Vijesti iz Nigdine | William Morris

21. UZ RIJEKU

 

Kad sam se, u prekrasno sunčano jutro, probudio, iskočio sam iz kreveta još uvijek pritisnut sinoćnjom bojazni, no ona se divno raspršila u trenutku kad sam se ogledao po svojoj maloj spavaćoj sobi i vidio likove naslikane na zidnoj žbuci, u blijedim ali čistim bojama, ispod kojih bijahu ispisani stihovi što sam ih i predobro poznavao. Brzo sam obukao plavo odijelo spremno za mene, tako lijepo te sam se zacrvenio odjenuvši ga, ćuteći uzbuđenje u iščekivanju praznika i ponovnog dolaska kući koje, iako sam ga dobro pamtio, nisam osjetio još od djetinjstva.

Činilo se da je prilično rano, i očekivao sam da ću se naći sâm u predvorju kad sam iz hodnika gdje se nalazila moja spavaća soba ušao u nj; ali istog trena susreo sam Annie, koja je pustila da joj metla padne i udijelila mi cjelov, posve bez značenja, bojim se, osim kao znak prijateljstva, iako se pritom zarumenjela, ne iz sramežljivosti nego iz prijateljskog užitka, pa se pognula, ponovo dohvatila metlu i nastavila čistiti, kimajući mi kao da mi kaže da joj ne budem na putu te da samo i dalje gledam; a to mi je, istinu govoreći, bilo prilično zabavno, jer joj je pomagalo još pet djevojaka, čije je ljupke figure, zauzete poslom lišenim žurbe, doista vrijedilo vidjeti, kao što je i njihovo veselo čavrljanje i smijeh kojim su popraćale malne znanstveni pristup svome poslu vrijedilo čuti. No Annie mi je ubrzo dobacila riječ ili dvije dok je odlazila na drugi kraj predvorja: “Goste”, rekla je, “drago mi je što ste rano na nogama, iako vas mi ne bismo uznemiravale; jer naša Temza je u šest i pol, u lipanjsko jutro, predivna rijeka; a kako bi bila šteta da to propustite, rekoše mi da vam samo ovdje vani dadem čašu mlijeka i malo kruha i odvedem vas u čamac, jer Dick i Clara već su posve spremni. Pričekajte pola minute dok pometem ovaj red.”

I tako je ubrzo ponovo odložila metlu i povela me za ruku na terasu iznad rijeke, do stolića pod krošnjom, gdje su se moji kruh i mlijeko pretvorili u doručak kakav se samo mogao poželjeti, pa sjela uz mene dok sam jeo. Za koji časak do mene su došli Dick i Clara; djevojka je djelovala svježe i krasno u laganoj, svilom izvezenoj haljini, koja je za moje nesviknute oči bila neumjereno živih i blještavih boja, a i Dick je bio u lijepom odijelu od bijelog flanela. Clara je zadigla haljinu, zaželjela mi dobro jutro i rekla kroza smijeh: “Pogledajte, goste! Dotjerani smo barem koliko i bilo tko od ljudi koje ste sinoć bili skloni grditi; vidite već da nećemo natjerati ovaj blistavi dan i cvijeće da se posrame. Hajde, sada me grdite!”

“Ne bih, doista; vas dvoje izgledate kao da vas je sam ovaj dan stvorio, i izgrdit ću vas budem li grdio i njega”, otpovrnuh.

“Pa, znate”, reče Dick, “ovo je poseban dan – mislim, kao i svi ovi dani. Sjenokoša je u neku ruku, zbog lijepog vremena, bolja nego žetva žita; doista, ako po lijepom vremenu niste radili na polju, ne možete znati koliko je to ugodan posao. I žene tada izgledaju lijepo”, nadoda stidljivo. “Pa kad se sve sagleda, mislim da imamo pravo jednostavno ukrasiti takav dan.”

“Rade li pritom žene u svilenim haljinama?” upitah smiješeći se.

Dick je zaustio da mi trezveno odgovori, ali Clara mu je stavila ruku preko usta i rekla: “Ne, ne, Dick, ne zatrpavaj ga obavijestima, jer ću pomisliti da si se pretvorio u svoga starog rođaka. Neka to otkrije sam; neće morati dugo čekati.”

“Tako je”, složi se Annie, “neka ti opis prizora ne bude suviše podroban, inače će biti razočaran kad se zavjesa podigne. Ne želim da bude razočaran. Ali sada je vrijeme da krenete ako želite iskoristiti povoljnu razinu vode, kao i ovo sunčano jutro. Zbogom, goste.”

Poljubila me na svoj iskren, prijateljski način, i gotovo mi oduzela želju za predstojećim izletom; ali morao sam prijeći preko toga, jer je bilo jasno da tako sjajna žena zacijelo ima dolična ljubavnika svojih godina. Sišli smo pristanišnim stubama i ukrcali se u lijepu brodicu, ne odveć laganu kako bismo se sa svojim stvarima udobno smjestili, i zgodno urešenu; i netom smo ušli kad su do nas došli Boffin i tkalac da nas isprate. Potonji je svoju gizdavost sada zastro primjerenom radnom odjećom i šeširom lepezasta oboda, koji je međutim skinuo da nam, u svojoj svečanoj uglađenosti starošpanjolskog stila, mahne u znak pozdrava. Dick je tada gurnuo čamac u rijeku i žustro se latio vesala, pa su nam se Hammersmith, njegova veličajna stabla i krasne kuće uz obalu počeli gubiti iz vida.

Dok smo se vozili, nisam mogao a da uz obećanu sliku sjenokoše usporedo ne stavljam sliku koje sam se sjećao, a osobito su preda mnom iskrsavali prizori žena zauzetih tim radom: niz mršavih i sumornih spodoba pljosnatih prsa, lišenih draži u obliku i licu, u bijednim i pohabanim haljinama od kretona; na glavama im jezive kape s preklopima za uši, a grablje pomiču bezvoljno i mehanički. Koliko mi je samo puta to nagrdilo ljepotu lipanjskog dana, koliko sam puta čeznuo vidjeti sjenokoše napučene muškarcima i ženama dostojnima slatkog obilja sredine ljeta, njegova beskrajnog bogatstva prekrasnih prizora, milozvučja i miomirisa. A sada je svijet postao stariji i mudriji te mi se nada napokon ispunila.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.