Vijesti iz Nigdine | William Morris

28. RJEČICA

 

Krenuli smo sljedeće jutro prije šest sati, jer smo još bili četrdeset kilometara od našeg odmorišta, a Dick je želio biti ondje prije mraka. Putovanje je bilo ugodno, iako se onima koji ne poznaju gornju Temzu o njemu malo toga ima reći. Ellen i ja smo ponovo bili u njezinu čamcu, premda je Dick, pravednosti radi, bio za to da ja budem u njegovu, a dvije žene upravljaju zelenom igračkom. Ellen, međutim, to nije dopustila, proglasivši me najzanimljivijom osobom u društvu. “Kad smo već stigli dovde”, rekla je, “ne želim zaploviti s pratiocem koji će uvijek misliti na nekog drugog: gost je jedina osoba koja me može doista razonoditi. Uistinu to mislim”, nadoda okrenuvši se prema meni, “i ne kažem to tek da bih nešto lijepo rekla.”

Clara se zarumenjela i činilo se da je vrlo sretna zbog toga, jer mislim da se već prilično pribojavala Ellen. Ja sam se, pak, ponovo osjećao mladim, a čudnovate nade moje mladosti bijahu združene s užitkom u sadašnjosti, malne ga dokidajući i ubrzavajući do nečega poput boli.

Dok smo prolazili kratkim i zavojitim predjelima rijeke koja se sada ubrzano smanjivala, Ellen je kazala: “Kako je ova mala rijeka ugodna meni, naviknutoj na vodeno prostranstvo; gotovo mi se čini da ćemo morati stati na kraju svakog ravnog dijela. Mislim da ću, prije no što večeras stignem kući, shvatiti kako je Engleska mala zemlja, budući da tako brzo možemo stići do kraja njene najveće rijeke.”

“Ona nije velika”, rekoh, “ali je lijepa.”

“Tako je”, dočeka ona, “i nije li ti teško zamisliti vremena kada se prema ovoj lijepoj maloj zemlji njen narod odnosio kao prema ružnoj pustoši lišenoj karaktera, lišenoj istančane ljepote koju valja čuvati, bez ikakva obzira spram vazda opetovanog užitka u izmjenama godišnjih doba, promjenjivu vremenu i raznolikosti tla? Kako su ljudi mogli biti tako okrutni prema sebi?”

“I jedni prema drugima”, priklopih. Tada me obuzme nenadana odlučnost te rekoh: “Draga susjedo, mogu ti odmah reći da mi je lakše zamisliti svu tu ružnu prošlost nego tebi, jer sam sâm bio njenim dijelom. Vidim da si nešto od toga u meni naslutila, a mislim i da ćeš mi vjerovati kada ti to kažem, pa neću baš ništa skrivati pred tobom.”

Kraće vrijeme je šutjela, a onda kazala: “Dobro si pogodio, prijatelju; a da budem iskrena, pratila sam vas od Runnymedea da bih ti mogla postaviti brojna pitanja, jer sam vidjela da nisi jedan od nas. To je u meni izazvalo zanimanje i radost pa sam te htjela usrećiti koliko je to samo moguće. Istinu govoreći, u tome je bilo i rizika”, dodala je zarumenjevši se, “mislim u pogledu Dicka i Clare; jer moram ti reći, budući da ćemo postati bliski prijatelji, da sam čak i ovdje, među nama, gdje ima toliko lijepih žena, muškarcima često pogubno zavrtjela glavom. To je jedini razlog zbog kojega sam ostala živjeti sama s ocem u kolibi u Runnymedeu. No time nisam postigla svrhu, jer ljudi, naravno, dolaze onamo, budući da to nije pustinja, i čini se da sam im još zanimljivija stoga što živim tako sama, pa za sebe smišljaju priče o meni. A znam da si ih smišljao i ti, prijatelju. No, pustimo sad to. Večeras ili sutra ujutro predložit ću ti da učiniš nešto što bi me veoma obradovalo, a mislim da tebe ne bi povrijedilo.”

Gorljivo sam joj upao u riječ i kazao da ću za nju učiniti sve na svijetu; jer uistinu sam se, usprkos svojoj dobi i njezinim itekako očitim znacima (iako onaj osjećaj obnovljene mladosti, mislim, nije bio tek prolazan osjećaj) – usprkos svojim godinama, kažem, ćutio sam se presretnim u društvu te divne djevojke i bio spreman njezinu povjerljivost primiti i kao nešto više no što je možebit značila.

Nasmijala se, ali me vrlo srdačno pogledala. “No”, reče, “zasad ćemo to ostaviti po strani, jer moram razgledati ovu novu zemlju kojom prolazimo. Vidiš li kako je rijeka opet promijenila svoja obilježja: sada je široka, a ravni dijelovi su dugi i veoma sporo teku. I gle, eno skele!”

Rekao sam joj kako se zove i usporio da prebacim lanac skele preko naših glava. Produžili smo uz obalu načičkanu hrastovima s naše lijeve strane, a onda se rijeka ponovo suzila i produbila te smo napredovali između visokih zidova od trske. Vrapci i malene pjevice na njima bile su milozvučno nemirne te su cvrkutale i žvrgoljile u spokojno, toplo jutro, dok su valovi što su ih podizali čamci drmusali šaš uz vodu.

Razdragano se nasmiješila, zavaljena među jastucima, a njezino dokono uživanje u novom prizoru kao da je udvostručivalo njezinu ljepotu. Bila je ona sve, samo ne troma, jer bila je to dokonost osobe čvrsta i dobro građena tijela i uma koja se promišljeno odmara.

“Gledaj!” uskliknula je, skočivši sa svoga mjesta bez ikakva vidljivog napora te iznimnom ljupkošću i lakoćom održavajući ravnotežu. “Pogledaj krasan stari most pred nama!”

“Ne moram ga ni pogledati”, rekoh, ne skrećući pogleda s njezine ljepote. “Znam koji je to most, iako ga”, dodah osmjehujući se, “nekoć nismo zvali ‘starim mostom’.”

Prijazno me pogledala odozgo i rekla: “Vidiš li kako nam dobro ide otkako sa mnom više nisi na oprezu!”

Sveudilj je stajala zamišljeno me promatrajući, dok nije bila primorana sjesti kad smo prolazili ispod srednjega u nizu malih zašiljenih lukova najstarijega mosta na Temzi.

“Prekrasnih li polja!” rekla je. “Nisam ni slutila da mala rječica poput ove može biti tako dražesna. Malenost svega unaokolo, kratki ravni dijelovi i brza izmjena obala daju čovjeku osjećaj da nekamo ide, da stiže u neko neobično mjesto, osjećaj pustolovine koji nisam doživjela na velikim vodama.”

Pogledao sam je ushićeno, jer izričući upravo ono što sam u tom času mislio, njezin glas kao da me milovao. Susrela je moj pogled, obrazi joj se zacrvenješe ispod preplanule puti, i jednostavno reče:

“Moram ti reći, prijatelju, da će me moj otac, kad ovoga ljeta ode s Temze, odvesti na mjesto u blizini rimskih zidina u Cumberlandu; stoga je ovo putovanje moj oproštaj s jugom. Uz moj pristanak, dakako, pa ipak mi je zbog toga žao. Nisam jučer imala srca reći Dicku da smo bezmalo otišli s Temze, ali tebi to nekako moram kazati.”

Zastala je, načas kanda se duboko zamislila, pa uz osmijeh rekla:

“Moram reći da se nerado selim iz jednog doma u drugi; čovjek se tako ugodno navikne na sve pojedinosti života na jednome mjestu, ono mu se tako skladno i sretno uklopi u život, te mu novi početak, makar i u manjim razmjerima, nanosi neku bol. No vjerujem da biste u zemlji iz koje dolazite to smatrali sitničavim stavom lišenim pustolovnog duha i da ćete zbog toga loše misliti o meni.”

Umilno mi se smiješila dok je govorila, a ja sam požurio odgovoriti: “O, ne, nipošto; ta ti ponovo izričeš moje vlastite misli. Ali nisam očekivao takve riječi od tebe. Iz svega što sam čuo, zaključio sam da vi u ovoj zemlji često mijenjate boravište.”

“Pa”, odvrati ona, “ljudi su, naravno, slobodni seliti se koliko ih je volja, ali, osim kad su posrijedi izleti, osobito za žetve i sjenokoše, kao sada, mislim da to ne čine prečesto. Priznajem da i ja katkad nisam raspoložena ostati kod kuće, kao što sam maločas natuknula, i voljela bih s tobom proputovati čitav zapad zemlje – ne misleći ni na što”, zaključila je smiješeći se.

“Ja bih itekako imao o čemu misliti”, rekoh.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.