Vijesti iz Nigdine | William Morris

27. GORNJI TOK

 

Waltera smo iskrcali na obali Berkshirea, među svim ljepotama Streatleyja, i produžili prema nekoć zabačenijem kraju pod obroncima White Horsea; i premda snažna opreka između sela napola zaposjednutog malograđanstvom i posve nepatvorenog sela više nije postojala, obuzelo me ushićenje (kao nekad) pri pogledu na poznata i još neizmijenjena brda berkširskog kraja.

Zaustavili smo se u Wallingfordu radi podnevnog obroka; naravno, svi znaci prljavštine i siromaštva nestali su s ulica staroga gradića, brojne ružne kuće bile su srušene a brojne lijepe nove sagrađene, ali čudilo me što grad još izgleda kao ono staro mjesto kojega sam se tako dobro sjećao; jer uistinu je izgledao kao što je i trebao izgledati.

Za ručkom smo se namjerili na starog, ali veoma bistrog i oštroumnog čovjeka, koji je djelovao kao seoski pandan staroga Hammonda. Izvanredno je podrobno poznavao drevnu povijest toga kraja, od Alfredova vremena do doba Parlamentarnih ratova, a mnogi su se događaji u njihovom sklopu, kao što možda i znate, odigrali upravo oko Wallingforda. No zanimljivije nam je bilo to što je imao podrobne zapise o razdoblju promjena koje su dovele do sadašnjega stanja stvari te nam je o njemu naširoko pripovijedao, a osobito o onom egzodusu naroda iz grada u selo i postupnom obnavljanju, kod ljudi odraslih u gradu s jedne i seljaka s druge strane, onih životnih umijeća koja su i jedni i drugi izgubili. Taj je pak gubitak, kako nam je rekao, u neko doba išao dotle te ne samo da više nije bilo moguće u nekom selu ili seoskom gradiću naći tesara ili kovača, nego su ljudi u takvim mjestima čak zaboravili peći kruh, a u Wallingford je, primjerice, kruh stizao ranojutarnjim vlakom iz Londona zajedno s novinama, objašnjenje čega nisam uspio shvatiti. Rekao nam je i da su gradski ljudi pomalo stjecali poljodjelska znanja pomno promatrajući kako strojevi rade i učeći se od njih ručnom zanatu; u to se vrijeme, naime, gotovo sve na poljima i oko njih obavljalo složenim strojevima kojima su se radnici veoma nerazborito služili. S druge strane, stariji radnici malo-pomalo su one mlađe podučavali zanatskim vještinama kao što je uporaba pile i blanje, rad u kovačnici i tako redom; jer čovjek tada jedva da je umio ručno pričvrstiti jasenovu dršku za grablje, pa je bio potreban stroj vrijedan tisuću funti, skupina radnika i pola dana putovanja da se obavi posao vrijedan pet šilinga. Pokazao nam je, među inim, izvještaj nekog seoskog vijeća koje je naporno radilo na svemu tome. Zapis o njihovu silnom naprezanju da do kraja dokuče nešto što bi se u prošlosti smatralo sasvim običnim i otrcanim, kao što je, primjerice, pravi odnos lužine i ulja potreban da se dobije sapun za pranje u selu, ili točna toplina vode u koju treba uroniti ovčji but da bi se on skuhao – sve to, skopčano s posvemašnjom odsutnošću nečega kao što je zadružni duh, koji bi se u ranije doba javljao čak i na jednoj seoskoj skupštini, bilo je vrlo zabavno i u isto vrijeme poučno.

Taj nas je starac, koji se zvao Henry Morsom, nakon našeg objeda i odmora poveo u oveću dvoranu u kojoj se čuvala velika zbirka zanatskih predmeta i rukotvorina od posljednjih dana mašinskog razdoblja pa sve do današnjih dana. Razgledavao ih je s nama i potanko ih objašnjavao. I ti su predmeti bili vrlo zanimljivi, jer se u njima ogledao prijelaz s privremenog rada strojeva (koji je nakon spomenutoga Građanskog rata spao na najniže grane) prema prvim godinama novoga zanatskog razdoblja. Dakako, ta su se razdoblja uvelike preklapala, a ručni rad isprva se probijao veoma sporo.

“Morate imati na umu”, rekao je stari antikvar, “da ručni rad nije bio posljedica onoga što se nekoć nazivalo materijalnom nuždom: naprotiv, u to su vrijeme strojevi bili tako usavršeni da su mogli obavljati gotovo sav potreban posao. I doista, mnogi su ljudi u to doba, a i prije, smatrali da će strojna proizvodnja posve istisnuti ručni rad, a to se, na prvi pogled, činilo i više nego vjerojatnim. Ali postojalo je i drugo mišljenje, mnogo manje logično, koje je prevladavalo među bogatim ljudima prije doba slobode, i koje nije posve odumrlo nakon što je to razdoblje počelo. To mišljenje, koje je, koliko mogu razabrati, tada bilo prirodno jednako kao što se danas nadaje besmislenim, bilo je da će obični svakodnevni rad u cijelosti obavljati automatski strojevi, pa će energija umnijega dijela čovječanstva biti slobodna za bavljenje višim oblicima umjetnosti, kao i znanošću te proučavanjem povijesti. Bilo je čudno, zar ne, da su na takav način zanemarivali težnju prema potpunoj jednakosti koju danas prepoznajemo kao jamstvo svakog sretnog ljudskog društva?”

Nisam odgovorio, nego nastavio mozgati. I Dick je djelovao zamišljeno te je kazao:

“Čudno, susjede? Pa, ne znam. Često od svoga starog rođaka čujem da je jedini cilj svih ljudi prije našeg doba bio izbjegavanje rada, ili su barem oni tako smatrali. Stoga je, naravno, rad na koji ih je njihov svakodnevni život prisiljavao, više izgledao kao rad nego onaj za koji se činilo da ga odabiru za sebe.”

“To je istina, nažalost”, reče Morsom. “Bilo kako bilo, ubrzo su počeli uviđati svoju pogrešku i shvatili da jedino robovi i robovlasnici mogu živjeti isključivo pokrećući strojeve.”

Clara se umiješa, pomalo se crvenjeći dok je govorila: “Nije li tu njihovu grešku još jedanput iznjedrio ropski život koji su vodili? Život koji je uvijek na sve, osim na čovječanstvo, živo i neživo – na ‘prirodu’, kako su to nekoć zvali – gledalo kao na jednu stvar, a na čovječanstvo kao drugu. Za ljude koji su tako mislili bilo je razumljivo da ‘prirodu’ pokušaju porobiti, jer su smatrali da je ‘priroda’ nešto izvan njih.”

“Svakako”, reče Morsom, “i bili su u nedoumici što činiti dok nisu osjetili da se raspoloženje protiv mehaničkog života, koje se javilo prije Velike Promjene među ljudima koji su imali dovoljno vremena razmišljati o takvim stvarima, nezamjetno širi; dok naposljetku pod izlikom užitka za koji se držalo da ga u radu nema, rad koji jest bio užitak nije počeo istiskivati mehanički rad, koji su se nekoć nadali svesti na uistinu malu mjeru, ali ne i riješiti ga se, i za koji su, nadalje, uvidjeli da ga ne mogu ograničiti kao što su se nadali.”

“Kada je ta nova revolucija sazrela?” upitao sam.

“U pola stoljeća nakon Velike Promjene”, odvrati Morsom, “poprimila je znatne razmjere; strojevi su se, jedan za drugim, odbacivali pod izlikom da ne mogu stvarati umjetnička obrtnička djela, a takva su bila sve traženija. Pogledajte”, reče, “ovo su neka od djela iz toga vremena – grubo i nevješto izrađena, ali solidna, i u njihovoj je izradi vidljiv stanovit užitak.”

“Veoma su neobična”, rekoh uzimajući lončarsku rukotvorinu među primjercima što nam ih je antikvar pokazivao, “nimalo nalik na rad divljaka ili barbara, ali obilježena nečim što bi se nekoć nazvalo mržnjom prema civilizaciji.”

“Da”, složi se Morsom, “u njima ne smijete tražiti istančanost: u tom razdoblju mogao ih je praviti jedino čovjek koji je praktički bio rob. Ali sada smo, vidite”, doda, povevši me još malo dalje, “naučili majstorije zanata te slobodi uobrazilje i mašte dodali krajnju dotjeranost u izradi.”

Gledao sam i uistinu se divio umješnosti i obilju ljepote u djelima ljudi koji su napokon naučili prihvaćati sam život kao užitak, a zadovoljavanje zajedničkih potreba čovječanstva i pripremanje za njih kao posao dostojan najboljih pripadnika našega roda. Šutke sam razmišljao, a onda upitao:

“Što će doći nakon ovoga?”

Starac se nasmija. “Ne znam”, reče, “suočit ćemo se s time kada dođe.”

“A u međuvremenu”, reče Dick, “mi se moramo suočiti s nastavkom našega današnjeg putovanja; van, dakle, pa na obalu! Hoćete li se provozati s nama, susjede? Naš prijatelj žudi za vašim pričama.”

“Ići ću s vama sve do Oxforda”, reče on. “Treba mi knjiga ili dvije iz tamošnje knjižnice. Pretpostavljam da ćete noćiti u starom gradu?”

“Ne”, otpovrne Dick, “otići ćemo nešto dalje. Čeka nas sjenokoša, znate.”

Morsom kimne, svi zajedno iziđosmo na ulicu, pa se ukrcasmo u brodicu malo poviše gradskog mosta. Ali još dok je Dick stavljao vesla u rašlje, drugi čamac zagrabio je ispod niskog luka. Čak je i na prvi pogled to bilo živopisno malo plovilo – jarkozeleno, oslikano vješto nacrtanim cvjetovima. Kad je prošlo ispod luka, u njemu se uspravila figura u jednako živopisnu i šarenom ruhu kao sam čamac: vitka djevojka odjevena u svijetloplavu svilu koja je lepršala na vjetru ispod mosta. Učinilo mi se da joj prepoznajem lik, i doista, kad je okrenula glavu prema nama i pokazala svoje krasno lice, vidjeh da je to nitko drugi do vilinska kuma iz bujnog vrta u Runnymedeu – to jest Ellen.

Svi smo zastali da je dočekamo. Dick se uspravio u čamcu i srdačno joj doviknuo dobro jutro; ja sam pokušao biti srdačan kao Dick, ali nisam uspio; Clara joj je mahnula svojom nježnom rukom, a Morsom je kimnuo i sa zanimanjem je pogledao. Prelijepa brončana boja Ellenina lica, pak, pojačala se rumenilom dok je primicala gornji rub svoga čamca našemu, pa rekla:

“Znate, susjedi, dvojila sam hoćete li sve troje u povratku proći kraj Runnymedea, i hoćete li se u tom slučaju ondje zaustaviti. Osim toga, nisam sigurna hoćemo li moj otac i ja za tjedan ili dva još biti ondje, jer on želi vidjeti brata na sjeveru, a ja ne bih voljela da ode bez mene. Stoga sam pomislila da vas možda više nikad neću vidjeti, što mi je bila neugodna pomisao, pa sam, eto, pošla za vama.”

“E, pa”, reče Dick, “siguran sam da nam je svima drago zbog toga, iako možete biti sigurni da bismo Clara i ja gledali da vas vidimo i dođemo i drugi put, ako biste isprva bili odsutni. Ali, draga susjedo, sami ste u čamcu, i rekao bih da ste prilično naporno veslali, pa bi vam moglo goditi da malko sjedite na miru. Stoga je bolje da podijelimo naše društvo nadvoje.”

“Da”, složi se Ellen, “i mislila sam da će biti tako, pa sam donijela kormilo za svoj čamac. Hoćete li mi, molim vas, pomoći da ga namjestim?”

Premjestila se na stražnji dio i pogurala brodicu uz naš čamac dok se krma nije našla nadohvat Dickove ruke. On je kleknuo u našem a ona u svome čamcu, pa je uslijedilo uobičajeno šeprtljanje pri vješanju kormila na kuke; jer, kao što možete i pretpostaviti, u izradi nečega tako nevažnoga kao što je izrada izletničkih brodica nije došlo ni do kakvih promjena. Dok su se nadvijali nad kormilom, činilo mi se da su ta dva lijepa mlada lica vrlo blizu jedno drugomu, i premda je to potrajalo tek trenutak, nešto me probolo u srcu dok sam promatrao prizor. Clara je sjedila na svome mjestu i nije gledala oko sebe, ali je ubrzo upitala, tek s mrvicom krutosti u glasu:

“Kako ćemo se podijeliti? Ideš li ti u Ellenin čamac, s obzirom na to da si, bez uvrede našem gostu, bolji veslač?”

Dick je ustao, stavio joj ruku na rame pa rekao: “Ne, ne; neka gost vesla kako umije, sada se mora uvježbati. Osim toga, ne žuri nam se: ne idemo daleko od Oxforda, a i ako nas zatekne mrak, bit će mjesečine, koja nam neće pružati manje svjetla nego neki sivi dan.”

“Usto”, priklopih, “možda bih svojim veslanjem mogao učiniti i nešto više nego da samo sprečavam čamac da otpluta nizvodno.”

Svi se tome nasmijaše, kao da sam izrekao bogzna kako dobru šalu; a Ellenin smijeh, čak i u suzvučju s drugima, učinio mi se kao jedan od najugodnijih zvukova koje sam ikad čuo.

Ukratko, ušao sam u novi čamac, nemalo ushićen, i latio se vesala da se malko šepirim. Jer – moram li to reći? – osjećao sam da je čak i taj sretan svijet postao još sretniji time što sam se zadesio tako blizu toj neobičnoj djevojci, premda moram reći da mi je među svim osobama koje sam vidio u tome obnovljenom svijetu ona bila najvećma strana, najmanje slična onome na što sam mogao pomisliti. Clara, primjerice, koliko god lijepa i bistra, nalikovala je na vrlo prijaznu i neusiljenu mladu damu, a i druge djevojke također su djelovale tek kao uzorci tipova uvelike usavršenih u odnosu prema onima što sam ih sretao u ranija vremena. Ali ta djevojka nije bila samo lijepa, obdarena ljepotom posve drukčijom od one u neke “mlade dame”, nego je na svaki način bila tako neobično zanimljiva, pa sam se neprestance pitao što će sljedeće reći ili učiniti da me iznenadi i ugodi mi. U onome što je govorila i radila nije zapravo bilo ničega zapanjujućeg, ali sve je to činila na nov način, uvijek s tim neodredivim zanimanjem i uživanjem u životu, koje sam opazio više ili manje u svih, ali je u nje bilo istaknutije i privlačnije no u svih ostalih koje sam vidio.

Ubrzo smo krenuli i zaplovili dobrim tempom po krasnim, preglednim dijelovima rijeke između Bensingtona i Dorchestera. Bijaše otprilike sredina popodneva, a vrijeme bijaše više toplo nego vruće, i posve bez vjetra; visoko na nebu, lagani, bisernobijeli i blistavi oblaci ublažavali su vrelinu sunca, ali većinom nisu skrivali blijedo plavetnilo, iako kanda su mu davali težinu i postojanost; nebo je, ukratko, doista izgledalo kao svod, kako ga pjesnici ponekad nazivaju, a ne kao puki bezgranični uzduh, ali svod tako golem i ispunjen svjetlošću te ni na koji način nije tištio duh. Bijaše poslijepodne na kakvo je zacijelo pomišljao Tennyson kad je za zemlju Uživalaca lotosa kazao da je to zemlja u kojoj je uvijek poslijepodne.[16]

Ellen se oslonila leđima na krmu i činilo se da uživa bez ostatka. Vidio sam kako doista promatra svijet oko sebe i kako joj ništa ne promiče, i dok sam je gledao, neugodna pomisao da je pomalo dirnuta ljubavlju spretnoga, hitrog i naočitog Dicka, i da je zbog toga bila ponukana pratiti nas, iščiljela je u mome duhu; jer i ako je bilo tako, ona zasigurno ne bi bila tako ushićena, makar i prekrasnim prizorima kraj kojih smo prolazili. Neko vrijeme nije mnogo govorila, ali je napokon, kad smo prošli ispod mosta u Shillingfordu (nanovo sagrađenom, ali pomalo u njegovu starom duhu), zamolila da zaustavim čamac kako bi dobro promotrila krajolik kroz ljupki svod mosta. Potom se okrenula prema meni i rekla:

“Ne znam je li mi žao ili mi je drago što sam prvi put na ovom dijelu rijeke. Velik je užitak, doduše, prvi put vidjeti sve ovo, ali kad bih ga već godinu ili dvije nosila u sjećanju, kako bi se sve to dražesno stopilo s mojim životom, u javi i na snu! Silno mi je drago što Dick polako vesla, pa se možemo dulje zadržati ovdje. Kako se vas dojmio prvi posjet ovim vodama?”

Ne vjerujem da mi je time mislila namjestiti zamku, ali sam svejedno u nju upao i kazao: “Prvi posjet! Ovdje nipošto nisam prvi put, dapače, mogu reći da poznam svaki metar Temze od Hammersmitha do Crickladea.”

Uvidio sam kakve bi neprilike mogle uslijediti, jer je u me uprla radoznao pogled kakav sam već vidio u Runnymedeu, kad sam rekao nešto zbog čega je drugima bilo teško shvatiti moj sadašnji položaj među ovim ljudima. Zacrvenjeo sam se i kazao, da zataškam svoju pogrešku: “Čudim se što nikad niste došli dovde, jer živite na Temzi, a k tome veslate tako dobro da vas to ne bi stajalo prevelikog truda. A da i ne govorim”, dodah laskavo, “kako bi svakome bilo drago povesti vas.”

Nasmijala se, očito ne zbog moga komplimenta (jer sam siguran da nije ni trebala, budući da je to bila bjelodana činjenica), nego zbog nečega što joj se komešalo u duhu. I dalje me promatrala srdačno, ali opet onim prodornim pogledom, a onda je rekla:

“Pa, možda to i jest čudno, iako kod kuće imam mnogo posla, što pazeći na oca, što izlazeći na kraj s dvojicom ili trojicom mladića kojima sam posebno zapela za oko, a ne mogu im svima odjednom ugoditi. Ali čudnije mi je, dragi susjede, to što vi poznajete gornji tok nego činjenica da ga ja ne poznajem; jer, koliko razumijem, vi ste tek nekoliko dana u Engleskoj. No možda želite reći da ste o njemu čitali u knjigama i vidjeli slike? Iako ni to nije bogzna što.”

“Istina”, rekoh. “Osim toga, o Temzi nisam pročitao nikakvih knjiga: jedna od manjih budalaština našega vremena bila je ta da nitko nije našao za potrebno napisati pristojnu knjigu o rijeci koja se s pravom može nazvati jedinom u Engleskoj.”

Čim su mi te riječi sišle s usana, uvidjeh da sam učinio još jednu pogrešku. Tada sam se doista naljutio na sebe, jer se u tom času nisam želio upuštati u duga objašnjenja, ili pak započinjati još jedan niz odisejskih laži. Čini se da je Ellen to nekako shvatila i nije iskoristila moju omašku; njezin prodorni pogled postao je iskreno prijazan te je rekla:

“No, u svakom slučaju mi je drago što putujem ovim vodama s vama, s obzirom na to da tako dobro poznajete našu rijeku, a ja o njenom toku uzvodno od Pangbournea znam malo, pa mi možete reći sve što želim znati o njoj.” Načas je zastala pa dometnula: “Ipak, imajte na umu da mi dio koji poznajem nije poznat manje nego vama. Bilo bi mi žao kad biste mislili da ne marim za nešto tako lijepo i zanimljivo kao što je Temza.”

Kazala je to vrlo ozbiljno, ljubaznošću koja mi je silno godila, ali bilo mi je jasno da svoje sumnje u vezi sa mnom čuva za drugu priliku.

Ubrzo smo stigli do Day’s Locka, gdje su nas Dick i njegovo dvoje suputnika čekali. Želio je da se iskrcam kako bi mi pokazao nešto što nikad prije nisam vidio, i ja sam spremno pošao za njim, zajedno s Ellen, prema Dykesu, kojega sam se dobro sjećao, i prema izduljenoj crkvi iza njega, kojom su se dobri mještani Dorchestera još služili u razne svrhe. Na tamošnjoj je seoskoj gostionici, usput rečeno, još stajao grb s ljiljanom kakav sam nosio u doba kad se gostoljubivost morala kupovati i prodavati. Ovaj put, međutim, nisam ničim odao da mi je sve to poznato, iako sam, dok smo sjedili na nasipu promatrajući Sinodun, njegov oštro ocrtani opkop i humak kod Whittenhama, osjetio stanovitu nelagodu suočen s ozbiljnim i pozornim Elleninim pogledom, koji me umalo naveo da uskliknem: “Kako se malo toga ovdje promijenilo!”

Ponovno smo zastali kod Abingdona, koji je za me, kao i Wallingford, u neku ruku bio istodobno star i nov, jer je bio spašen od propadanja koje ga je snašlo u devetnaestom stoljeću, a inače je bio tek neznatno izmijenjen.

Sunce se počelo spuštati kad smo, zaobišavši Oseney, stigli do Oxforda, gdje smo se zaustavili na nekoliko trenutaka uz drevni zamak da iskrcamo Henryja Morsoma. Koliko se moglo vidjeti s rijeke, dakako, mom oku nije promaknula nijedna kula i toranj toga grada nekoć napučenoga učilištima, a okolne livade, koje su, u doba kad sam posljednji puta njima prolazio, bile svakim danom sve zapuštenije, sve više obilježene “vrevom i intelektualnim životom devetnaestoga stoljeća”, više nisu nosile takav pečat nego su vratile negdašnju ljepotu, a brežuljak Hinksey, na kojemu su se kočile dvije ili tri krasne kamene kuće, nedavno ondje izrasle (namjerno rabim tu riječ, jer je izgledalo kao da pripadaju tom tlu), odozgo su veselo gledale na nabujale potoke i ustalasanu travu čije je sjeme brzo dozrijevalo i koja je sada, u sumrak, bila siva.

Željeznice je nestalo, a s njome i raznih mostova preko pritoka Temze, pa smo ubrzo prošli kroz ustavu kod Medleyja i zatekli se u širokom toku koji oplakuje Port Meadow, čija se brojna populacija gusaka nipošto nije smanjila. Razmišljao sam o tome kako su njegovo staro ime i namjena[17] preživjeli od starijega, nesavršenog komunalnog razdoblja, preko doba konfuzne borbe i tiranije prava vlasništva, sve do sadašnjega spokoja i sreće potpunoga komunizma.

Na obalu su me ponovno iskrcali u Godstowu, da vidim ostatke staroga ženskog samostana, koji je bio u približno istom stanju u kakvome sam ga pamtio. A s visokog mosta preko obližnjeg kanala mogao sam, čak i u suton, vidjeti kako je to seoce, sa svojim sivim kamenim kućama, postalo lijepo; bijasmo, naime, stigli u zemlju kamena, u kojoj se zidovi i krov svake kuće moraju graditi od sivoga kamena, jerbo inače nagrđuju krajolik.

Veslali smo i dalje, a u mom čamcu vesla je preuzela Ellen. Malo dalje uzvodno prošli smo branu, a oko pet kilometara iza nje stigli, opet po mjesečini, do gradića gdje smo prespavali u kući koja je bilo slabo nastanjena, jer su njeni stanari mahom šatorovali na sjenokošama.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.