Vijesti iz Nigdine | William Morris

7. TRAFALGAR SQUARE

 

I tada sam se opet stao ogledavati, jer smo već bili prilično odmakli od trga na Piccadillyju i obreli se u kraju ispunjenom otmjenim, bogato ornamentiranim kućama, koje bih nazvao vilama da su bile ružne i pretenciozne, a to nipošto nije bio slučaj. Svaka kuća bijaše okružena brižno njegovanim vrtom punim cvijeća. Kosovi su pjevali iz sveg glasa među vrtnim drvećem, a činilo se da su to, izuzev pokojeg lovora i mjestimičnih lipika, odreda bile voćke: bilo je mnogo trešanja, koje su sada sve bile krcate plodovima, a dok smo prolazili kraj vrtova djeca i mlade djevojke nekoliko puta ponudile su nas košarama ukusnog voća. Među svim tim vrtovima i kućama bilo je, dakako, nemoguće razaznati položaj starih ulica, ali činilo mi se da su glavne ceste iste kao nekoć.

Ubrzo smo se našli na širokom, otvorenom prostoru, koji se blago spuštao prema jugu, a njegov prisoj bio je iskorišten za sadnju voćnjaka, poglavito, koliko sam mogao vidjeti, marelica, a usred njega kočilo se dražesno malo zdanje od obojana i pozlaćena drva, koje je izgledalo kao mjesto za osvježenje. Na južnoj strani voćnjaka počinjala je dugačka cesta, prošarana sjenama starih kruškovih stabala, na čijem kraju se vidio visoki toranj zgrade Parlamenta, iliti tržnice gnoja.

Preplavio me čudan osjećaj; zatvorio sam oči da ne vidim više Sunce koje je obasjavalo ove divne vrtove, i načas se pred mojim pogledom ukazala utvarna slika nekog drugog doba. Velik prostor okružen ružnim kućama, s ružnom crkvom na uglu i neopisivo ružnim kupolastim zdanjem iza mene; kolnik je bio krcat uznojenom i uskomešanom svjetinom, a prizorom su vladali autobusi prepuni promatrača. Na sredini popločani trg s fontanom, na kojemu je stajala tek nekolicina ljudi u plavom i mnoštvo neviđeno ružnih brončanih kipova (od kojih je jedan bio na vrhu visokog stupa). Od rečenog trga do ruba kolnika pružao se četverored krupnih ljudi u plavoj odjeći, a na južnom kolniku vidjeli su se šljemovi vojnika na konjima, mrtvački bijeli u sivilu studenoga novembarskog poslijepodneva…[5]

Ponovno otvorih oči prema sunčevom svjetlu, ogledah se i uskliknuh među drvećem koje je šuštalo i miomirisnim cvijećem: “Trafalgar Square!”

“Da”, reče Dick, koji je iznova povukao uzde, “tako je. Ne čudim se što vam je taj naziv smiješan; ali, napokon, nije bilo ni na kome da ga mijenja, jer ime mrtve besmislice ne škodi nikome. Ipak, katkad pomislim da smo tome trgu mogli nadjenuti ime koje bi slavilo spomen na veliku bitku koja se ovdje vodila 1952. godine – toje bilo doista važno, ako povjesničari ne lažu.”

“A to obično čine, ili su barem činili”, ustvrdi starac. “Na primjer, što biste rekli na ovo, susjedi? U knjizi – kakve li glupe knjige! – zvanoj Jamesova Socijaldemokratska povijest pročitao sam zbrkan prikaz borbe koja se na ovome mjestu odigrala oko 1887. godine (nesiguran sam s datumima). Neki ljudi, kaže ta pripovijest, kanili su ovdje održati nekakav skup, ili nešto slično, a londonska Vlada, ili Vijeće, ili Povjerenstvo, ili kako se već zvalo to barbarsko i nesuvislo udruženje budala, krenulo je na te građane (kako su se tada zvali) s oružjem u ruci. To zvuči presmiješno da bi bilo istinito, ali prema toj inačici priče, od svega nije ispalo bogzna što, a to je doista presmiješno da bi bilo istinito.”

“No”, rekoh, “vaš gospodin James ipak jest u pravu, i to jest istina; osim što nije bilo borbe, nego su nenaoružane i miroljubive ljude napali nasilnici naoružani toljagama.”

“A oni su to trpjeli?” upita Dick, na čijem sam dobroćudnom licu prvi put vidio mrk izraz.

Zacrvenjevši se, odgovorih: “Morali smo to trpjeti; nije bilo druge.”

Starac me pogledao sa zanimanjem i rekao: “Čini se da mnogo znate o tome, susjede! A je li zbilja istina da od svega nije ispalo ništa?”

“Ispalo je to”, rekoh, “da je mnoštvo ljudi zbog toga poslano u zatvor.”

“Što, batinaši?” upita starac. “Jadnici!”

“Ne, ne”, otpovrnuh, “batinani.”

Starac će na to prilično oštro: “Prijatelju, rekao bih da ste vi čitali neku zbirku prijesnih laži, i da ste joj odveć spremno nasjeli.”

“Uvjeravam vas”, rekoh, “da govorim istinu.”

“Pa, siguran sam da mislite tako, susjede”, kaza starac, “ali ne znam zašto biste bili tako čvrsto uvjereni.”

Budući da nisam mogao objasniti zašto, ušutio sam. U međuvremenu je Dick, koji je sjedio nabranih obrva i razmišljao, napokon progovorio, blago i prilično tužno:

“Kako je neobično pomisliti da su postojali ljudi poput nas, koji su živjeli u ovoj lijepoj i sretnoj zemlji, a pretpostavljam i da su imali osjećaje i sklonosti poput nas, pa ipak su mogli činiti takve grozote.”

“Da”, rekoh ja poučnim tonom, “pa ipak, i to je doba predstavljalo silan napredak u odnosu na vrijeme koje mu je prethodilo. Zar niste čitali o srednjem vijeku i njegovim zvjerskim zakonima; o tome kako su ljudi u to doba, čini se, upravo uživali u tome da muče svoje bližnje? Štoviše, i od svog su Boga učinili u prvom redu mučitelja i tamničara.”

“Da”, reče Dick, “postoje dobre knjige i o tom vremenu, a neke sam i čitao. Ali što se tiče velikog napretka u devetnaestom stoljeću, ja ga ne vidim. Napokon, narod je u srednjem vijeku djelovao sukladno svojoj savjesti, kao što vaša primjedba o njihovu Bogu (koja je istinita) pokazuje, i bili su spremni podnositi ono što su činili drugima; dok su ljudi u devetnaestom stoljeću bili licemjeri i hinili čovječnost, a ipak su i dalje mučili one spram kojih su se usuđivali tako postupati, bacajući ih u zatvor bez ikakva razloga, osim zbog toga što su ovi bili onakvi kakvima su ih oni, tamničari, prisilili da budu. O, strašno je i pomisliti na to!”

“Ali možda”, rekoh, “oni nisu znali kakvi su zatvori.”

Dick je djelovao uzbuđen, čak ljutit. “Utoliko veća sramota za njih”, reče, “ako vi i ja to danas znamo nakon toliko godina. Čujte, susjede, oni nisu mogli a da ne znaju kakva je zatvor sramota za državu, i da su ti zatvori velik korak prema tome da i sama država postane sramotom.”

Rekoh: “Ali zar vi danas uopće nemate zatvora?”

Čim su mi te riječi sišle s usana, osjetih da sam učinio pogrešku, jer se Dick zacrvenjeo i namrštio, a starac se doimao iznenađen i ožalošćen; odmah zatim Dick reče bijesno, kao da se pomalo suspreže:

“Čovječe, kako možete postaviti takvo pitanje? Nisam li vam rekao da znam što zatvor znači na temelju nesumnjivo vjerodostojnih knjiga, čije dokaze nadopunjuje naša vlastita mašta? I niste li mi osobito skretali pozornost na to kako ljudi na cestama i ulicama izgledaju sretni? A kako bi mogli izgledati sretni kad bi znali da su njihovi bližnji u zatvorima, dok oni mirno trpe takvo što? A kad bi bilo ljudi u zatvorima, to ne biste mogli sakriti od naroda, kao što možete kad su posrijedi povremena ubojstva; jer to se ne čini sa smišljenom nakanom, uz podršku brojnih ljudi koji bi hladnokrvno stajali iza ubojice, kao što je slučaj sa zatvorima. Zatvori, baš! O ne, ne, ne!”

Zastao je, malko se smirio i ljubazno kazao: “Ali, oprostite mi! Ne bih se trebao toliko uzrujavati zbog toga, jer zatvora ionako više nema. Bojim se da ćete mi uzeti za zlo što sam se ovako razljutio. Naravno, od vas se, budući da ste došli iz inozemstva, ne može očekivati da znate te stvari. I sad se bojim da sam vam nanio neugodnost.”

U neku ruku i jest, ali u svojoj je ljutnji bio tako plemenit te mi je bio samo još draži, pa rekoh: “Ne, krivnja je na meni, jer sam bio tako budalast. Dopustite mi da promijenim temu i pitam vas koja je ono krasna zgrada s naše lijeve strane koja se upravo ukazuje na kraju onoga gaja platana?”

“Ah”, reče on, “to je staro zdanje sagrađeno prije sredine dvadesetog stoljeća, i to, kao što vidite, u čudnovato fantastičnom stilu koji nije pretjerano lijep; ali u njemu ima lijepih predmeta, uglavnom slika, od kojih su neke veoma stare. Zovu ga Nacionalnom galerijom; ponekad nisam načisto što to ime znači. Kako god bilo, svako mjesto na kojemu se slike stalno drže kao rariteti danas se naziva Nacionalnom galerijom, možda prema ovoj. Naravno, ima ih mnogo po čitavoj zemlji.”

Nisam mu pokušavao otvoriti oči, sluteći da bi ta zadaća bila preteška, nego sam samo izvadio svoju veličanstvenu lulu i zapalio je, a stari konj se ponovo dao u kas. Dok smo se vozili, rekoh:

“Ova je lula veoma pomno napravljena igračka, a vi se u ovoj zemlji doimate tako razboritima i arhitektura vam je tako dobra, da se čudim što izrađujete takve trivijalnosti.”

Osjetih da izgovaram prilično nezahvalne riječi nakon što sam primio tako lijep poklon, ali Dick, čini se, nije primijetio moju nepristojnost te je kazao:

“Pa, ne znam; to jest lijepa stvarca, a kako nitko ne mora izrađivati takve stvari ako ga nije volja, ne vidim zašto ih ne bi izrađivao, ako ga jest volja. Dakako, kad bi rezbara manjkalo, svi bi bili zaposleni u arhitekturi, kako je vi zovete, i onda se ove ‘igračke’ (dobra riječ) ne bi izrađivale; no budući da mnogi ljudi umiju rezbariti – zapravo gotovo svi – i budući da posla pomalo nedostaje, ili se mi bojimo da bi ga moglo ponestati, ljude se ne odvraća od toga tričavog posla.”

Malko se zamislio, i djelovao je pomalo uzrujano; no lice mu se ubrzo razvedrilo pa je dometnuo: “Uostalom, morate priznati da je ova lula veoma lijepa, s ovim čovječuljcima pod drvećem koji su tako dražesno i precizno urezani – možda odviše pomno za jednu lulu, ali… Pa, doista je lijepa.”

“Možda i odviše vrijedna s obzirom na to čemu služi”, rekoh.

“Kako to mislite?” upita. “Ne razumijem.”

Upravo sam mu na nespretan način naumio pokušati to razjasniti kad smo došli do kapije velike nepravilne zgrade, u kojoj kao da se odvijao nekakav posao. “Kakva je to zgrada?” upitah gorljivo, jer bio mi je užitak među svim tim neobičnostima vidjeti nešto malčice nalik onome na što bijah navikao: “Čini se da je tvornica.”

“Da”, odvrati on, “mislim da znam na što mislite, a to i jest; ali mi ih danas ne zovemo tvornicama nego zadružnim radionicama, to jest mjestima na kojima se ljudi okupljaju da bi radili zajedno.”

“Pretpostavljam”, rekoh, “da se ondje rabi neka vrst energije?”

“Ne, ne”, odvrati on. “Zašto bi se ljudi okupljali da crpe energiju, kad je mogu imati ondje gdje žive, ili u svojoj blizini, po dvoje ili troje, ili, uostalom, i pojedinačno? Ne, ljudi se u ovim zadružnim radionicama okupljaju radi ručnog posla u kojemu je zajednički rad nužan ili prikladan; takav je rad često vrlo ugodan. Ovdje unutra, primjerice, izrađuju se lončarija i staklo – eno, tamo možete vidjeti vrhove peći. Dakako, zgodno je imati peći, sušare i ljevaonice stakla odogovarajuće veličine, kojima se može koristiti za štošta: iako, naravno, postoje brojna takva mjesta, jer bilo bi smiješno kad bi se netko volio baviti grnčarijom ili puhanjem stakla, a morao živjeti na jednome mjestu ili zapostaviti posao koji mu se sviđa.”

“Ne vidim da iz ovih peći izlazi dim”, rekoh.

“Dim?” iznenadi se Dick. “Zašto biste vidjeli dim?”

Ušutio sam, a on nastavi: “Unutra je lijepo, iako jednostavno kao što vidite izvana. Što se zanatā tiče, oblikovanje ilovače zacijelo je zgodan posao: pri puhanju stakla prolijeva se prilično znoja, ali neki ga doista vole; i ne čudim se tome jer se, kad se u tome izvještite, pri obradi vruće kovine javlja silan osjećaj moći. Puno je tu ugodna posla”, reče on uz osmijeh, “jer koliko god vi pazili na takve predmete, oni će se kad-tad razbiti, pa posla uvijek ima u izobilju.”

Držao sam jezik za zubima i razmišljao.

Baš smo na tome mjestu nabasali na skupinu ljudi koji su popravljali cestu, što nas je malko zadržalo, ali mi zbog toga nije bilo žao; jer sve što sam dosad vidio doimalo se kao dio ljetnog raspusta; a ja sam želio vidjeti kako će se ti ljudi prihvatiti nekog stvarnog, potrebnog posla. Bijahu se odmarali te su netom nanovo počeli s radom kad smo se mi pojavili, pa me tako zveket trnokopa trgnuo iz razmišljanja. Bilo je ondje desetak snažnih mladića, koji su izgledali kao veslačka momčad s Oxforda iz dana koje sam pamtio, i nisu se mučili s poslom: njihova vanjska odjeća ležala je uz cestu, na uredno naslaganoj hrpi pod budnim okom šestogodišnjeg dječaka, ruke prebačene preko vrata velikog mastifa, koji je bio sretan u svojoj dokolici kao da je taj ljetni dan stvoren samo za njega. Bacivši oko na hrpu odjeće, uočio sam svjetlucanje zlatnih i srebrnih vezova na njoj te pomislio da je nekima od ovih radnika ukus srodan onome Zlatnog Smetlara iz Hammersmitha. Pokraj njih je stajala oveća košara u kojoj su se mogle nazreti štruce i vino: pet ili šest mladih žena stajalo je u blizini i promatralo rad ili radnike, a oboje je bilo vrijedno promatranja, jer su potonji udarali snažno i širokim zamasima te su bili vrlo vješti u svome poslu, kršni i dobro građeni mladići kakvih biste za jednog ljetnog dana mogli naći tucet. Smijali su se i veselo razgovarali među sobom i sa ženama, a uto je njihov nadglednik pogledao uvis i vidio nas kako smo se zaustavili. Stoga je zadržao pijuk u zraku i pjevno uskliknuo: “Stanka, drugovi! Evo susjeda koji žele proći.” Na to su ostali također stali i, okupivši se oko nas, pomogli starom konju poguravši nam kotače preko poludovršene ceste, a onda, kao čeljad koju čeka ugodna zadaća, pohitali natrag na posao, zaustavljajući se tek da nam uz osmijeh zažele ugodan dan, pa se zvuk trnokopa ponovo začuo prije no što se Sivko dao u kas. Dick se osvrnuo prema njima i kazao:

“Njih danas služi sreća: izvrsna je vježba okušati se u tomu koliko čovjek može iskopati za jedan sat, a vidim da ovi susjedi znaju svoj posao. Brzo izvođenje takva posla nije puko pitanje snage, zar ne, goste?”

“Mislim da nije”, rekoh, “ali da vam budem iskren, nikad se nisam okušao u tome.”

“Doista?” upita on ozbiljno. “Prava šteta; dobar je to posao za jačanje mišića, i ja ga volim, iako priznajem da je ugodniji drugi tjedan nego prvi. Nije da sam osobito vješt u njemu: momci su me jednom, sjećam se, zadirkivali prilikom radova u kojima sam sudjelovao i dovikivali mi: ‘Dobro veslaš, samo naprijed! Upri sve sile, prigni leđa!’”

“Baš i nije neka šala”, rekoh.

“Pa”, odvrati Dick, “sve zvuči kao šala kad nas obuzmu draži posla, a dobri momci se oko nas vesele; osjećamo se tako sretni, znate.” Ponovno se šutke zamislih.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.