Vijesti iz Nigdine | William Morris

30. KRAJ PUTOVANJA

 

Krenuli smo dalje. Unatoč mojoj novoj uzbuđenosti u vezi s Ellen i rastućem strahu pred tim kamo će me ona odvesti, nisam mogao a da se živo ne zanimam za rijeku i njene obale, utoliko više što nju kao da ni u jednom trenutku nije zamarala izmjena prizora, nego je svaki djelić obala posutih cvijećem i svaki klokoćući vrtlog promatrala s onim usrdnim zanimanjem što je nekoć tako snažno vodilo mene, a možda ga nisam posve izgubio ni u ovome neobično promijenjenom društvu sa svim njegovim čudesima. Ellen je, čini se, bila ushićena mojim radovanjem ovom ili onom vidu pažnje u postupanju prema rijeci: u njegovanju lijepih kutaka, u dosjetljivom snalaženju s teškoćama pri rukovanju napravama na vodi, tako da su i očito svrsishodne sprave izgledale lijepo i ujedno prirodno. Sve me to, kažem, silno radovalo, a nju je radovalo moje radovanje – ali i prilično zbunjivalo.

“Kao da si zapanjen”, rekla je netom nakon što smo prošli pokraj vodenice[**]koja se pružala preko cijelog toka rijeke izuzev plovnog puta, ali koja je na svoj način bila jednako lijepa kao gotička katedrala, “kao da si zapanjen što je ovo tako ugodno oku.”

“I jesam”, rekoh, “na neki način jesam, iako ne vidim zašto ne bi bilo.”

“Ah!” uzdahnula je gledajući me zadivljeno, iako joj je na licu vrebao osmijeh, “ti znaš sve o povijesti prošlih vremena. Zar nisu uvijek bili tako pažljivi prema ovoj rječici, koja danas toliko obogaćuje ljepotu prirode u ovom kraju? Ta valjda je oduvijek bilo lako gospodariti ovako malom rijekom. Ah, da, zaboravila sam”, rekla je kad joj se pogled sreo s mojim, “da je u doba o kojemu govorimo užitak u ovakvim stvarima bio posve zanemaren. Ali kako su gospodarili rijekom u doba kad si ti…” Htjela je reći “živio”, ali se ispravila i kazala: “U doba o kojemu ti imaš zapise?”

“Loše”, odgovorih. “Sve do prve polovice devetnaestoga stoljeća, kad je to još manje ili više bila glavna cesta za mještane selā, o rijeci i njenim obalama vodila se neka briga, i premda ne mislim da se itko zamarao njenim izgledom, bila je dotjerana i lijepa. Ali kad se pojavila željeznica – za koju ne sumnjam da ste čuli – seljanima više nisu dopuštali da se služe ni prirodnim ni umjetnim vodenim putovima, a potonjih je bilo mnogo. Vjerujem da ćemo nešto dalje uzvodno vidjeti jedan od njih, veoma važan put, koji je jedna od tih željezničkih pruga posve zatvorila za javnost kako bi se ljudi prisilili da svoju robu šalju njihovim privatnim putom i kako bi ih na taj način masno oporezivali.”

Ellen se srdačno nasmija. “Evo, vidiš”, reče, “to nije jasno rečeno u našim povijesnim knjigama, a vrijedilo bi znati takvo što. Ali ljudi su u ono doba zacijelo bili neobično lijeni. Mi danas nismo nestrpljivi i svadljivi, ali ako bi nam netko pokušao podvaliti takvu ludost, mi bismo se služili rečenim riječnim putovima, tko god nam protuslovio: to bi sigurno bilo jednostavno. Sjećam se, međutim, drugih slučajeva takve gluposti: kad sam prije dvije godine bila na Rajni, pokazivali su nam ruševine starih dvoraca, koji su, prema onome što smo čuli, zacijelo bili sagrađeni u istu svrhu kao i željeznice. Ali prekidam vašu priču o rijeci; molim te, nastavi.”

“Ona je posve kratka i jednako toliko glupa”, rekoh. “Kad je rijeka izgubila svoju praktičnu odnosno trgovinsku važnost, to jest kad više nije donosila novac…”

Kimnula je. “Znam što znači taj čudnovati izraz”, reče. “Nastavi!”

“Dakle, bila je posve zapostavljena, dok na kraju nije počela smetati…”

“Da”, dočeka Ellen, “shvaćam: kao željeznica i drumski razbojnici. Da?”

“Tada su na njoj pokrenuli provizorno poslovanje i predali je nekom društvu u Londonu,[18] koje bi s vremena na vrijeme, ne bi li pokazalo da ima posla, ovdje-ondje učinilo neku štetu – posjeklo drveće, uništavajući tamošnje obale, gliboderima raskopalo nanose u rijeci (gdje to nije bilo uvijek potrebno), pa onda te nanose razbacalo po poljima i time ih pokvarilo, i tako redom. No većinom su prakticirali ‘majstorsku nedjelatnost’, kako se to tada zvalo, to jest dobivali su plaću ne miješajući se ni u što.”

“Dobivali su plaću”, ponovi ona. “Znam, to znači da im je bilo dopušteno uzimati od drugih dodatna dobra za nerad. Ali da je to bilo sve, možda bi ih i bilo vrijedno pustiti da to čine, ako se već nije mogao naći drugi način da ih se umiri; no čini se da, budući tako plaćeni, nisu mogli a da nešto ne čine, a to nešto nužno je bila psina – jer”, dodala je odjednom se rasrdivši, “cijela je rabota bila zasnovana na lažima i lažnim pretenzijama. Ne mislim samo na te skrbnike o rijekama nego i na sve one raznorazne upravitelje o kojima sam čitala.”

“Da”, rekoh, “kako ste vi sretni što ste se izbavili iz oskudice ugnjetavanja!”

“Zašto uzdišeš?” upita ona, ljubazno i pomalo bojažljivo. “Kao da misliš da to neće potrajati?”

“Potrajat će za vas”, odvratih.

“Ali ne i za vas?” reče. “Zacijelo to vrijedi za cijeli svijet, a ako je tvoja zemlja pomalo nazadna, sigurno će i ondje stvari uskoro doći na svoje. Ili”, dometne hitro, “misliš da ćeš se morati ubrzo vratiti? Odmah ću ti iznijeti prijedlog koji sam ti jučer spomenula, i možda time raspršiti tvoju tjeskobu. Htjela sam ti predložiti da dođeš živjeti s nama ondje kamo idemo. Osjećam da smo već stari prijatelji i bilo bi mi žao izgubiti te.” Tada mi se nasmiješila i kazala: “Znaš, već počinjem sumnjati da želiš u sebi njegovati neku lažnu tugu, poput smiješnih likova u nekim čudnovatim starim romanima na koje sam tu i tamo nailazila.”

Doista sam i sâm počeo sumnjati u takvo što, ali sam to odbijao priznati. Stoga sam prestao uzdisati i počeo svojoj sjajnoj družici prepričavati djeliće povijesti koje sam poznavao u vezi s rijekom i područjima uz nju. Vrijeme je ugodno protjecalo, i zajedno smo (ona je veslala bolje od mene i činila se neumornom) uspijevali držati korak s Dickom, unatoč vrućem poslijepodnevu, i grabiti hitrim tempom. Napokon smo prošli ispod još jednog starog mosta, između livada isprva obrubljenih golemim brijestovima i mladim, ali dostojanstvenim kestenovima. Livade su se sada tako proširile te se činilo da drveća ima još samo na okukama ili oko kuća, izuzev vrba tik do obala, pa je travnato prostranstvo ovdje bilo donekle prekinuto. Dick je sada bio vrlo uzbuđen i često je ustajao u čamcu da nam dovikne kako je ovo to i to polje, i tome slično, a nas je ponijelo njegovo oduševljenje za sjenokošu te smo veslali koliko su nam snage dopuštale.

Naposljetku smo, prolazeći dijelom rijeke gdje se na jednoj strani plovnog puta za tegljenje uzdizao povisok sprud obrastao gustim šuštavim šašem, a na drugoj strani još viši sprud, prekriven vrbama nagnutima prema rijeci i okrunjen starim brijestovima, ugledali svijetle figure koje su se primicale uz obalu, kao da nešto traže. Doista i jesu nešto tražili, a to smo bili mi – to jest, Dick i njegovo društvo. Dick je zaustavio vesla, a mi smo slijedili njegov primjer. Ispustio je veseo usklik u smjeru ljudi na obali, koji je odjeknuo u više glasova, dubokih i milozvučno tankih, jer ondje je bilo desetak ljudi, muškaraca, žena i djece. Visoka, pristala žena, valovite crne kose i duboko usađenih sivih očiju, istupila je na obalu, dražesno nam mahnula i rekla:

“Dick, prijatelju, umalo smo vas morali čekati! Kakvu ispriku imaš za ovakvu ropsku točnost? Zašto nas nisi iznenadio i došao jučer?”

“O”, reče Dick, gotovo neprimjetno trznuvši glavom prema našem čamcu, “nismo željeli previše brzati uz vodu; oni koji nisu prije bili ovdje imaju toliko toga vidjeti.”

“Istina, istina”, potvrdi dostojanstvena dama, jer to je prava riječ kojom je se može opisati, “a mi želimo da temeljito upoznaju plovni put iz smjera istoka, jer će se sada morati njime često služiti. No, odmah se iskrcaj, Dick, ti i naši dragi susjedi. U šašu postoji čistina i odmah iza ugla nalazi se dobro iskrcavalište. Možemo ponijeti vaše stvari ili poslati momke po njih.”

“Ne, ne”, reče Dick, “lakše je uz vodu, iako je to samo korak. Osim toga, želim svoga prijatelja dovesti na pravo mjesto. Produžit ćemo prema gazu, a ti možeš razgovarati s nama dok budemo veslali.”

Zaronio je vesla u vodu te smo produžili, oštro skrenuvši prema sjeveru. Ubrzo smo pred sobom ugledali obalu obraslu brijestovima, koja nam je dala naslutiti da je među njima kuća, iako sam uzalud pogledom tražio sive zidove kakve sam ovdje očekivao vidjeti. Dok smo tako napredovali, čeljad na obali doista je razgovarala, a njihovi mili glasovi miješali su se s pjevom kukavice, prodornim zviždanjem kosova i neprestanim glasanjem hariša koji je milio kroz visoku travu u polju, odakle nas je zapahnjivao miomiris djeteline koja je procvala sred dozrele trave.

Za nekoliko minuta prešli smo duboko i mirno mjesto u rijeci, uplovili u brzac koji je počinjao kod gaza, izvukli naše plovilo na majušan žal od vapnenačkog šljunka, pa stupili na obalu, u naručaj naših prijatelja s gornjeg toka, i naše putovanje bilo je okončano.

Odvojio sam se od vesele družine i, uspevši se do kolnog puta koji se protezao duž rijeke nekoliko metara od vode, pogledao oko sebe. Rijeka je tekla kroz široku livadu s moje lijeve strane, koja je sada poprimila sivu boju zbog trave koja je dozrijevala i udarala u sjeme. Svjetlucava voda gubila se iza zavoja, ali poviše livade vidio sam zabate zdanja na mjestu gdje sam znao da mora biti ustava, a koja je sada, čini se, bila spojena s vodenicom. Niski pošumljeni greben omeđivao je riječnu nizinu na jugu i jugoistoku, odakle smo došli, a nekoliko niskih kuća stajalo je oko njegova podnožja i na obronku. Blago sam se okrenuo udesno te kroz glogove grančice i dugačke mladice divljih ruža ugledao ravnicu koja se protezala daleko pod suncem spokojnog predvečerja, sve do nečega što bi se moglo nazvati brežuljcima okruženim pašnjacima, a omeđivalo je ravnicu blagom plavom linijom. Brijestovi tik preda mnom skrivali su kuće u tome riječnom naselju, ali zdesna od kolnog puta ovdje-ondje ukazivale su se posve jednostavna siva zdanja.

Stajao sam ondje, snatrio i trljao oči kao da nisam sasvim budan, i malne očekivao vidjeti kako se živopisno odjevena družina lijepih muškaraca i žena promeće u dvoje ili troje zgurenih, tankonogih muškaraca i ispijenih, ružnih žena upalih očiju, koji su nekoć gazili tlo ove zemlje svojim teškim, očajnim nogama, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. No promjene još nije bilo, i grudi su mi se nadimale od radosti pri pomisli na sva ta divna siva sela, od rijeke do ravnice i od ravnice do visoravni, koja sam sebi mogao tako dobro predočiti, danas listom napučena ovim sretnim i dragim narodom, koji je odbacio bogatstva i dosegnuo istinsko obilje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.