Vijesti iz Nigdine | William Morris

6. MALA KUPOVINA

 

Dok je tako govorio, odjednom smo iz šume izbili na kratku ulicu ispunjenu ubavim kućama, za koju mi je moj pratilac kazao da se zove Piccadilly; donji dio tih kuća ja bih pak nazvao trgovinama, jer po onome što sam vidio, ako to nisu bile, onda je tim ljudima umijeće kupovine i prodaje bilo nepoznato. Roba je stajala u lijepo uređenim izlozima, kao da mami ljude da uđu, a oni su stajali i gledali, ili ulazili i izlazili sa zamotima pod rukama, baš kao što to i inače izgleda. S obiju strana ulice pružala se otmjena arkada radi zaštite pješaka, kao u nekim starim talijanskim gradovima. Negdje na pola ulice, golemo zdanje kakvo sam sada već mogao očekivati govorilo mi je da je i ovo nekovrsno središte koje ima svoje posebne javne zgrade.

Dick reče: “Ovdje je, vidite, još jedna tržnica, sagrađena drukčije nego većina drugih: gornji katovi ovih kuća koriste se kao konačišta; jer, ljudi iz cijele zemlje povremeno navrate ovamo, a svijet je u prizemlju prilično naguran, kao što ćete se ubrzo uvjeriti. No ima ljudi koji vole gužvu, premda ja ne bih mogao reći da se ubrajam među njih.”

Nisam mogao a da se ne nasmiješim pitajući se koliko će tradicija potrajati. Bio je ovo duh Londona koji se i dalje nametao kao središte – intelektualno središte, koliko mi je poznato. Nisam, međutim, rekao ništa osim što sam ga zamolio da vozi posve polako, jer su izložene stvari krasno izgledale.

“Da”, reče on, “ovo je veoma dobra tržnica za lijepe stvari, i uglavnom je i namijenjena privlačnijoj robi, jer je tržnica u zgradama Parlamenta, gdje se prodaju zelje, repa i tome slično, kao i pivo i prostija vina, tako blizu.”

Potom me radoznalo pogledao i kazao: “Možda biste željeli poći u malu kupovinu, kako to već zovu?”

Spustio sam pogled prema svojoj gruboj plavoj odjeći, koju sam već u mnogim prilikama mogao usporediti sa živahnim ruhom građana na koje smo naišli; i pomislio da bih, ako se već uskoro budem pokazao kao kuriozitet za zabavu ovih nadasve ne-poslovnih ljudi, a to se činilo vjerojatnim, volio izgledati manje nalik na otpuštenog brodskog opskrbnika. No unatoč svemu što se zbilo, ruka mi je ponovo spuznula u džep, gdje na moju žalost nije našla ništa osim dva hrđava stara ključa, pa sam se sjetio da sam, dok smo razgovarali u predvorju pansiona u Hammersmithu, izvadio novac iz džepa da ga pokažem Annie i ostavio ga ondje. Lice mi se smračilo, a Dick me promotrio i kazao prilično oštro:

“E-hej, dragi goste, što je sad? Je li osa?”

“Nije”, odvratih, “nego nešto što sam ostavio za sobom.”

“No, dobro”, reče, “što god da ste ostavili, možete to nabaviti na ovoj tržnici, stoga ne razbijajte glavu.”

Pribrao sam se i, sjetivši se začudnih običaja u ovoj zemlji, osjetio da nisam raspoložen za još jedno predavanje o društvenoj ekonomiji i edvardijanskim kovanicama, pa rekoh samo:

“Moja odjeća – ne bih li mogao…? Što mislite, što da činim s njom?”

Činilo se da mu uopće nije do smijeha te je posve ozbiljno rekao:

“O, nemojte još nabavljati novu odjeću. Znate, moj pradjed je antikvar i željet će vas vidjeti upravo ovakva kakav ste sada. Ne bih vam htio držati prodike, ali zacijelo vam nije do toga da ljudima uskratite užitak proučavanja vaše nošnje time što biste se preodjenuli i bili kao svi drugi. Vjerujem da i vi to osjećate, zar ne?” upita on usrdno.

Nisam osjećao svojom dužnošću da izigravam strašilo među ljudima kojima je toliko stalo do ljepote, ali uvidjeh da sam naišao na neiskorjenjivu predrasudu i da mi ne bi priličilo posvađati se s novim prijateljem. Stoga odgovorih tek: “O, svakako, svakako.”

“E, pa”, reče on prijazno, “mogli biste pogledati i kako ove radnje izgledaju unutra: sjetite se nečega što biste željeli.”

“Mogu li nabaviti duhan i lulu?”

“Naravno”, reče, “što mi je bilo te vas to već nisam pitao? Znate, Bob mi uvijek govori kako su nepušači sebična čeljad, i bojim se da ima pravo. No, dođite ovamo; evo zgodnog mjesta.”

Na to je povukao uzde i skočio s kola, a ja za njim. Veoma lijepa žena, u krasnoj halji od oslikane svile, polako je šetala i u hodu se zagledala u izloge. Dick joj se obrati: “Djevojko, biste li bili tako ljubazni i načas nam pridržali konja dok smo unutra?” Ona klimne glavom, uputi nam ljubazan smiješak i stane svojom lijepom rukom tapšati konja.

“Kakva li prekrasnog bića!” rekoh Dicku dok smo ulazili.

“Mislite na Sivka?” upita on vragolasto se keseći.

“Ne, ne”, rekoh, “mislim na zlatnu damu.”

“Krasna je, doista”, odvrati on. “Lijepo je što ih ovdje ima toliko da svaki Ivo može imati svoju Anu: bojim se da bismo se inače zavadili oko njih. No”, reče posve se uozbiljivši, “ne kažem da se to čak i danas ponekad ne događa. Jer, znate, ljubav nije baš najrazumnija stvar na svijetu, a izopačenost i tvrdoglavost češće su nego što neki naši moralisti misle.” I još mračnijim tonom doda: “Da, prije samo mjesec dana među nama se dogodila nesreća koja je na koncu dva muškarca i jednu ženu stajala života, te nam je na neko vrijeme takoreći zamračila sunčevu svjetlost. Ne pitajte me o tome sada, mogu vam ispričati kasnije.”

Već smo bili u dućanu, koji je imao tezgu i police na zidovima. Sve je bilo vrlo lijepo i uredno, no lišeno ikakva razmetanja, a inače ne bitno drugačije od radnji na koje bijah navikao. Unutra je bilo dvoje djece – dječak smeđe kože od kojih dvanaestak godina, koji je sjedio i čitao knjigu, i lijepa djevojčica, možda godinu dana starija, koja je također čitala iza tezge; očito su bili brat i sestra.

“Dobro jutro, mali susjedi”, pozdravi Dick. “Moj prijatelj želi duhana i lulu, možete li mu pomoći?”

“O, da, svakako”, reče djevojčica, uz ozbiljno držanje koje je bilo pomalo smiješno. Dječak podigne pogled i zapilji se u moju neobičnu odjeću, ali ubrzo pocrvenje i okrene glavu, kao da je znao da se ne ponaša pristojno.

“Dragi susjede”, reče djevojčica, svečano poput djeteta koje se igra vođenja dućana, “koji biste duhan željeli?”

“Latakiju”, rekoh, osjećajući se kao da sudjelujem u dječjoj igri i pitajući se neću li sada dobiti neki tobožnji duhan.

No djevojka spusti lijepu košaricu s police pokraj sebe, dohvati ćup, izvadi iz njega pregršt duhana i stavi napunjenu košaricu na tezgu preda mnom, gdje sam mogao namirisati i vidjeti da je u pitanju izvrsna Latakia.

“Ali niste ga izvagali”, rekoh, “i – koliko da uzmem?”

“Pa”, reče ona, “savjetujem vam da napunite torbu, jer možda idete nekamo gdje nećete moći nabaviti Latakiju. Gdje vam je torba?”

Nakon kraćeg šeptrljanja, izvukao sam odnekud komad tkanine koji mi obično služi kao duhankesa. Djevojčica ga pogleda pomalo prezrivo i reče:

“Dragi susjede, mogu vam dati nešto mnogo bolje od toga ofucanog dronjka.” Otcupkala je u stražnji dio dućana i začas se vratila, a dok je prolazila kraj dječaka šapnula mu je nešto u uho. On je kimnuo, ustao i izišao. Djevojčica je između kažiprsta i palca držala crvenu, živopisno izvezenu vrećicu od safijana i kazala: “Evo, ovu sam odabrala za vas, pa je zadržite; lijepa je i u nju će puno stati.”

Zatim ju je natrpala duhanom, stavila je preda me pa rekla: “A sad lula: morate mi dopustiti da vam i nju izaberem. Upravo su nam stigle tri krasne lule.”

Ponovno je nestala i vratila se s lulom velike glave u ruci, izrezbarenom od nekog tvrdog drva i vrlo pomno obrađenom; imala je zlatan prsten optočen sitnim draguljima. Bila je to, ukratko, neviđeno lijepa i živopisna igračka, nešto poput najboljih japanskih radova, ali još bolja.

“Zaboga!” uzviknuh kad sam je promotrio. “Ovo je suviše otmjeno za mene, a i za bilo koga izuzev vladara svijeta. Osim toga, izgubit ću je: uvijek gubim svoje lule.”

Dijete je djelovalo prilično smeteno te je upitalo: “Zar vam se ne sviđa, susjede?”

“O, da”, rekoh, “naravno da mi se sviđa.”

“Pa onda je uzmite”, reče ona, “i ne brinite se da ćete je izgubiti. Što i ako je izgubite? Netko će je sigurno naći i služit će se njome, a vi ćete nabaviti drugu.”

Uzeo sam je iz njezine ruke da je razgledam, i dok sam to činio zaboravio sam na svoje mjere opreze i upitao: “Ali kako da platim ovakvo što?”

Dick mi je položio ruku na rame dok sam govorio, i okrenuvši se susreo sam njegov pogled u kojemu je blistao komičan izraz i opominjao me da ne dopustim sebi još jedan iskaz izumrloga trgovačkog morala; stoga sam se zacrvenjeo i ušutio, dok me djevojčica promatrala s najdubljom ozbiljnošću, kao da sam stranac koji griješi u govoru, jer me očigledno uopće nije razumjela.

“Hvala vam najljepša”, rekoh napokon stavljajući lulu u džep, ne bez strepnje neću li se ubrzo naći pred sucem.

“O, doista nema na čemu”, reče mališanka, glumeći najuglađenije manire odraslih, što je bilo veoma čudnovato. “Veliko je zadovoljstvo posluživati dragoga starog gospodina kao što ste vi, osobito kad čovjek odmah vidi da ste došli iz daleke prekomorske zemlje.”

“Da, draga moja”, rekoh, “puno sam putovao.”

Kad sam, iz puke uljudnosti, izrekao tu laž, ponovo je ušao dječak, ovaj put s poslužavnikom na kojemu sam vidio visoku opletenu bocu i dvije krasne čaše. “Susjedi”, reče djevojčica (koja je jedina govorila, budući da je brat bjelodano bio vrlo stidljiv), “molimo vas, ispijte čašu u naše ime prije nego što krenete, jer ovakve goste nemamo svaki dan.”

Na to dječak stavi poslužavnik na tezgu i svečano natoči vino blijedožute boje u visoke pehare. Rado sam ga ispio, jer sam zbog vrućine bio žedan; i pomislih, još me ima na svijetu, a rajnsko grožđe nije izgubilo svoj okus, jer ako sam ikad popio dobar Stemberg, popio sam ga to to jutro; i zapamtih da moram pitati Dicka kako uspijevaju praviti dobro vino kad više nema težaka prisiljenih da piju jeftinu žesticu umjesto dobrog vina što ga sami prave.

“Zar nećete popiti čašu s nama, dragi mali susjedi?” upitah.

“Ja ne pijem vino”, reče djevojčica, “draža mi je limunada: ali u vaše zdravlje!”

“A ja volim sok od đumbira”, priklopi mališan.

Gle, gle, pomislih, ni dječji ukus nije se odviše promijenio. Tada smo im zaželjeli dobar dan i izišli iz dućana.

Na moje razočaranje, kao kad nastane obrat u snu, umjesto lijepe žene našeg je konja držao neki visok starac. Objasnio nam je da djevojka više nije mogla čekati i da ju je on zamijenio; namignuo nam je i nasmijao se kad je vidio kako su nam se lica objesila, pa nam nije bilo druge no da se i sami nasmijemo.

“Kamo idete?” upita on Dicka.

“U Bloomsbury”, odgovori Dick.

“Ako vas dvojica ne želite biti sami, poći ću s vama”, reče starac.

“U redu”, reče Dick, “recite mi kada želite sići pa ću stati za vas. Pođimo.”

I tako smo ponovo krenuli; a ja sam pitao je li uobičajeno da djeca poslužuju u trgovinama. “Prilično često”, reče, “ako posrijedi nije težak teret, ali nipošto uvijek. Djeca se vole na taj način zabavljati, a to je i dobro za njih, jer rukuju mnoštvom razne robe i štošta nauče o njoj, kako je načinjena, odakle dolazi i tako dalje. K tomu, taj je posao tako lagan da ga svatko može obavljati. Kažu da je početkom našega doba bilo prilično mnogo ljudi koji su bili nasljedno pogođeni bolešću zvanom Lijenost, jer su bili izravni potomci onih koji su u zla vremena prisiljavali druge ljude da rade za njih – ljudi, znate, koje u povijesnim knjigama nazivaju robovlasnicima ili poslodavcima. E pa, ti ljudi pogođeni Lijenošću vodili su trgovine cijelo vrijeme, jer su za tako malo toga bili kadri. Uistinu, mislim da su u neko doba zapravo biliprisiljeni na neki posao, jer su, a osobito žene, postali tako ružni i pravili tako ružnu djecu ako se njihova bolest nije odlučno liječila, da ni njihovi susjedi to više nisu mogli podnijeti. Međutim, zadovoljstvo mi je reći da svega toga sada više nema; bolest je ili istrijebljena, ili postoji u tako blagom obliku da je kraća primjena sredstva za otvaranje uklanja. Danas je kadšto zovu ‘plavi vrazi’ ili ‘kljaštrice’. Čudna imena, zar ne?”

“Da”, rekoh, utonuo u misli. Ali umiješa se starac:

“Da, sve je to istina, susjede; i vidio sam neke od tih ubogih žena kad su ostarjele. Moj je pak otac poznavao neke od njih dok su bile mlade, i rekao je da nisu bile nimalo nalik mladim ženama: šake su im bile poput ražnjića a kukavne ručice kao štapovi; strukovi kao pješčani satovi a usne tanke, nosovi šiljati i obrazi blijedi, i uvijek su hinile da ih vrijeđa što god biste im rekli ili učinili. Ne čudi što su rađale ružnu djecu, jer nitko osim muškaraca poput njih ne bi u njih mogao biti zaljubljen – sirotice!”

Zastao je, kao da razmišlja o svojoj prošlosti, pa rekao:

“A znate li, susjedi, da su ljudi nekoć još strepili od te boljetice lijenosti: tada smo se silno mučili izliječiti ljude od nje. Zar niste pročitali kakvu medicinsku knjigu o toj temi?”

“Nisam”, rekoh, jer starac se obraćao meni.

“Dakle”, reče, “u to se doba mislilo da je u pitanju prežitak stare srednjovjekovne bolesti gube: čini se da je bila vrlo zarazna, jer su mnogi ljudi pogođeni njome bili izdvojeni te ih je posluživao poseban sloj bolesne čeljadi, koja je bila neobično odjevena tako da ih mogu prepoznati. Nosili su među inim hlače od vunasta baršuna, od materijala koji se svojedobno nazivao plišem.”

Sve mi je to zvučalo veoma zanimljivo, i bio bih rado ponukao starca da još govori. Ali Dick se uzvrpoljio čuvši tolike priče iz stare povijesti; usto, slutim da je htio da budem što svježiji za njegova pradjeda. Stoga je naposljetku prasnuo u smijeh i kazao: “Oprostite, susjedi, ali to je jače od mene. Zamislite, ljudi koji ne vole raditi! Pa to je presmiješno. Ta čak i ti voliš raditi, stari druže – ponekad”, reče, blago bičem lupkajući staroga konja. “Kakve li čudne bolesti! Dobro je zovu ‘kljaštrice’!”

I opet se grohotom nasmijao, možda i odveć bučno, pomislih, s obzirom na njegove uobičajene manire, i ja sam se druženja radi smijao s njime, ali prilično suzdržano, jer nisam vidio ništa smiješno u ljudima koji ne vole raditi, kao što možete i zamisliti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.