Vijesti iz Nigdine | William Morris

20. PONOVNO KONAČIŠTE U HAMMERSMITHU

Razgovarajući tako i tiho se vozeći kroz mirisnu večer, stigli smo u Hammersmith, gdje su nas naši prijatelji lijepo dočekali. Boffin mi je, u novome gizdavom ruhu, dostojanstveno zaželio dobrodošlicu; tkalac me želio zadržati u razgovoru i izvući iz mene što mi je stari Hammond ispričao, ali se ponio veoma prijateljski i veselo kad ga je Dick opomenuo da se kloni toga; Annie se rukovala sa mnom i rekla da se nada da sam ugodno proveo dan – i to tako srdačno te sam se malko lecnuo kad su nam se ruke razdvojile; jer, da budem iskren, ona mi se sviđala više nego Clara, koja je uvijek bila u pomalo obrambenom stavu, dok je Annie bila sušta otvorenost te se činilo da bez najmanjeg napora iskreno uživa u svemu i svakome oko sebe.

Te je večeri priređena mala gozba, dijelom u moju čast, a dijelom, slutim, iako o tome nije bilo riječi, u čast toga što su Dick i Clara ponovo zajedno. Vino je bilo vrhunsko, prostorija je odisala mirisom bujnoga ljetnog cvijeća, a nakon večere imali smo ne samo glazbu (pri čemu je Annie, prema mom mišljenju, nadmašivala sve ostale milinom i jasnoćom glasa, kao i osjećajem i smislom za izvedbu) nego su se najzad stale kazivati priče te smo sjedili i slušali, a svijetlila nam je jedino ljetna mjesečina kroz krasne čipkaste ukrase na prozorima, kao da smo pripadali davno minulom vremenu, kad je knjiga manjkalo a umijeće čitanja bilo je rijetkost. Pa i doista, mogu ovdje reći da moji prijatelji, iako su, kao što ste zacijelo primijetili, mahom imali nešto reći o knjigama, s obzirom na istančanost manira i očito obilje dokolice, nisu bili osobiti čitači. Naročito je Dick, kad bi spomenuo neku knjigu, činio to držeći se kao čovjek koji je nešto postigao, kao da kaže: “Evo vidite, zaista sam to pročitao!”

Večer mi je prošla i prebrzo; jer tog sam se dana, prvi put u životu, naužio ljepote bez i trunke onog osjećaja proturječnosti, one strepnje pred nadolazećim rasulom koja bi me uvijek dotad obuzela kad bih se našao među krasnim umjetničkim djelima prošlosti, združenima s ljupkom prirodom u sadašnjosti; pri čemu je oboje, u stvari, bilo proizvod dugih stoljeća tradicije koja je primorala ljude na stvaranje umjetnosti a prirodu da se uklopi u duh vremena. Ovdje sam mogao uživati u svemu bez primisli o nepravdi i bijednom kuluku koji je omogućio moju dokolicu, o neznanju i jednoličnosti života koja me je navela na svesrdno uvažavanje povijesti, o tiraniji i borbi punoj straha i nesreće koja me učinila romantičnim. Jedini teret na mome srcu, kako se primicalo vrijeme lijeganja, bio je neodređen strah glede mjesta na kojemu ću se sutradan probuditi; ali suspregnuo sam taj osjećaj, otišao u postelju sretan i ubrzo usnuo čvrsto, bez snova.