Vijesti iz Nigdine | William Morris

5. DJECA NA CESTI

 

Nakon glavne ceste bilo je manje kuća s obje strane. Uskoro smo prešli lijepu rječicu koja je tekla zemljištem istočkanim stablima, i nešto poslije stigli do drugog trga i vijećnice, kako nam ju je valjalo zvati. Iako mi u okolici ništa nije bilo poznato, prilično sam dobro znao gdje smo i nisam se iznenadio kad je moj vodič kratko kazao: “Kensingtonski trg.”

Ubrzo smo ušli u kratku ulicu uz koju je s obiju strana stajala po jedna izduljena kuća od drva i žbuke, s lijepim nadsvođenim prilazom.

Dick reče: “Ovo je pravi Kensington. Ljudi se ovdje rado okupljaju u velikom broju, jer vole romantičan ugođaj šume, a obilaze je i prirodoslovci, jer je čak i ovdje to mjesto divlje, koliko god ga ima. Ne prostire se, naime, daleko na jug: odavde seže sjeverno i zapadno preko Paddingtona i nešto malo niz Notting Hill, a odande dopire sjeveroistočno do Primrose Hilla, i tako dalje. Prilično uzak pojas prolazi kroz Kingsland do Stoke-Newingtona i Claptona, odakle se širi uzvisinama iznad močvara Lea; na drugoj strani joj, kao što znate, produžetak čini Epping Forest. Dio u koji upravo dolazimo zove se Kensingtonški Vrtovi, iako ne znam zašto ‘vrtovi’.”

Bio bih rado rekao: “E pa, ja znam zašto”, ali oko mene je bilo toliko toga što nisam znao, unatoč njegovim pretpostavkama, te sam pomislio kako je bolje da držim jezik za zubima.

Cesta je odjednom zaronila u prekrasnu šumu koja se sterala s obiju strana, ali očito mnogo dalje prema sjeveru, gdje su čak i hrastovi i pitomi kesteni bili dobrano visoki, a drveće koje raste brže (među kojim su, mislim, platane bile i odveć brojne) bilo je vrlo veliko i lijepo izraslo.

U sjeni prošaranoj snopovima svjetla bilo je iznimno ugodno, jer je dan postajao prilično topao te su svježina i hladovina umirivale moju uzbuđenu svijest i dovodile me u stanje snovite naslade, pa sam se poželio dovijeka kretati kroz tu miomirisnu svježinu. Činilo se da moj drug osjeća isto, jer je puštao konja da ide sve sporije i sjedio udišući mirise zelene šume, među kojima je najizrazitiji bio vonj ugažene paprati kraj puta.

Koliko god romantična, međutim, Kensingtonska šuma nije bila pusta. Nailazili smo na brojne skupine koje su dolazile i odlazile, ili pak tumarale rubovima šume. Među njima je bilo mnogo djece u dobi od šest pa sve do šesnaest ili sedamnaest godina. Doimali su me se kao osobito lijepi primjerci svoje vrste, i očito su se zabavljali sve u šesnaest; neki su se zadržavali oko malih šatora postavljenih na tratini, a uz neke šatore gorjele su vatre, iznad kojih su na ciganski način visjeli kotlovi. Dick mi je objasnio da u šumi ima raštrkanih kuća, i doista smo opazili jednu ili dvije. Rekao je da su većinom veoma male, poput onih koje su nazivali kolibama dok je u zemlji bilo robova, ali su prilično ugodne i prikladne za šumu.

“Zacijelo su krcate djecom”, rekoh pokazujući prema brojnoj mladeži uz put.

“O”, odvrati on, “ne dolaze sva ova djeca iz obližnjih kuća, šumskih kuća, nego iz selā općenito. Često se udružuju u skupine i ljeti dolaze u šumu te se tjednima igraju zajedno, boraveći u šatorima, kao što vidite. Mi ih u tome potičemo, jer nauče štošta raditi sami i upoznaju divlje životinje; a, znate, što se manje pirjaju u kućama, to bolje za njih. Štoviše, moram vam reći i da mnogi odrasli odlaze tijekom ljeta živjeti u šumu, iako mahom odlaze u veće šume, poput Windsora, Kanoničke šume ili pustopoljina na sjeveru. Osim užitaka, to im donosi i ponešto grubljeg rada, kojime, moram to nažalost reći, u proteklih pedesetak godina pomalo oskudijevamo.”

Zastao je i potom kazao: “Sve vam ovo govorim jer uviđam da tako odgovaram na pitanja koja su vam na umu, iako ih ne izgovarate; ali moj će vam rođak reći više o tome.”

Vidio sam da bih ponovno mogao izgubiti tlo pod nogama pa sam, da nekako izbjegnem nespretnu šutnju, kazao:

“Pa, djeca će ovako biti ornija za školu kad ljeto završi pa se budu morala vratiti.”

“Za školu?” upita on. “Što podrazumijevate pod tom riječju? Ne vidim kako bi ona mogla imati ikakve veze s djecom. Govorimo, doduše, o životnoj ili slikarskoj školi, a u starijem smislu i o školskoj poduci – ali inače”, reče kroz smijeh, “moram priznati da vas ne razumijem.”

Do bijesa, pomislih, ne mogu ni otvoriti usta a da ne načnem neko novo složeno pitanje! Nisam želio ispravljati svoga prijatelja u njegovoj etimologiji, i pomislio sam kako je bolje da ne kažem ništa o odgajalištima za dječake koja bijah navikao zvati školama, jer mi je postalo jasno da su iščezla; pa sam nakon kraćeg šeptrljanja rekao: “Upotrijebio sam tu riječ u smislu sustava edukacije.”

“Edukacije?” ponovi on zamišljeno. “Dovoljno vladam latinskim da znam kako riječ zacijelo potječe od glagola educere, ‘izvoditi’, i čuo sam da se njome koriste; ali nikad nisam sreo nekoga tko bi mi objasnio što ona zapravo znači.”

Možete zamisliti koliko su mi moji novi prijatelji pali u očima kad sam čuo tu iskrenu izjavu. Tada sam, prilično prezrivo, kazao: “Pa, edukacija, odnosno obrazovanje, znači sustav podučavanja mladih ljudi.”

“A zašto ne i starih?” upita on trepćući. “Ali”, nastavi, “uvjeravam vas da naša djeca uče, bilo kroz ‘obrazovni sustav’ ili ne. Ta među ovom djecom ovdje nećete naći nikoga, djevojčicu ili dječaka, koji ne zna plivati, a svi su naučeni jurcati na malim šumskim ponijima – evo jednoga ondje! Svi oni znaju kuhati, stariji dječaci znaju kositi, a mnogi umiju praviti slamnate krovove i obavljati pomoćne stolarske poslove, neki i voditi dućan. Mogu vam reći da znaju štošta.”

“Da, ali njihovo mentalno obrazovanje, poduka njihova uma…”, rekoh, uljudno prevevši izraz.

“Dragi goste”, reče on, “vi možda niste naučili raditi stvari koje sam spomenuo, a ako je tako, nemojte misliti da za njih nije potrebna stanovita vještina i da se pomoću njih itekako ne vježba duh; promijenili biste mišljenje kad biste, recimo, vidjeli momka iz Dorsetshirea kako polaže krov. Međutim, koliko razumijem, vi govorite o knjiškoj poduci, a što se toga tiče, stvar je jednostavna. Većina djece, videći knjige oko sebe, nauči čitati do pete godine, iako sam čuo da nije uvijek bilo tako. Koliko je do pisanja, ne potičemo ih da prerano črčkaju (iako će to pomalo činiti), jer time stječu naviku ružnog pisanja; a čemu mnoštvo ružnih pisanija kad je grubo tiskanje tako jednostavno? Razumjet ćete da nam je stalo do lijepog pisanja, a mnogi prepišu svoje knjige kad ih zgotove ili ih dadu napisati; mislim na knjige kojih je potrebno samo nekoliko primjeraka – na pjesme i tome slično. Sad se, eto, udaljujem od teme, ali morate me ispričati, jer me pitanje pisanja silno zanima, budući da sam i sâm solidan pisac.”

“Pa”, rekoh, “kad govorimo o djeci: naučivši čitati i pisati, zar ne uče i nešto drugo – jezike, primjerice?”

“Naravno”, otpovrne on, “ponekad i prije nego što nauče čitati znaju govoriti francuski, najbliži jezik kojim se govori s druge strane kanala; a uskoro nauče i njemački, kojim se govori u golemom broju općina i škola na kontinentu. To su glavni jezici kojima se služimo na ovim otocima, uz engleski i velški, ili pak irski, koji je jedan od oblika velškog; a djeca ih veoma brzo usvoje, jer ih svi odrasli poznaju; osim toga, naši prekomorski gosti često dovode djecu sa sobom pa se mališani druže i među sobom uče jezike.”

“I starije jezike isto tako?” upitah.

“O, da”, reče, “većinom uče latinski i grčki uz suvremene jezike, čim malko nauče ove potonje.”

“A povijest?” upitah. “Kako podučavate povijest?”

“Pa”, na to će on, “kad netko zna čitati, naravno da čita ono što mu je po volji, a lako mu je doći do nekoga tko će mu reći koje je knjige najbolje čitati kad je u pitanju neko područje, ili mu objasniti ono što ne razumije u knjigama koje čita.”

“A što još uče? Predmnijevam da ne uče svi povijest?”

“Ne, ne”, reče, “neki i ne mare za nju, čak mislim da ih nema mnogo koji je uče. Od svoga pradjeda čuo sam da je u vremenima previranja i razdora ljudima najviše stalo do povijesti, a, znate”, dometne moj prijatelj uz prijazan osmijeh, “kod nas sada nije tako. Ne; mnogi ljudi izučavaju činjenice vezane za građu stvari i pitanja uzroka i učinka, tako da se znanje u nas umnaža; neki pak, kao što ste čuli o našem prijatelju Bobu, provode vrijeme baveći se matematikom. Nema svrhe nametati ljudima sklonosti.”

Rekoh: “Ali nećete mi reći da djeca uče sve te stvari?”

A on reče: “Ovisi o tome što podrazumijevate pod djecom, a morate se sjetiti i koliko se ona među sobom razlikuju. U pravilu ne čitaju mnogo, osim pokoje knjige pripovijedaka, po prilici do svoje šesnaeste; ne potičemo ranu knjiškost, premda će se poneka djeca vrlo rano latiti knjige, što možda i nije dobro za njih. No, nema ih svrhe sprječavati, a često to u njih i ne potraje dugo te nađu svoju razinu prije no što navrše dvadesetu. Vidite, djeca su mahom sklona oponašati starije, i kad vide kako je većina ljudi oko njih zabavljena istinski zabavnim poslom, kao što je gradnja kuća, popločavanje ulica, vrtlarstvo i tome slično, i sama požele raditi isto; stoga ne mislim da se moramo bojati prevelikog broja knjiških moljaca.”

Što sam mogao reći? Sjedio sam u miru, iz straha da se ponovo ne nađem u neprilici. K tomu, imao sam širom otvorene oči i pitao se, dok je stari konj kasao, kada ću stići u sami London i kakav li će sada biti.

No moj drug nije se mogao tek tako ostaviti teme pa je zamišljeno nastavio:

“Napokon, to im, koliko znam, i ne šteti odviše, čak i ako stasaju kao knjiška čeljad. Silan je užitak vidjeti takve ljude kako su sretni u poslu koji danas i nije toliko tražen. K tomu, ti učenjaci uglavnom su ugodni ljudi, prijazne i blage naravi; tako su smjerni, a istodobno tako željni podučiti svakoga svemu što znaju. Uistinu, oni koje sam upoznao nadasve su mi dragi.”

Te su mi se riječi činile tako čudnovatima te sam mu upravo htio postaviti još jedno pitanje kad sam, baš kad smo stigli na vrh uzvisine, opazio dostojanstveno zdanje čiji mi je obris bio poznat, i uskliknuo: “Westminsterska opatija!”

“Da”, reče Dick, “Westminsterska opatija – ono što je ostalo od nje.”

“Ma, što ste učinili s njom?” uzviknuh užasnuto.

“Što smo mi učinili s njom?” upita on. “Ništa osobito, osim što smo je očistili. Ali, znate, cijela vanjska strana bila je ukaljana prije više stoljeća, dok je unutrašnjost zadržala svoju ljepotu nakon što je prije više od stotinu godina obavljeno veliko raščišćavanje ogavnih spomenika ludama i huljama koji su je zakrčivali, kao što veli pradjed.”

Otišli smo još malo dalje. Opet sam pogledao udesno i prilično sumnjičavim glasom rekao: “Eno zgradā Parlamenta! Rabite li ih još?”

On prasne u smijeh, i trebalo mu je neko vrijeme da se pribere; potom me pljesnuo po leđima i kazao:

“Shvaćam, susjede, da se čudite što ih još puštamo da stoje. Znam ponešto o tome, jer mi je moj stari rođak davao čitati knjige o čudnovatoj igri koju su ondje igrali. Koristimo li s njima! Pa da, služe kao svojevrsna pomoćna tržnica i skladište za gnoj, a za to su i podesne jer se nalaze uz rijeku. Vjerujem da su ih kanili porušiti početkom našega doba, ali postojalo je, čuo sam, neko čudnovato antikvarsko društvo[4] koje je u prošlosti imalo stanovitih zasluga i smjesta se zauzelo protiv njihova rušenja, kao i u slučaju brojnih drugih zgrada za koje je većina ljudi smatrala da su bezvrijedne i predstavljaju puku smetnju. Društvo je bilo tako odrješito i iznosilo tako dobre razloge te se sve u svemu izborilo za svoj cilj, i moram reći da mi je zbog toga naposljetku i drago; jer, znate, ako ništa drugo, ta šašava stara zdanja služe kao svojevrsna opreka lijepim zdanjima što ih danas podižemo. Vidjet ćete ih u ovom kraju još nekoliko; na primjer kuću u kojoj živi moj pradjed i veliku zgradu zvanu Katedrala sv. Pavla. Nema, uostalom, potrebe srditi se zbog nekoliko kukavnih zdanja koja još stoje na svome mjestu, jer mi uvijek možemo graditi drugdje; niti trebamo strahovati kad je u pitanju razvoj novih, ugodnih poslova ondje, budući da uvijek ima prostora za još više posla u novoj zgradi, čak i ako ona nije pretenciozna. Na primjer, prostor za šetnju u zatvorenom meni je tako divan da bih mu, kad bi me doveli onamo, gotovo žrtvovao takav prostor na otvorenom. Tu su, zatim, naravno i ukrasi, s kojima se, moramo se svi složiti, u običnim stambenim kućama lako može pretjerati, ali ne i u vijećnicama i na trgovima, i tako dalje. Moram vam ipak reći da mi moj pradjed ponekad kaže da sam pomalo uvrnut kad je posrijedi lijepa gradnja; a ja doista mislim da su sile čovječanstva nadasve od koristi u takvom radu, jer u tom smjeru ne vidim kraja radu, dok se u mnogim drugim područjima granica nadaje mogućom.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.