Vijesti iz Nigdine | William Morris

29. ODMORIŠTE NA GORNJOJ TEMZI

 

Ubrzo potom smo se, na mjestu gdje je rijeka zavijala oko predbrežja prekrivenog livadama, nakratko zaustavili da se odmorimo i prezalogajimo, i smjestili se na krasnoj obali koja je malne dosezala visinu obronka: pred nama su se sterale široke livade, gdje je košnja već bila u jeku. U spokojnoj ljepoti polja opazio sam jednu promjenu – ona su, naime, mjestimice bila zasađena drvećem, često voćkama, i nije bilo onog škrtog sužavanja prostora oko lijepih stabala koje mi je ostalo u sjećanju; i premda su krošnje mnogih vrba bile obrezane (ili okljaštrene, kao što vele u tom kraju), činilo se to pazeći na ljepotu. Hoću reći da nije bilo obrezivanja u nizu koje bi narušilo krasotu cijeloga četvornog kilometra prirode, nego se to činilo promišljeno i time se sprječavala nagla ogoljenost na bilo kojem mjestu. Ukratko, prema poljima su se svugdje odnosili kao prema vrtu namijenjenom užitku i dobrobiti sviju, kao što mi je kazao i stari Hammond.

Na toj obali ili obronku, dakle, pojeli smo naš podnevni obrok. Bijaše pomalo prerano za ručak, ako je uopće bilo do toga, ali smo odrana bili u pokretu. Uzak tok Temze zavijao je ispod nas, usred krajolika nalik velikom vrtu o kojemu sam govorio; na dvjestotinjak metara od nas uzdizao se krasan otočić obrastao ljupkim drvećem; na kosinama zapadno od nas rasla je šuma različito visokog drveća koja se nadvijala nad uskom livadom na južnoj strani rijeke, dok se na sjeveru prostrana livada uspinjala počev od riječnog ruba. Vitak toranj nekog starog zdanja uzdizao se ponad stabala na srednjoj udaljenosti, a oko njega bijaše zgrnuto nekoliko sivih kuća; dok se bliže nama, zapravo ni stotinu metara od vode, kočila posve suvremena kamena kuća, koju su činile niske zgrade oko prostranoga četverokutnog dvorišta. Između nje i rijeke nije bilo vrta, ničega osim niza kruškovih stabala, još mladih i vitkih; i premda nije bila osobito bogato ornamentirana, u nje je bilo neke prirodne otmjenosti, kao uostalom i u samih tih stabala.

Dok smo toga ubavog lipanjskoga dana sjedili i odozgo sve to promatrali, prije sretni nego veseli, Ellen, koja je sjedila do mene s dlanom na koljenu, nagnula se postrance prema meni i upitala me tihim glasom što su ga Dick i Clara mogli čuti da nisu bili zauzeti razdraganim ljubakanjem bez riječi: “Prijatelju, jesu li kuće radnika na polju u tvojoj zemlji bile imalo nalik na ove?”

“Pa, kuće naših bogataša u svakom slučaju nisu bile takve; prije bih rekao da su bile mrlje na licu zemlje”, odvratih.

“To mi je teško shvatiti”, reče ona. “Jasno mi je da radnici, onako ugnjeteni, nisu mogli živjeti u lijepim kućama, jer treba vremena, dokolice i uma koji nije preopterećen brigama da bi se podigle lijepe nastambe. Stoga posve razumijem da tim ubogim ljudima nije bilo omogućeno živjeti tako da bi imali dobre stvari koje su nama prijeko potrebne. Ali zašto bogati ljudi, koji su imali vremena, dokolice i materijala za gradnju, kao u ovom slučaju, nisu bili lijepo okućeni, e to još uvijek ne shvaćam. Znam da mi želiš reći”, kazala je gledajući me pravo u oči i rumeneći se, “kako su njihove kuće i cjelokupna svojina bile mahom ružne i proste, osim ako nisu potjecale iz starine kao onaj ostatak djela naših predaka” (pokazala je prema tornju), “i da su bile – čekaj, kako ono glasi riječ?”

“Vulgarne”, rekoh. “Običavali smo govoriti da su ružnoća i vulgarnost bogataških kuća neminovan odraz bijede i oskudice u kojoj su prisiljavali siromašne da žive.”

Namrštila se, kao da razmišlja, a onda se, ozarena, okrenula prema meni, kao da je uhvatila misao, i rekla: “Da, prijatelju, znam što hoćeš reći. Ponekad i mi – oni među nama koji propituju takve stvari – raspravljamo upravo o tome, jer, istinu govoreći, sačuvano nam je štošta od takozvane umjetnosti iz doba otprije Jednakosti Života; i ne manjka ljudi koji tvrde da stanje toga društva nije bilo uzrok svoj toj ružnoći, da su oni u svome životu bili ružni jer im se tako sviđalo, a mogli su biti okruženi lijepim stvarima da su htjeli; kao što neki čovjek ili skupina ljudi može danas, ako želi, učiniti stvari više ili manje lijepima… Stani! Znam što ćeš reći.”

“Doista?” upitah nasmiješen, ali ustreptala srca.

“Da”, reče ona, “ti mi odgovaraš, podučavaš me, na ovaj ili onaj način, iako nisi naglas izgovorio te riječi. Htio si kazati da je u doba nejednakosti bitan uvjet života tih bogatih ljudi bio taj da sami ne prave ono što im je trebalo za ukrašavanje vlastita života, nego su na to silili iste one koje su primoravali živjeti oskudnim i bijednim životom; i da su, kao nužna posljedica toga, bijeda, oskudica i ružna pustoš tih upropaštenih života služili kao ukras života bogatih, a umjetnost je među ljudima izumrla? Jesi li to kanio reći, prijatelju moj?”

“Da, da”, odvratih čeznutljivo je gledajući, jer bijaše se uspravila i stajala je na rubu padine, a povjetarac je mreškao njezino lijepo ruho dok joj je jedna ruka, kao znak usrdnosti, počivala na grudima a druga joj bijaše čvrsto stisnuta i ispružena prema tlu.

“To je istina”, rekla je, “istina je! Mi smo dokazali da jest!”

Mislim da sam se u svome, blago rečeno, zanimanju za nju i divljenju počeo pitati kako će sve to završiti. Malko sam se pribojavao onoga što bi moglo uslijediti, strepio kakav lijek može ovo novo doba ponuditi onome kome nedostaje nešto za čim možebit svim srcem čezne. Ali tada je Dick ustao i na svoj srdačan način doviknuo: “Susjedo Ellen, svađate li se vi to s našim gostom ili mu dodijavate da vam govori o stvarima koje nam ne može pravo objasniti u našem neznanju?”

“Nijedno od toga, dragi susjede”, otpovrne ona. “Od svađe ni traga; prije bih rekla da ga navodim da se sprijatelji sa sobom koliko i sa mnom. Nije li tako, dragi goste?” upita, gledajući me odozgo, lica ozarena osmijehom koji je odavao pouzdanje u to da je razumijem.

“Svakako”, odvratih.

“Povrh toga”, dometne ona, “moram reći da mi je itekako dobro objasnio sebe te ga sada posve razumijem.”

“U redu”, reče Dick. “Kad sam vas prvi put ugledao u Runnymedeu znao sam da ima nečeg čudesnog u britkosti vašeg uma. Ne govorim vam to iz puke slatkorječivosti, ne bih li vam ugodio”, nadoda on hitro, “nego jer je to istina, i zbog toga sam vas želio ponovo vidjeti. Ali dođite, moramo krenuti, jer još nismo ni na pola puta, a morali bismo stići dobrano prije sumraka.”

Na to je primio Claru za ruku i poveo je niz padinu. No Ellen je stajala, načas se zamislivši, a kad sam je primio za ruku da pođemo za Dickom, okrenula se prema meni i rekla:

“Mogao bi mi reći štošta i mnogo toga mi razjasniti, ako bi htio.”

“Da”, rekoh, “za to sam, ovako star, prilično spreman – za to i ništa drugo.”

Nije primijetila gorčinu prisutnu, htio ja to ili ne htio, u mom glasu dok sam to govorio, nego je nastavila: “Nije to toliko zbog mene; ja bih se zadovoljila snatrenjem o prošlim vremenima, a ako ih i ne bih mogla idealizirati, barem bih mogla idealizirati pojedine ljude koji su tada živjeli. Ali mislim da ljudi ponekad suviše zanemaruju povijest, da su suviše skloni prepustiti je starim, učenim ljudima poput Hammonda. Tko zna? Koliko god sada bili sretni, vremena se mogu promijeniti; možda nas nešto potakne na promjenu, i štošta bi moglo izgledati odveć čudesno a da bismo se tome oduprijeli, odveć uzbudljivo a da se za to ne bismo uhvatili, ne budemo li znali da su to samo razvojni stupnjevi onoga što se već zbivalo, pritom još i pogubni, varljivi i bijedni.”

Dok smo polako silazili prema brodicama, dometnula je: “Nije to samo zbog mene, dragi prijatelju; ja ću imati djece, s vremenom možda i mnogo njih, nadam se. I premda ih, dakako, ne mogu prisiliti da usvajaju neka osobita znanja, ipak, prijatelju, ne mogu a da ne pomislim kako bih, baš kao što će možda biti tjelesno slični meni, mogla u njih usaditi nešto od svog načina razmišljanja, to jest neki doista bitan dio sebe, dio što ga ne tvore puka raspoloženja, uvjetovana stvarima i događajima oko mene. Što ti misliš?”

U jedno sam bio siguran: njezina ljepota, srdačnost i gorljivost, ovako združene, primoravale su me da mislim kao ona svaki put kad se ne bi onako iskreno otvarala da u sebe primi moje misli. Rekao sam ono što je u taj čas bilo istina, naime da smatram kako je upravo to najvažnije, i ubrzo se našao opčinjen čudom njezine ljupkosti kad je stupila u lagani čamac i pružila mi ruku. I tako smo produžili, sveudilj uz Temzu – kamo?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.