Vijesti iz Nigdine | William Morris

11. O VLASTI

“E, pa”, rekoh, “sada ću vam postaviti pitanja na koja će vam, predmnijevam, biti nezanimljivo odgovarati i koja će vam biti teško objašnjavati; ali već neko vrijeme uviđam da ih moram postaviti, htio ili ne htio. Dakle, kakvu vlast imate? Je li republikanstvo napokon odnijelo pobjedu? Ili ste dospjeli do puke diktature, koju su neki u devetnaestom stoljeću predviđali kao konačan ishod demokracije? Posljednje mi se pitanje i ne čini tako lakoumnim s obzirom na to da ste zgradu Parlamenta pretvorili u tržnicu gnojem. Ili ste možda Parlament smjestili nekamo drugdje?”

Starac je na moj smiješak odgovorio srdačnim smijehom i kazao: “Pa, gnoj baš i ne predstavlja najgore srozavanje, jer može uroditi mnogim plodom, dočim se za njegove prijašnje namjene unutar njegovih zidova izazivala mahom nerodica. Dragi goste, dopustite mi reći da bi nas sadašnji parlament bilo teško smjestiti na jednome mjestu, jer je naš parlament cijeli narod.”

“Ne razumijem”, rekoh.

“Da, vjerujem da ne razumijete”, na to će on. “Sada vas moram preneraziti tvrdnjom da mi više nemamo ništa što biste vi, kao stanovnik drugog planeta, nazvali vlašću.”

“Nisam toliko preneražen kao što biste mogli pomisliti”, rekoh, “budući da znam ponešto o oblicima vlasti. Ali, kažite mi, kako uspijevate u tome, i kako ste dospjeli do sadašnjega stanja stvari?”

“Istina je da moramo nekako urediti javne poslove, a o tome mi također možete postavljati pitanja; a istina je i to da se svi uvijek ne slažu s pojedinostima tog uređenja. Međutim, činjenica je da čovjeku razrađen sustav vlasti, njena vojska, mornarica i policija, koje ga sile da popusti pred voljom većine sebi jednakih, ne treba i da je ne želi više no što bi želio da ga sličan ustroj nagna da razumije kako njegova glava i neki kameni zid ne mogu u isto vrijeme zauzimati isti prostor. Želite li daljnja objašnjenja?”

“Pa, da”, rekoh.

Stari Hammond smjestio se u stolcu s razdraganim pogledom koji me je prilično uzbunio te sam se pobojao da slijedi kakva znanstvena rasprava. Ostavši pri svome, samo sam uzdahnuo, a on reče:

“Vjerujem da vam je dobro poznato kakav je bio proces vlasti u lošim starim vremenima?”

“Trebalo bi mi biti”, otpovrnuh.

HAMMOND Tko je tada obnašao vlast? Je li to doista bio Parlament ili neki njegov dio?

JA Nije.

H. Nije li Parlament s jedne strane bio neka vrst nadzornog odbora koji je pazio da se ne naruše interesi viših slojeva, a s druge strane paravan koji je navodio ljude da povjeruju kako imaju udjela u upravljanju svojim životom?

JA Čini se da nam povijest tako govori.

H. Do kojeg su stupnja ljudi upravljali vlastitim životom?

JA Prema onome što sam čuo, zaključujem da su ponekad prisiljavali Parlament da ozakoni neku izmjenu koja se već dogodila.

H. I još štogod?

JA Ne bih rekao. Koliko sam obaviješten, ako bi se narod pokušao pozabaviti uzrokom svojih jada, zakon bi se umiješao i kazao: ovo je pobuna, ustanak, ili što već, te bi stao ubijati ili mučiti kolovođe takvih pokušaja.

H. Ako Parlament tada nije vladao, a nije niti narod, tko je onda bio vlast?”

JA Možete li mi vi reći?

H. Mislim da nećemo odveć pogriješiti kažemo li da su vlast činili sudovi, poduprti od izvršne vlasti, koja je upravljala surovom silom koju im je obmanuti narod dopustio upotrebljavati za njegovo dobro; mislim na vojsku, mornaricu i policiju.

JA Razumni ljudi nužno će se složiti s vama.

H. Što se pak tih sudova tiče: je li se na tim mjestima postupalo pošteno, u skladu s ondašnjim nazorima? Je li siromašan čovjek imao izgleda da ondje obrani svoju imovinu i osobu?

JA Opće je poznato da su čak i bogataši parnicu držali strašnom nesrećom čak i ako bi dobili slučaj; a koliko je do siromašnih – pa, smatralo se čudom pravde i dobrotvornosti ako bi siromah koji je upao u žrvanj zakona izbjegao zatvor i posvemašnju propast.

H. Čini se, dakle, sinko, da vlast posredstvom sudova i policije, koji su bili prava vlast devetnaestoga stoljeća, nije bila osobito uspješna čak ni u očima ondašnjeg puka, koji je živio u klasnom sustavu koji je jednakost i siromaštvo proglašavao zakonom Božjim i sponom koja drži svijet na okupu.

JA Tako se čini, doista.

H. A je li sada kad se sve to promijenilo, kao i “prava vlasništva”, koja znače da se zgrabi neko dobro pa se onda dovikuje susjedima: Ovo nećete imati! – sada kad je sve to iščeznulo u toj mjeri te više nije moguće niti rugati se negdašnjoj besmislenosti, je li takva vlast moguća?

JA Nije moguća.

H. Tako je, srećom. Ali radi čega je drugog, osim radi zaštite bogatih od siromašnih, jakih od slabih, ta vlast uopće postojala?

JA Čuo sam kako se govori da je njena zadaća obrana vlastitih građana od napada drugih zemalja.

H. Tako se govorilo; no je li itko u to vjerovao? Primjerice, je li engleska vlada obranila engleske građane od Francuza?

JA Tako se govorilo.

H. Da su, dakle, napali Englesku i osvojili je, Francuzi ne bi dopustili engleskom radniku da dobro živi?

JA (smijući se) Koliko mogu vidjeti, engleski gospodari engleskih radnika brinuli su se o sljedećem: svojim su radnicima oduzimali onoliko zarade koliko su se usudili, jer su željeli tu zaradu za sebe.

H. No da su Francuzi pobijedili, ne bi li oni uzeli još više od engleskih radnika?

JA Mislim da ne bi, jer bi engleski radnici u tom slučaju pomrli od gladi; a onda bi francusko osvojenje uništilo Francuze, baš kao da su engleski konji i stoka uginuli od pothranjenosti. I tako ispada da, naposljetku, engleskim radnicima ne bi bilo gore da je do osvajanja došlo: njihovi francuski gospodari ne bi od njih mogli uzeti više nego što su uzimali njihovi engleski gospodari.

H. To je istina, i možemo priznati da su se pretenzije vlasti na obranu siromašnih (tj. korisnih) od drugih zemalja svodile ni na što. No to je posve prirodno, jer već smo vidjeli da je funkcija vlasti bila zaštita bogatih od siromašnih. Ali nije li vlada branila svoje bogataše od drugih nacija?

JA Ne sjećam se da sam čuo da bogatima treba zaštita; jer govori se da su, čak i kad su dva naroda bila u ratu, bogati ljudi obaju naroda među sobom poslovali koliko i inače, te su čak jedni drugima prodavali oružje kojim su se ubijali njihovi zemljaci.

H. Sve se, ukratko, svodi na to da je, kao što je takozvana vlada koja je štitila imovinu s pomoću sudova značila uništavanje bogatstva, rečena obrana građana jedne zemlje od onih druge zemlje pomoću rata značila više ili manje isto.

JA Ne mogu to poreći.

H. Dakle, vlast je zapravo postojala radi uništavanja bogatstva?

JA Tako se čini. Pa ipak…

H. Pa ipak što?

JA U ono je doba bilo mnogo bogatih ljudi.

H. Uviđate li posljedice te činjenice?

JA Mislim da uviđam. No vi mi kažite kakve su bile.

H. Ako je vlast u pravilu uništavala bogatstvo, zemlja je zacijelo bila siromašna?

JA Jest, svakako.

H. Pa ipak, usred toga siromaštva, osobe radi kojih je vlast postojala ustrajale su u svome bogatstvu, ma što se zbilo?

JA Tako je.

H. Što se mora dogoditi ako u siromašnoj zemlji neki ljudi ustraju na tome da budu bogati na račun ostalih?

JA Neizrecivo siromaštvo ostalih. Svu tu bijedu, dakle, izazvala je destruktivna vlast o kojoj smo govorili?

H. A, ne, bilo bi neispravno tako reći. Sama vlast bila je tek nužan ishod bezobzirne, besciljne tiranije onoga doba; bio je to tek pogon tiranije. Tiranija je sada okončana i takav nam pogon više ne treba; više se njime i ne bismo mogli koristiti, jer smo slobodni. Stoga mi, u vašem smislu te riječi, nemamo vlasti. Razumijete li to sada?

JA Da, razumijem. No postavit ću vam još nekoliko pitanja o tome kako vi, kao slobodni ljudi, upravljate svojim javnim poslovima.

H. Samo naprijed, od srca ću vam rado na njih odgovoriti.