavnije četrnaestostoljetne odjeće, iako bjelodano nije oponašalo ni jednu ni drugu: materijal je bilo lagan i vedrih boja, u skladu s godišnjim dobom. Koliko je do samih žena, bile su uistinu oku ugodne, tako je srdačan i radostan bio izraz njihovih lica, tako su skladne i lijepe građe bile, nadasve zdrava i krepkog izgleda. Sve su bile u najmanju ruku pristale, a jedna od njih bila je vrlo lijepa i imala pravilne crte lica. Prišle su nam odmah, razdragano i nimalo ne hineći plahost; sve tri stisnule su mi ruku kao da sam im prijatelj koji se netom vratio s dugog putovanja, premda nisam mogao a da ne primijetim kako poprijeko pogledavaju moju odjeću, jer sam na sebi nosio stvari od sinoć, a u tom pogledu ionako nikad nisam bio naročito dotjeran.

Nakon što im je tkalac Robert uputio riječ-dvije, ushodale su se da nam ugode i povele nas za ruku do najugodnijega kutka u dvorani, gdje je pred nama bio prostrt doručak; dok smo sjedali, jedna od njih pohitala je u maločas spomenute odaje i začas se vratila s velikom kitom ruža, veličinom i kakvoćom veoma različitih od onih kakve su rasle u Hammersmithu, ali vrlo nalik cvijeću iz starih seoskih vrtova. Zatim je odjurila u ostavu i odande se još jednom vratila s finom staklenom vazom, u koju je udjenula cvijeće i stavila ga posred našega stola. Druga među njima, koja je također nekamo odjurila, vratila se s velikim listom kupusa punim jagoda, od kojih su neke bile netom dozrele, i rekla dok ih je stavljala na stol: “Evo, pomislila sam na to jutros prije nego što sam ustala; ali gledajući stranca koji je ovdje ulazio u tvoj čamac, Dick, smetnula sam to s uma, pa nisam izišla prije prvoga kosa: no ovdje ih ima nekoliko koje nisu ništa lošije od onih koje biste mogli dobiti bilo gdje jutros u Hammersmithu.”

Robert ju je prijateljski potapšao po glavi, a mi smo se bacili na doručak, koji je bio prilično jednostavan, ali slastan i vrlo ljupko poslužen. Kruh je bio naročito dobar, i bilo ga je nekoliko vrsta, od velikih, prilično zbitih, tamnih i slatkih seljačkih hljebova, koji su bili najbliži mom ukusu, do kao kamiš tankih, hruskavih pšeničnih peciva kakva sam jeo u Torinu.

Dok sam stavljao prve zalogaje u usta, za pogled mi je zapeo urezan i pozlaćen natpis na drvenoj oplati, iza onoga što bismo nazvali stolom za profesore u blagovaonici koledža u Oxfordu, i poznato ime koje me je ponukalo da ga cijelog pročitam. Glasio je ovako:

Gosti i susjedi, na mjestu ove gostinske odaje nekoć je stajala predavaonica socijalistā iz Hammersmitha. Ispijmo čašu u njihov spomen! Svibanj 1962.

Teško mi je ispričati vam kako sam se osjećao dok sam čitao ove riječi, a vjerujem da se na mom licu vidjelo koliko sam dirnut, jer su me obojica prijatelja znatiželjno pogledala i među nama je neko vrijeme vladala tišina.

Tada me je tkalac, nešto manje uglađen svat od lađara, pomalo nespretno upitao:

“Goste, ne znamo kako da vas zovemo: bi li bilo indiskretno upitati vas za ime?”

“Pa”, odgovorih, “i sâm sam pomalo u nedoumici u vezi s time, pa me možete zvati Gost, a takvo prezime uostalom i postoji, i tome dodati William ako vas je volja.”

Dick je ljubazno kimnuo prema meni, ali je preko tkalčeva lica preletjela sjena zabrinutosti, te on nadoda:

“Nadam se da se ne ljutite zbog toga, ali biste li nam rekli odakle dolazite? Radoznao sam u pogledu takvih stvari zbog dobrih razloga, onih književnih.”

Dick ga je očito lupkao nogom ispod stola, ali ovaj se nije dao smesti te je gorljivo iščekivao moj odgovor. Ja sam pak zaustio da ispalim “Hammersmith” kad mi je palo na um u kakvu bi nas zbrku i nesporazum to dovelo, pa sam pričekao dok nisam smislio podrobnu laž poduprtu zrncem istine i kazao:

“Znate, toliko sam dugo izbivao iz Evrope da mi sada sve izgleda čudno, ali rođen sam na rubu Epping Foresta, to jest između Walthamstowa i Woodforda.”

“Zgodno mjestašce”, upadne mi u riječ Dick, “a i prilično ubavo, sada kad je drveće naraslo nakon velikog uklanjanja kuća 1955. godine.”

Nezaustavljivi tkalac se nadoveže: “Dragi susjede, budući da odavno poznajete taj šumski kraj, možete li mi reći ima li istine u glasinama da su u devetnaestom stoljeću sva stabla bila okljaštrena?

Time je taknuo moju arheološko-prirodopisnu žicu, pa sam upao u zamku posve zaboravivši gdje sam i u kojem dobu; i tako sam razvezao priču, a jedna od djevojaka, ona zgodna, koja je dotad po podu rasipala grančice lavande i drugoga mirisnog bilja, prišla je kako bi me slušala, i stala iza mene stavivši mi na rame ruku u kojoj je bilo nešto bilja što sam ga nekoć nazivao melemom: njegov snažan miomiris dozvao mi je u sjećanje dane ranog djetinjstva u kuhinjskom vrtu u Woodfordu i velike plave šljive koje su rasle na zidu iznad gredice s aromatičnim biljem – uglavnom, zbir uspomena koje će svakom dječaku biti bliske.

I tako započeh: “Dok sam bio dječak, a i mnogo poslije, izuzev manje površine oko posjeda Kraljice Elizabete i dijela oko High Beecha, Šumu su gotovo isključivo činili okljaštreni grabovi i guštici božikovine. Ali kad ju je prije dvadeset pet godina preuzela Londonska korporacija, s kljaštrenjem i podrezivanjem, koje je spadalo u stara pučanska prava, bilo je gotovo, i drveće je pušteno da raste. No nisam to mjesto vidio već mnogo godina, osim jedanput kad smo se mi iz Lige otišli razonoditi u High Beech. Tada sam se zgrozio vidjevši koliko je sve izgrađeno i izmijenjeno; a neki dan smo čuli da malograđani kane ondje nasadima stvoriti perivoje. A ono što ste govorili o zaustavljanju izgradnje i drveću koje tamo raste doista je dobra vijest; samo, znate…”

Odjednom sam se sjetio godine koju je spomenuo Dick i prekinuo se, prilično zbunjen. Gorljivi tkalac nije zapazio moju zbunjenost, već je žurno upitao, kao da je gotovo svjestan svoga kršenja pravila ponašanja: “Ali, molim vas, koliko je vama godina?”

Dick i lijepa djevojka prasnuli su u smijeh, kao da je Robertovo ponašanje oprostivo zbog ekscentričnosti; a Dick je kroz njihov smijeh kazao:

“Stani malo, Bobe, ne pristoji se ovako ispitivati goste. Doista, puno učenja te kvari. Podsjećaš me na one radikale iz postolarskog ceha u šašavim starim romanima koji su, prema riječima njihovih autora, bili spremni pogaziti sva pravila dobrog ponašanja u potrazi za korisnim znanjima. Već pomišljam da ti se um toliko zamutio od matematike i od rovanja po tim budalastim starim knjigama o političkoj ekonomiji (he, he!) da se još jedva umiješ ponašati kako valja. Uistinu, već je vrijeme da se latiš nekog posla na otvorenom kako bi očistio mozak od paučine.”

Tkalac se samo dobroćudno nasmijao, a djevojka mu je prišla, potapšala ga po obrazu i rekla kroz smijeh: “Ubogi momak! Rođen je takav.”

Ja sam, pak, bio pomalo zbunjen, ali sam se također nasmijao, dijelom zbog društva a dijelom zato što sam uživao u njihovoj opuštenoj sreći i dobrohotnosti; i prije nego što mi je Robert uzmogao uputiti ispriku za koju se spremao, rekao sam:

“Ali, susjedi” (već sam usvojio tu riječ), “ni najmanje mi ne smeta odgovarati na vaša pitanja, kad god mogu. Ispitujte me koliko god želite, to me zabavlja. Reći ću vam sve o Epping Forestu iz moje dječačke dobi ako vas volja; a što se mojih godina tiče, znate, ja nisam otmjena gospođa, pa zašto vam to ne bih rekao? Nedavno sam navršio pedeset šestu.”

Unatoč prodici o dobrim manirima od maločas, tkalac nije mogao a da ne ispusti dugi, zapanjeni “uuh”, a ostale je toliko zabavljala njegova prostodušnost da im je razdraganost neskriveno titrala na licima, iako su se iz uljudnosti suzdržavali od smijeha. Ja sam pak smeteno pogledavao čas jednog, čas drugog, i na koncu rekao:

“Kažite mi, molim vas, što nije u redu: znate da želim učiti od vas. I smijte se, samo mi recite što je posrijedi.”

I doista su se nasmijali, i ja sam im se ponovno pridružio, zbog već navedenih razloga. No naposljetku je lijepa žena laskavo rekla:

“E pa, doista je neotesan, jadnik! Ali, vidite, mogu vam reći što mu je na umu: on smatra da izgledate prilično stari za svoje godine. No tome se zacijelo ne treba čuditi, budući da ste putovali i to, kao što se vidi iz svega što ste rekli, po nedruževnim zemljama. Često se, i bez sumnje s pravom, kaže da čovjek brzo stari ako živi među nesretnim ljudima. Kažu i da je život u južnoj Engleskoj dobar za održavanje lijepog izgleda.” Zarumenjela se i upitala: “Što mislite, koliko je meni godina?”

“Pa”, rekoh, “uvijek su mi govorili da je žena stara onoliko koliko izgleda pa bih, bez uvrede ili laskanja, rekao da vam je dvadeset godina.”

Ona se srdačno nasmija i reče: “Već mi je vrijeme da vabim komplimente jer, moram vam reći istinu, meni su četrdeset dvije.”

Zagledao sam se u nju i ponovno izmamio njezin zvonki smijeh, a imao sam i što gledati, jer na njezinu licu nije bilo ni najmanje bore; koža joj bijaše glatka poput bjelokosti, obrazi puni i okrugli, usne crvene kao ruže što ih je donijela, a njezine lijepe ruke, ogoljene radi posla, čvrste i snažne od ramena do zapešća. Malko se zacrvenjela zbog moga zurenja, iako je bilo jasno da misli kako sam ja osamdesetogodišnji starac, pa sam, da prijeđemo preko toga, kazao:

“Eto vidite, stara poslovica ponovno se pokazala točnom, i nisam vam smio dopustiti da me nagnate da vam postavim tako neotesano pitanje.”

Ponovno se nasmijala i rekla: “E pa, momci, stari i mladi, sada moram na posao. Ovdje ćemo uskoro biti prilično zaposleni, a ja brišem odavde jer sam jučer počela čitati krasnu staru knjigu i želim jutros nastaviti s čitanjem, i zato do skorog viđenja.”

Mahnula nam je i lagano zakoračila niz predvorje, uzimajući (kao što bi rekao Walter Scott) barem dio sunca s našega stola dok je odlazila.

Kad je otišla, Dick upita: “Elem, dragi goste, hoćete li postaviti koje pitanje našem prijatelju? Bilo bi pravično da sada na vas dođe red.”

“Bit će mi drago odgovoriti na nj”, ustvrdi tkalac.

“Pitanja koja bih vam postavio”, rekoh, “neće biti odveć oštra; ali kako čujem da ste tkalac, rado bih vas nešto pitao o tom zanatu, jer me on zanima, ili me barem zanimao.”

“O”, na to će on, “bojim se da vam tu neću biti od bogzna kakve koristi. Bavim se samo čisto mehaničkim tkanjem i zapravo sam slab zanatlija, za razliku od Dicka. Osim tkanja, ponešto se bavim strojnim tiskanjem i skladanjem, premda se slabo služim složenijim oblicima tiskanja; osim toga, strojno tiskanje počinje izumirati, kao što jenjava i pošast pravljenja knjiga, pa se moram okretati drugim stvarima koje su mi po ćudi te sam se tako latio matematike. Također pišem svojevrsnu arheološku knjigu o miroljubivoj i skrovitoj povijesti, da tako kažem, kasnoga devetnaestog stoljeća – više zato da bih dočarao sliku ove zemlje otprije ratova nego radi nečega drugog. Zato sam vam postavio ona pitanja o Epping Forestu. Priznajem, prilično ste me zbunili, iako su vaše obavijesti vrlo zanimljive. No nadam se da ćemo kasnije, kad naš prijatelj Dick ne bude ovdje, imati priliku više razgovarati. Znam da me on smatra knjiškim moljcem i prezire me jer nemam osobito spretne ruke: tako je to danas. Iz onoga što sam pročitao iz devetnaestostoljetne literature (a pročitao sam poprilično), jasno mi je da je to svojevrsna osveta za ondašnju glupost, koja je prezirala svakoga tko se umio služiti svojim rukama. Ali, Dick, kućo stara, ne quid nimis! Ne pretjeruj s time!”

“Ma, hajde”, reče Dick, “zar bih i mogao? Nisam li ja najsnošljiviji čovjek na svijetu? Nisam li sretan i zadovoljan dokle god me ne tjeraš da učim matematiku ili da se udubljujem u estetiku, tvoju novu znanost, i dokle god mi dopuštaš da se pomalo bavim praktičnom estetikom te obrađujem zlato i čelik, da se držim svoje staklarske puhaljke i slatkog malog čekića? Ali, avaj, evo još jednog ispitivača za vas, ubogi moj goste. Sada mi, Bobe, moraš pomoći da ga obranim.”

“Evo, Boffine”, uzvikne on nakon stanke, “ovdje smo, ako ti je do razgovora s nama!”

Pogledao sam preko ramena i vidio kako nešto bliješti i svjetluca pod sunčevom svjetlošću koja je obasjavala predvorje; stoga se okrenuh i na svoje zadovoljstvo ugledah veličanstvenu figuru koja je polako stupala popločanom dvoranom, muškarca čiji je ogrtač bio raskošno i otmjeno izvezen, pa se sunce odbijalo od njega kao da je oklopljen zlatom. On sâm bio je visok, tamnokos i iznimno naočit, i premda izraz njegova lica nije bio manje prijazan od ostalih, kretao se uz ono pomalo nadmeno držanje što ga nerijetko poprimaju muškarci i žene velike ljepote. Prišao je i sjeo za naš stol nasmiješena lica, protegnuo dugačke noge i objesio ruku preko naslonjača na onaj spor i dostojanstven način koji u visokih i dobro građenih ljudi nije izvještačen. Iako je bio u naponu života, izgledao je sretan kao dijete koje je upravo dobilo novu igračku. Graciozno mi se naklonio i kazao:

“Jasno vidim da ste vi gost o kojemu mi je Annie maločas govorila, gost koji je došao iz neke daleke zemlje koja ne zna za nas i naš način života. Rekao bih stoga da ne biste imali ništa protiv ako bih vam postavio nekoliko pitanja; jer, znate…”

Dick ga prekine: “Ne, molim te, Boffine! Ostavi se toga zasad. Ti, dakako, želiš da gostu bude udobno i lagodno, a kako bi mu moglo biti tako ako se mora mučiti odgovaranjem na svakovrsna pitanja dok je još zbunjen novim običajima i ljudima oko sebe? Ne, ne: odvest ću ga tamo gdje može sam postavljati pitanja i dobivati odgovor na njih, to jest svome pradjedu u Bloomsbury; a siguran sam da protiv toga ne možeš reći ništa. Dakle, umjesto da mu dodijavaš, bolje bi bilo da odeš do Jamesa Allena po kola, jer ću ga ja sam voziti; i molim te reci Jimu da mi dade onoga starog sivca, jer mnogo bolje upravljam riječnim čamcem nego kočijom. Hajde, stari druže, trgni se i ne budi razočaran; naš gost će se čuvati za tebe i tvoje priče.”

Zurio sam u Dicka, jer sam se čudio što se tako prisno, da ne kažem otresito, obraća osobi tako dostojanstvene vanjštine; jer, pomislio sam da je taj g. Boffin, unatoč poznatom imenu iz Dickensova romana, u najmanju ruku senator među ovim neobičnim ljudima. On je, međutim, ustao i kazao: “U redu, veslaču stari, kako ti drago; ovo nije jedan od mojih poslenih dana, i premda je” (tu mi se milostivo naklonio) “užitak u razgovoru s ovim učenim gostom odgođen, priznajem da on mora vidjeti tvoga čestitog rođaka što je prije moguće. K tome, možda će bolje znati odgovoriti na moja pitanja kada dobije odgovor na svoja.”

Na to se okrenuo i žustro izišao iz prostorije.

Kad je već dobrano odmaknuo, rekoh: “Smijem li pitati tko je g. Boffin? Njegovo me ime, usput kazano, podsjeća na brojne ugodne sate provedene u čitanju Dickensa.”[3]

Dick se nasmija. “Da, da”, reče, “kao i nas, vidim da ste shvatili aluziju. On se, naravno, ne zove Boffin nego Henry Johnson; mi ga samo iz šale zovemo Boffin, dijelom zato što on jest smetlar, a dijelom zato što se odijeva tako gizdavo i na sebe stavlja toliko zlata kao da je srednjovjekovni barun. A i zašto ne bi ako mu se tako sviđa? Mi smo mu prisni prijatelji, znate, pa ga, naravno, zadirkujemo.”

Neko sam vrijeme nakon toga držao jezik za zubima, ali Dick je nastavio:

“On je sjajan momak, i ne možete a da ga ne zavolite, ali ima jednu slabost: provodi vrijeme pišući reakcionarne romane, i jako je ponosan na, kako on kaže, dočaravanje lokalnog kolorita; a budući da misli kako vi dolazite iz nekog zaboravljenog kutka zemlje gdje su ljudi nesretni, i stoga zanimljivog za pripovjedača, drži da bi od vas mogao dobiti pokoju obavijest. O, bit će on posve izravan s vama, što se toga tiče. Samo, vlastite udobnosti radi, čuvajte ga se!”

“Pa, Dick”, ustrajno će tkalac, “ja mislim da su njegovi romani veoma dobri.”

“Naravno da misliš”, odvrati Dick, “svaka ptica svome jatu leti; matematika i povijesni romani počivaju na istom temelju. No eno ga opet.”

I doista, Zlatni Smetlar pozdravi nas s vrata predvorja; stoga svi ustasmo i odosmo do trijema, pred kojim je stajala kočija u koju je bio upregnut snažan sivi konj i koja je plijenila moj pogled. Bila je lagana i spretna, ali lišena onoga ogavnog neukusa nerazdruživog od kočija našega doba, osobito onih “otmjenih”. Naprotiv, bila je skladna i oku ugodna poput teretnih kola iz Wessexa. Dick i ja smo se ukrcali. Djevojke su došle na trijem da nas isprate i mahale nam; tkalac je ljubazno kimnuo, smetlar se naklonio otmjeno poput trubadura, Dick je zatresao uzde i mi krenusmo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.