Vijesti iz Nigdine | William Morris

19. POVRATAK U HAMMERSMITH

 

Nisam ništa rekao, jer nisam bio sklon praznoj uljudnosti prema njemu nakon tako ozbiljnog govora; no u stvari bih rado bio nastavio razgovarati sa starcem, koji je mogao razumjeti barem ponešto od mojih ustaljenih životnih nazora, dočim sam za mlađe ljude, unatoč svoj njihovoj ljubaznosti, doista bio biće s drugog planeta. Ali snalazio sam se najbolje što sam umio i prijazno se smiješio mladome paru, a Dick je uzvratio osmijeh uz riječi: “E pa, goste, drago mi je da smo ponovno zajedno i da vi i moj rođak niste u razgovoru odlutali na drugi svijet; dok sam slušao one Velšane, pribojavao sam se da ćete ubrzo otići od nas te sam sebi već dočarao sliku pradjeda kako sjedi u predvorju, zuri u prazno i otkriva da već neko vrijeme ne govori nikome.”

Te su mi njegove riječi ulile priličnu nelagodu, jer mi je pred očima odjednom iskrsao prizor kukavne, prljave i bijedne tragedije života koji sam na neko vrijeme napustio; pred sobom sam tako reći vidio sve svoje čežnje za mirom i spokojem te se gnušao same pomisli o povratku u nj. No, smijuljeći se, starac je kazao:

“Ne boj se, Dick. U svakom slučaju nisam govorio u prazno, a ni samo našemu novom prijatelju. Tko zna nisam li govorio mnoštvu ljudi? Jer možda se naš gost jednoga dana vrati narodu iz kojega je došao i prenese mu poruku od nas koja bi mogla biti plodonosna njima, a stoga i nama.”

Dick se doimao smeten te je rekao: “Pa, stari, nije mi posve jasno što ti je na umu. Mogu samo reći kako se nadam da nas neće napustiti: jer, zar ne vidiš, on je drukčiji od ljudi na koje smo navikli, i nekako nas navodi na razmišljanje o koječemu; i već osjećam da mogu bolje razumjeti Dickensa nakon što sam razgovarao s njime.”

“Da”, ubaci se Clara, “a ja mislim da ćemo ga za nekoliko mjeseci pomladiti; voljela bih vidjeti kako je izgledao bez bora na licu. Zar ne misliš da će izgledati mlađe nakon nekog vremena provedenog među nama?”

Starac odmahne glavom i usrdno me pogleda, ali joj ne odgovori, i tako smo nekoliko trenutaka bili bez riječi. Tada Clara prekine šutnju:

“Rođače, ne sviđa mi se ovo: nešto me muči, i osjećam kao da će se zbiti nešto neugodno. Našem si gostu govorio o nekadašnjoj bijedi i uživio se u nesretna prošla vremena, koja su sada oko nas u zraku pa osjećamo kao da čeznemo za nečim što ne možemo imati.”

Starac joj se ljubazno nasmiješi i reče: “Ako je tako, dijete drago, vrati se sadašnjem životu i ubrzo ćeš se otresti tog osjećaja.” Potom se okrenuo prema meni i upitao me: “Sjećate li se nečega sličnog ovome, goste, u zemlji iz koje dolazite?”

Ljubavnici su sada pošli u stranu i nježno čavrljali ne obazirući se na nas, pa sam tiho rekao: “Da, iz vremena dok sam bio sretno dijete za sunčanih praznika i imao sve čega sam se mogao sjetiti.”

“Tako je”, reče on. “Sjećate se kako ste me maločas bocnuli u vezi s drugim djetinjstvom svijeta. Vidjet ćete da je život u ovom svijetu sretan; bit ćete sretni ovdje – neko vrijeme.”

Ni ovaj put mi se nije dopala njegova jedva prikrivena prijetnja, i počeo sam se upinjati da se prisjetim kako sam dospio među ove neobične ljude, kad je starac razdraganim glasom uskliknuo: “A sada, djeco, povedite svoga gosta i posvetite mu osobitu pažnju, jer vaša je zadaća da mu pružite lagodu tijela i spokoj duše: on nije ni izdaleka bio takve sreće kao vi. Sretan put, goste!” Uz te riječi toplo mi stegne ruku.

“Zbogom”, rekoh, “i mnogo vam hvala na svemu što ste mi ispričali. Obići ću vas čim se vratim u London. Smijem li?”

“Naravno”, reče, “svakako dođite – budete li mogli.”

“To neće biti odveć skoro”, reče Dick veselo, “jer sad je u jeku skupljanje sijena, pa ću ga provesti kroz sela između sjenokoše i žetve pšenice, da vidi kako žive naši prijatelji na sjeveru zemlje. Kad se bude žela pšenica svojski ćemo se primiti posla, nadam se – po mogućnosti u Wiltshireu; stajat će ga nešto muke taj život na otvorenom, a ja ću biti neumoljiv.”

“Ali povest ćeš me sa sobom, zar ne, Dick?” reče Clara položivši mu svoju dražesnu ruku na rame.

“Kako ne bih?” usklikne Dick razigrano. “Svake večeri poslat ćemo te dobrano umornu u postelju; i bit ćeš krasna onako preplanula vrata i ruku, u haljini bijeloj poput jasmina, pa će ti oni čudnovati, mrzovoljni hirovi, draga, hitro izvjetriti iz glavice. No tjedan dana košnje po sebi će posve dostajati u tu svrhu.”

Djevojka krasno porumenje, ali ne zbog srama nego od radosti, a starac se nasmija i reče:

“Goste, vidim da će vam biti sasvim udobno, jer ne morate se bojati da će vam se ovo dvoje odviše nametati: bit će toliko zauzeti jedno drugim da će vas, siguran sam, u dobroj mjeri prepustiti samome sebi, a to je, uostalom, i prava ljubaznost prema gostu. O, ne morate se bojati ni da ćete biti suvišni. Ove ptičice u gnijezdu vole upravo to: imati nadohvat dobra prijatelja kojemu se mogu uteći kako bi ljubavne ushite ublažili običnim, trezvenim prijateljstvom. Osim toga, Dick, a Clara mnogo više, vole se povremeno raspričati, a vi znate da ljubavnici ne govore osim ako ih snađe nevolja, nego samo cvrkuću. Zbogom, dragi goste, neka vam bude sa srećom!”

Clara je prišla starom Hammondu, ovila mu ruke oko vrata, srdačno ga poljubila i rekla: “Vi ste draga stàrina, i možete mi se podrugivati koliko vas volja. Uskoro ćemo se ponovo vidjeti, a možete biti sigurni da će naš gost biti sretan s nama; iako, vidite, ima istine u onome što govorite.”

Još jedanput sam se rukovao s njime, pa smo izišli iz predvorja na trijem i na ulici zatekli Sivka koji nas je zapregnut čekao. Bio je valjano timaren, jer momčić od kojih sedam godina držao ga je za uzdu i odozdo svečano gledao u lice. Na konjevim leđima sjedila je četrnaestgodišnja djevojčica, koja je pred sobom držala trogodišnju sestricu, a druga djevojčica, oko godinu dana starija od dječaka, visjela je pozadi. Njih su troje dijelom bili zabavljeni jedenjem trešanja, dijelom tapšanjem i lupkanjem Sivka, koji je sve to dobroćudno primao, ali je strignuo ušima kad se pojavio Dick. Djevojčice su tiho sišle, prišle Clari i privile se uz nju. Potom smo ušli u kočiju, Dick je zatresao uzdama, i odmah smo krenuli. Sivko je odmjereno kasao među ljupkim drvećem londonskih ulica, koje je svježi predvečernji zrak ispunjavalo miomirisom; sunce je, naime, već padalo.

Morali smo cijelim putem ići polako i ravnomjerno, jer je na ulicama u taj sat bilo mnoštvo ljudi. Gledajući tolike ljude, još mi je više u oči upala njihova vanjština; i moram reći da je moj ukus, naviknut na mrko sivilo, ili prije na smeđu boju devetnaestoga stoljeća, bio sklon osuditi šarolikost i sjaj njihove odjeće, te sam se čak odvažio to reći Clari. Doimala se prilično iznenađenom, čak pomalo srditom, i rekla je: “Ma, kako to mislite? Oni ne rade nikakav nečist posao, samo koriste lijepu večer za razonodu, i ništa im ne može uprljati odjeću. Hajdete, pa zar to sve ne izgleda lijepo? Ta nema na toj odjeći ničega drečavog i napadnog.”

To je zbilja bilo istina; jer mnogi su na sebi nosili boje koje, iako lijepe, nisu bile nimalo pretjerane, a sklad boja bio je savršen i divan.

Pa rekoh: “Da, tako je. Ali kako si svi mogu priuštiti tako skupu odjeću? Pogledajte! Eno sredovječna čovjeka u ozbiljnom sivom odijelu, ali odavde mogu vidjeti da mu je ruho satkano od vrlo fine vune i izvezeno svilom.”

“Mogao bi on nositi i otrcanu odjeću da ga je volja – to jest, kad ne bi mislio da bi time povrijedio ljude”, reče Clara.

“Ali recite mi, molim vas”, ustrajah, “kako to mogu sebi priuštiti?”

Čim sam to izustio shvatih da sam učinio svoju staru pogrešku, jer sam vidio kako se Dicku tresu ramena od smijeha; ali on nije kazao ni riječi, nego me prepustio nemilosrdnosti Clare, koja je rekla:

“Ne znam kako to mislite. Naravno da to možemo sebi priuštiti, inače ne bismo šili takvu odjeću. Lako bismo mogli reći: u redu, posvetit ćemo svoj rad tome da nam odjeća bude udobna; ali mi na tome ne stajemo. Zašto nam prigovarate? Čini li vam se da se mi izgladnjujemo kako bismo sebi skrojili lijepu odjeću? Ili mislite da ima nečega pogrešnog u tome što volimo da nam tijelo bude pokriveno jednako lijepo kao što su lijepa naša tijela, kao što je jelenje ili vidrino krzno otpočetka lijepo? Molim vas, što je vama?”

Sklonio sam se pred olujom i promrmljao neku ispriku. Moram reći da sam mogao znati da ljudi koji toliko vole arhitekturu neće zaostajati ni u ukrašavanju samih sebe, tim više što je oblik njihova ruha, izuzev njegove boje, bio ujedno lijep i umjeren – zastirao je obličje a da ga pritom nije skrivao ili karikirao.

Clara se uskoro smekšala, i dok smo se vozili prema prije spomenutoj šumi, kazala je Dicku:

“Znaš što, Dick: sada kad je Hammond Stariji vidio našega gosta u njegovoj neobičnoj odjeći, mislim da bismo mu morali pronaći nešto pristojno da odjene za naše sutrašnje putovanje: tim više što ćemo u suprotnom morati odgovarati na svakojaka pitanja o njegovoj odjeći i o tome odakle mu. Osim toga”, nadoda vragolasto, “kad bude pristalo odjeven, neće nas tako lako kriviti za djetinjastost s koje tratimo vrijeme nastojeći da jedni drugima budemo oku ugodni.”

“U redu, Clara”, reče Dick, “dobit ćeš sve što ti – što on želi. Potražit ću nešto za njega prije nego što sutra ustane.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.