Vijesti iz Nigdine | William Morris

18. POČETAK NOVOG ŽIVOTA

 

“I tako ste se”, rekoh, “izbavili iz svih nevolja. Jesu li ljudi bili zadovoljni novonastalim poretkom?”

“Ljudi?” upita on. “Pa, zacijelo je svima bilo drago što je nastupio mir, osobito kad su ustanovili, a morali su, da nakon svega ne žive odveć loše, čak ni oni nekoć bogati. Što se tiče onih koji su bili siromašni, tijekom cijeloga rata, koji je trajao oko dvije godine, njihov se položaj popravljao, unatoč borbama; a kad je najzad došao mir, veoma brzo stali su grabiti krupnim koracima prema pristojnom životu. Velika poteškoća počivala je u tome što su nekadašnji siromasi imali veoma oskudnu predodžbu o pravom užitku života: oni, da tako kažemo, nisu dovoljno tražili, nisu znali kako dovoljno tražiti od novoga stanja stvari. Možda i nije bila loša okolnost što ih je potreba za obnovom imovine razorene tijekom rata primorala da rade gotovo jednako naporno kao što su bili naviknuti prije Revolucije. Jer svi se povjesničari slažu u tome da nikad nije bilo rata u kojemu su se toliko uništavala dobra i oruđe za njihovu izradu kao u tome građanskom ratu.”

“To me prilično čudi”, rekoh.

“Doista? Ne razumijem zašto”, reče Hammond.

“Pa”, odvratih, “zato što je stranka poretka imovinu zacijelo smatrala svojim vlasništvom, kojega ni dio ne bi trebao pripasti njihovim robovima u slučaju da pobijedi. S druge strane, pak, ‘pobunjenici’ su se borili upravo za vlasništvo nad tim bogatstvom, i pomislio bih da će, naročito kad su vidjeli da pobjeđuju, paziti da razore što je manje moguće dobara koja će im uskoro pasti u ruke.”

“Bilo je, međutim, kao što sam vam kazao”, reče on. “Stranka poretka se, kad se pribrala od početne kukavičke zatečenosti – ili, ako hoćete, kad je uvidjela da će, što god se zbilo, biti uništena, stala žestoko boriti, ne mareći što čini dokle god je nanosila gubitke neprijatelju koji im je oduzeo slasti života. Što se tiče ‘pobunjenika’, rekao sam vam da im, kad je izbio pravi rat, nije bilo stalo do toga da sačuvaju bijedne ostatke onoga što su imali. Česta je izreka među njima glasila: neka se iz zemlje počisti sve osim smionih živih ljudi, radije nego da ponovo dospijemo u ropstvo!”

Kraće je vrijeme šutke razmišljao, pa kazao:

“Kad je sukob uistinu počeo, vidjelo se koliko je malo ikakvih vrijednosti bilo u starome svijetu ropstva i nejednakosti. Shvaćate li što to znači? U doba o kojemu razmišljate i o kojemu, čini se, toliko znate, nije bilo nikakve nade; ničega osim jednoličnog klipsanja kljusadi tjerane bičem. No u doba kreševa koje je uslijedilo, sve je bilo nada: ‘pobunjenici’ su se napokon osjećali dovoljno snažni da nanovo izgrade svijet od njegovih ostataka – a to su i učinili!” reče starac, dok su mu oči blistale pod nadvijenim obrvama, pa produži: “A njihovi su protivnici napokon naučili nešto o stvarnosti života, o njegovu čemeru, o kojemu oni – naime njihov stalež – nekoć nisu ništa znali. Ukratko, dva suparnika, radnik i gospodin, između sebe…”

“Između sebe su”, priklopih hitro, “uništili komercijalizam!”

“Da, da, DA”, reče on, “tako je. A drukčije ga se i nije moglo uništiti; osim, možda, tako da je cijelo društvo tonulo sve dublje, dok na koncu ne bi dospjelo u stanje nalik na barbarstvo, ali lišeno nade i užitaka barbarstva. Nije li kraći, oštriji lijek bio najpogodniji?”

“Zacijelo”, odvratih.

“Da”, reče starac, “svijet je bio drugi put rođen, a kako se to moglo dogoditi bez tragedije? Osim toga, razmislite. Duh novoga doba, našega doba, imao je biti užitak u životu svijeta, snažna i smiona ljubav spram same kore i površine zemlje na kojoj čovjek obitava, takva kakvu ljubavnik ćuti spram same puti žene koju ljubi; to je, velim, imao biti novi duh našega vremena. Sva su druga raspoloženja osim ovoga bila iscrpljena: neprestana kritika, neizmjerna radoznalost u pogledu ljudskih navika i misli, kojoj su bili skloni drevni Grci, a kojima takve stvari nisu bile toliko sredstvo koliko svrha, nepovratno je nestala; a od nje nije bilo ni sjene ni u takozvanoj znanosti devetnaestoga stoljeća, koja je, kao što zacijelo znate, pretežno bila privjesak trgovačkom sustavu, a nerijetko i privjesak redarstvu toga sustava. Prividu unatoč, bila je ograničena i kukavička, jer zapravo nije vjerovala u sebe. Bila je ona ishod, a ujedno i jedino olakšanje, nesreće toga razdoblja koja je čak i bogatima zagorčavala život i koju je, kao što na svoje oči možete vidjeti, velika promjena izbrisala. Srodniji našem načinu gledanja na život bio je duh srednjega vijeka, za koji su raj i život na onome svijetu bili tako stvarni da su za ljude toga doba postali dijelom života na zemlji, a koji su sukladno tome ljubili i resili, unatoč asketskim učenjima svoje formalne vjere, koja im je nalagala da ga preziru.

Ali ni toga, kao ni čvrste vjere u raj i pakao kao u dvije zemlje u kojima se može živjeti, više nema, i mi sada, riječju i djelom, vjerujemo u trajan život svijeta ljudi i takorekuć dodajemo svaki dan toga zajedničkog života maloj zalihi dana koju nam naše obično pojedinačno iskustvo donosi; i stoga smo sretni. Čudite li se tome? U prošlim vremenima, doduše, ljudima se govorilo da ljube svoje bližnje, da vjeruju u religiju čovječanstva i tome slično. Ali, vidite, upravo srazmjerno tome kako je sebe uzvisio i usavršio svoj um u dostatnoj mjeri da bude kadar cijeniti takvo shvaćanje, čovjeka je odbila vanjština pojedinaca koji su tvorili mnoštvo što ga je on imao štovati; a tu je odbojnost mogao izbjeći jedino stvaranjem konvencionalne apstrakcije čovječanstva koja je imala malo stvarne ili povijesne veze s ljudskim rodom – rodom koji je u njegovim očima bio podijeljen na slijepe tirane s jedne strane i bezvoljne, ponižene robove s druge. Ali gdje su sada zapreke prihvaćanju religije čovječanstva, kad su žene i muškarci koji tvore čovječanstvo slobodni, sretni i u najmanju ruku poduzetni, a najčešće i tjelesno lijepi, kad su okruženi lijepim stvarima vlastite izrade i prirodom koja je uslijed dodira s ljudskim rodom poboljšana, a ne narušena? To nam je namrlo ovo doba svijeta.”

“Čini se da je tako”, rekoh, “ili bi moralo biti, ako je ono što sam na svoje oči vidio znak života koji u cjelini vodite. Možete li mi sada nešto reći o vašem napretku nakon godina borbe?”

“Lako bih vam mogao ispričati više nego što biste imali vremena slušati, ali vam barem mogu ukazati na jednu od glavnih teškoća s kojima smo se morali suočiti: kad su se ljudi nakon rata počeli sređivati, a njihov je rad dobrano popunio jaz u imovini izazvan ratnim razaranjem, kao da se pojavilo stanovito razočaranje te se činilo da će se predviđanja nekih reakcionara iz prošlih vremena ostvariti i da će mlitava razina svrsishodne udobnosti za neko vrijeme biti kraj naših težnji i uspjeha. Izostanak natjecateljskih pobuda nije se, dakako, odrazio na potrebnu proizvodnju zajednice, ali kakva korist od toga ako su ljudi omlitavjeli dobivši previše vremena za razmišljanje i dokono snatrenje? Nadvivši se nad nama, međutim, taj je tmurni oblak samo zaprijetio, i na koncu se raspršio. Iz onoga što sam vam već kazao vjerojatno naslućujete koji je bio utuk takvoj nesreći, imajući vazda na umu da su se mnoge stvari koje su se prije proizvodile – ropska roba za siromašne i neumjereno skupa roba za bogate – prestale izrađivati. Taj je utuk, ukratko, bio proizvodnja onoga što se nekoć nazivalo umjetnošću, ali danas među nama nema imena, jer je postalo nužan dio rada svakog čovjeka koji proizvodi.”

“Što! Zar su ljudi imali prilike i vremena njegovati lijepe umjetnosti usred očajničke borbe za život i slobodu o kojoj ste mi govorili?” upitah.

“Nemojte misliti da se novi oblik umjetnosti temeljio poglavito na sjećanju na umjetnost prošlosti; premda je, za divno čudo, građanski rat bio mnogo manje razoran po umjetnost nego po druge stvari, i premda je ono što je od umjetnosti opstalo u starim oblicima na krasan način oživjelo u kasnijem razdoblju borbe, osobito u pogledu glazbe i pjesništva. Umjetnost radnog užitka, kako bi je valjalo zvati, a o kojoj sada govorim, nastala je gotovo spontano, čini se, iz svojevrsnog nagona u narodu, koji više nije bio očajnički primoran na mučno i prenaporno rintanje, da čini najbolje što može radeći vlastitim rukama – da taj rad bude izvrstan u svojoj vrsti; a kad je to uzelo maha, u svijesti ljudi probudila se, čini se, žudnja za ljepotom, te su počeli sirovo i nespretno ukrašavati predmete koje su pravili; a jednom kad su se primili takvog posla, on je ubrzo počeo napredovati. Svemu tome uvelike je pridonijelo ukidanje prljavštine koju su naši izravni preci tako hladnokrvno podnosili, a zahvaljujući ležernom, ali ne i glupom seoskom životu koji je (kao što rekoh) prevladao, takav je rad među nama postao uobičajen. Tako smo napokon polako unosili užitak u svoj posao; tada smo postali svjesni tog užitka, stali smo ga njegovati i brinuti se da ga imamo u izobilju. A tada je sve postignuto, i postali smo sretni. Neka tako bude dok je svijeta i vijeka!”

Starca je obuzelo snatrenje, ne posve lišeno sjete, pomislih, ali nisam ga u njemu želio prekidati. Odjednom se trgnuo i kazao: “Evo, dragi goste, došli su Dick i Clara da vas povedu, i ovdje je kraj mojoj priči, zbog koje valjda niste požalili; dugi dan primiče se kraju, i čeka vas ugodna vožnja natrag do Hammersmitha.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.