Vijesti iz Nigdine | William Morris

16. RUČAK U DVORANI BLOOMSBURY MARKETA

 

Dok sam tako govorio, začuo sam korake iza vrata; zasun se pokrenuo i ušlo je dvoje ljubavnika, koji su izgledali tako krasno te čovjek nije ćutio sram promatrajući njihovu neprikrivenu zaljubljenost; jer uistinu se činilo da cijeli svijet mora biti zaljubljen u njih. Stari Hammond, pak, gledao ih je kao umjetnik koji je netom naslikao sliku gotovo jednaku onoj kakvu je zamislio prije početka slikanja, i bio je savršeno sretan. Pa reče:

“Sjednite, sjednite, mladeži moja, i budite tihi. Naš gost ima još nekoliko pitanja za mene.”

“Pa i očekivao bih da je tako”, reče Dick, “tek ste tri i pol sata zajedno, a nitko se ne bi nadao da se povijest dvaju stoljeća može ispripovijedati u tri i pol sata; k tome si, koliko znam, možebit odlutao i u područja zemljopisa i obrtništva.”

“Koliko je do tišine”, reče Clara, “ubrzo će vas prekinuti zvuk zvona za objed, koji će, mislim, biti glazba za uši našega gosta. On je, čini se, rano doručkovao, a jučer je vjerojatno imao iscrpljujući dan.”

Na to ja odvratih: “Pa kad ste već spomenuli tu riječ, počinjem osjećati da je tako, ali u proteklo vrijeme hranio sam se čuđenjem: da, to je živa istina”, kazah vidjevši njezin osmijeh, tako krasan osmijeh!

Ali upravo je tada odozgo, s nekog visokog tornja, dopro zvuk srebrnastih zvona koja su svirala umilan napjev, napjev koji je u mojim nenaviknutim ušima zazvučao kao pjesma prvoga proljetnog kosa i u mome duhu izazvao navalu sjećanja, uspomena na dobra i loša vremena, ali sve su se one sada slatko stapale u sušti užitak.

“Više nikakvih pitanja prije ručka”, rekla je Clara, primila me za ruku poput privržena djeteta i izvela me iz sobe pa povela niza stube do predvorja Muzeja, ostavivši dvojicu Hammonda da idu za nama korakom koji im odgovara.

Došli smo na trg na kojemu sam bio prije, a uz nas su u rijetkom nizu koračali otmjeno[*] odjeveni ljudi. Zašli smo u trijem i stupili pred bogato dekorirana i izrezbarena vrata, gdje nam je vrlo lijepa tamnokosa djevojka dala svakome krasan stručak ljetnog cvijeća, pa ušli u dvoranu mnogo veću od one u konačištu u Hammersmithu, raskošnije izgrađenu a možda i ljepšu. Bilo mi je teško skinuti pogled sa zidnih slikarija (jer sam držao nepristojnim zuriti u Claru sve vrijeme, premda je ona toga bila itekako dostojna). Na prvi pogled vidio sam da su im teme preuzete iz osebujnih mitova i maštarija staroga svijeta o kojima bi u dojučerašnjem svijetu tek šačica ljudi u zemlji nešto znala; a kad su dvojica Hammonda sjela nasuprot nama, pokazujući prema frizu rekoh starome:

“Kako je neobično ovdje vidjeti ovakve likove!”

“Zašto?” upita on. “Ne vidim razloga iznenađenju; svi znaju te pripovijesti, a njihove su teme dražesne i ugodne, ne odviše tragične za mjesto na kojemu ljudi većinom jedu, piju i zabavljaju se, pa ipak pune dramatike.”

Nasmiješih se i rekoh: “Pa, nisam baš očekivao naći prikaz Sedam labudova, Kralja Zlatne planine i Vjernoga Henrika, uz one neobične, vedre likove što ih je Jakob Grimm sakupio iz djetinjstva cijeloga svijeta, napola zaboravljene već u njegovo vrijeme: pomislio bih da su vam takve djetinjarije dosad iščezle iz sjećanja.”

Starac se osmjehne i ne reče ništa, ali Dick se zarumenje i prozbori:

“Kako to mislite, goste? Ja ih smatram vrlo lijepima, mislim, ne samo slike, nego i priče; a kad smo bili djeca zamišljali smo da se takve stvari zbivaju u svakom kutku šume, pokraj svakog potoka: svaka kuća u poljima za nas je bila kuća Vilinskoga kralja. Sjećaš li se, Clara?”

“Da”, rekla je, i kao da je oblačak lagano prešao preko njezina krasnog lica. Zaustio sam da joj o tome nešto kažem, kad su do nas došle lijepe jelonoše, smješkajući se i čavrljajući poput malih pjevica uz rijeku, i stale nam posluživati objed. Kao i prilikom doručka, sve je bilo skuhano i posluženo ljupkošću koja je pokazivala da je onima koji su pripremili obrok do toga bilo stalo; no nije bilo pretjerivanja, ni u količini niti u sladokusnosti: sve je bilo jednostavno, iako izvrsna okusa, a bilo nam je jasno dano do znanja da posrijedi nije gozba, nego tek običan obrok. Stakleno, zemljano i srebrno posuđe, pak, bilo je gozba za moje oči, naviknute na izučavanje srednjovjekovne umjetnosti; no posjetitelj devetnaestostoljetnih klubova prigovorio bi, mislim, na grubosti i manjku završne obrade; zemljano posuđe bilo je olovom pocakljena lončarija, premda divno ornamentirana, a od porculana je bio tek pokoji komad staroga orijentalnog posuđa. Staklo je, nadalje, iako otmjeno i slikovito, i oblikom veoma raznoliko, imalo pokoji mjehurić i bilo malko grublje izbrušeno no trgovački artikli devetnaestoga stoljeća. Pokućstvo i uređenje dvorane bili su uvelike u skladu sa stolnim suđem i priborom, lijepi oblikom i bogato urešeni, ali lišeni komercijalne “dorađenosti” stolarā našega doba. U isti mah bila je primjetna posvemašnja odsutnost onoga što devetnaesto stoljeće naziva “udobnošću” – to jest odsutnost krute i ukočene pretrpanosti; sve u svemu, čak i ako bih izuzeo sva sjajna uzbuđenja toga dana, nikad prije nisam tako ugodno objedovao.

Kad smo završili s jelom i posjedili neko vrijeme uz bocu veoma dobroga bordoškog vina, Clara se vratila na pitanje onih slika, kao da ju je to sve vrijeme mučilo.

Dignula je pogled prema njima i kazala: “Kako to da se, iako nas najviše zanima naš život, ljudi koji pišu pjesme i slikaju slike rijetko bave našim suvremenim životom, a ako to i čine, pomno paze da im pjesme ili slike ne budu nalik na taj život? Zar nismo dovoljno dobri da bismo slikali sami sebe? Kako to da su nam strašna minula vremena tako zanimljiva – u slikarstvu i pjesništvu?”

Stari Hammond se nasmiješi. “Oduvijek je bilo tako, a držim da će uvijek i biti”, reče on, “kako god mi to objasnili. Istina je da je u devetnaestom stoljeću, kad je bilo tako malo umjetnosti a toliko govora o njoj, postojala teorija prema kojoj se umjetnost i stvaralačka književnost moraju baviti suvremenim životom; no one se njime nikad nisu bavile jer, ako je ikad i bilo takvih težnji, autor bi se uvijek potrudio da (kao što je Clara maločas natuknula) preruši, pretjera ili idealizira, i da na ovaj ili onaj način tu zbilju učini neobičnom; tako da se, uza svu realističnost, isto tako mogao baviti faraonskim vremenima.”

“Pa”, priklopi Dick, “sklonost neobičnosti zasigurno je prirodna; baš kao što smo se kao djeca, kako sam malo prije rekao, običavali pretvarati da smo taj-i-taj na tom-i-tom mjestu. To čine i ove slike i pjesme, a zašto i ne bi?”

“Dobro si pogodio, Dick”, reče stari Hammond; “djetinji dio nas stvara djela mašte. Dok smo djeca, vrijeme prolazi tako sporo te se čini da imamo vremena za sve.”

Uzdahnuo je, pa se nasmiješio i dometnuo: “Barem se radujmo što smo vratili svoje djetinjstvo. Pijem u čast današnjih dana!”

“Drugo djetinjstvo”, rekoh ispotiha, pa se zarumenjeh zbog svoje dvostruke neuljudnosti, u nadi da me nije čuo.[14] Ali čuo me je, sa smiješkom na usnama se okrenuo prema meni i kazao: “Da, zašto ne? Što se mene tiče, nadam se da će dugo potrajati, i da će nas sljedeće svjetsko razdoblje mudrog i nesretnog čovječanstva, ako do njega dođe, brzo odvesti u treće djetinjstvo: ako, uostalom, i ovo doba nije naše treće. U međuvremenu, prijatelju moj, morate znati da smo mi odveć sretni, i pojedinačno i skupno, da bismo razbijali glavu time što će biti poslije.”

“Pa, koliko je do mene”, reče Clara, “željela bih da budemo dovoljno zanimljivi da o nama pišu i slikaju nas.”

Dick joj je odgovorio ljubavnim blagorječjem koje je ovdje nemoguće zapisati, a onda smo kraće vrijeme šutke sjedili.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.