Vijesti iz Nigdine | William Morris

9. O LJUBAVI

“Vaš rođak, dakle, ne mari odviše za lijepe zgrade”, rekoh dok smo ulazili u prilično turobnu klasičnu kuću, koja je doista bila posve ogoljena, osim nekoliko lonaca s lipanjskim cvijećem koji su stajali ovdje-ondje; premda je sve bilo vrlo čisto i lijepo okrečeno.

“O, ne znam”, reče Dick ponešto rastreseno. “Svakako već zalazi u godine, već je navršio sto i petu, i bez sumnje mu nije do seljenja. No, naravno, mogao bi živjeti u ljepšoj kući kad bi želio jer, kao i svi drugi, nije primoran živjeti na jednome mjestu. Ovuda, Goste.”

Poveo me na kat, otvorio vrata te smo ušli u oveću sobu staroga stila, jednostavnu kakav je bio i ostatak kuće, s nekoliko nužnih komada namještaja, koji su bili vrlo jednostavni, čak grubi, ali solidni i podosta izrezbareni, lijepo ali prilično nedotjerano izrađeni. U najdaljem kutu prostorije, za stolom kraj prozora, sjedio je starčić na prostranom hrastovu stolcu debelo obloženom jastucima. Na sebi je imao jednoredan, plisiran sako od izlizanoga plavog serža, hlače od istog materijala i sive vunene čarape. Skočio je sa stolca, i uskliknuo prilično glasno za čovjeka u tako poznoj dobi: “Dobro došao, Dick, momče moj! Clara je ovdje, i bit će joj silno drago da te vidi; stoga ne kloni srcem.”

“Clara je ovdje?” reče Dick. “Da sam znao, ne bih doveo… To jest, bih, ali…”

Zbunjeno je mucao, očito zato što je pazio da ne kaže nešto zbog čega bih se ja osjećao suvišnim. Ali starac, koji me isprva nije vidio, pomogao mu je prišavši mi i ljubazno rekavši:

“Oprostite mi, molim vas, jer nisam opazio da je Dick, koji je, znate, dovoljno krupan da svakoga skrije, sa sobom doveo i prijatelja. Želim vam najsrdačniju dobrodošlicu! To više što se nadam da ćete biti voljni razonoditi staro čeljade novostima s one strane oceana, jer vidim da ste došli iz daleke prekomorske zemlje.”

Promotrio me zamišljeno, gotovo uznemireno, i upitao me izmijenjenim glasom: “Smijem li vas pitati odakle dolazite, budući da ste posve bjelodano stranac?”

Odgovorih rastreseno: “Nekoć sam živio u Engleskoj i sada sam se vratio; a sinoć sam odsjeo u Konačištu u Hammersmithu.”

Dostojanstveno se naklonio, ali mi se učinilo da je pomalo razočaran mojim odgovorom. Ja sam ga pak sada promatrao možda i upornije no što to pristojnost dopušta; jer njegovo mi je lice, nalik na osušenu jabuku, djelovalo neobično poznato, kao da sam ga prije vidio – možda u zrcalu, rekoh sebi.

“E, pa”, prozbori starac, “odakle god dolazili, došli ste među prijatelje. A vidim da se moj rođak Richard Hammond drži kao da vas je doveo ovamo da ja nešto učinim za vas. Je li tako, Dick?”

Dick, koji je postao još odsutniji te je i dalje s nelagodom pogledavao prema vratima, uspio je reći: “Pa jest, rođače: našem se gostu čini da su se stvari uvelike promijenile i ne može to razumjeti, kao ni ja; zato sam se dosjetio dovesti ga k tebi, jer ti znaš više od ikoga drugog o svemu što se zbilo u posljednjih dvjesto godina. – Što je to?”

Ponovno se okrenuo prema vratima. Začuli smo korake izvana, vrata su se otvorila i ušla je vrlo lijepa mlada žena, koja je zastala ugledavši Dicka i porumenjela kao ruža, ali ga je ipak pogledala u oči. Dick je pak prikovao pogled za nju, napola pružio ruku prema njoj, a cijelo mu je lice treperilo od uzbuđenja.

Starac nije dopustio da ta nelagoda među njima predugo potraje, te je, starački se veselo smješkajući, kazao: “Dick, momče moj, i ti, draga moja Clara, mislim da vam nas dvojica veterana stojimo na putu, jer ćete, držim, imati štošta reći jedno drugom. Bit će bolje da odete gore, u Nelsonovu sobu. Znam da je on izišao, a malo prije prekrivao je zidove srednjovjekovnim knjigama, pa ćete imati lijep prostor za svoje obnovljene užitke.”

Djevojka je primila Dicka za ruku i povela ga iz sobe, gledajući ravno preda se; no bilo je lako vidjeti da se crveni zbog sreće a ne bijesa, jer ljubav je, dakako, stidljivija od gnjeva.

Kada su se vrata za njima zatvorila starac se okrenuo prema meni, sveudilj nasmiješen, i kazao:

“Iskreno, dragi moj goste, učinit ćete mi veliku uslugu ako ste došli razvezati moj stari jezik. Sklonost govoru i dalje me ne napušta, prije će biti da raste; i premda godi vidjeti ovu mladež kako se ozbiljno igra zajedno, kao da cijeli svijet ovisi o njihovim poljupcima (a donekle i jest tako), ipak ne mislim da ih moje priče o povijesti suviše zanimaju. Posljednja žetva, posljednje dijete, posljednji čvor pri djeljanju na tržnici, to im je dovoljno pripovijesti. Drukčije je, mislim, bilo dok sam bio mlad, kad nismo bili tako sigurni u mir i stalno obilje kao danas. No, bez namjere da vas suviše propitkujem, dopustite mi da vas pitam sljedeće: trebam li vas držati pitaocem koji malo znade o našemu suvremenom načinu života ili čovjekom koji dolazi iz kraja gdje su i same zasade života drukčije od naših – znate li o nama išta ili baš ništa?”

Motrio me pomno i uza sve veće čuđenje u očima dok je govorio, a ja sam mu tiho odvratio:

“O vašemu suvremenom životu znam samo toliko koliko sam uzmogao vidjeti na putu ovamo iz Hammersmitha i doznati postavivši pokoje pitanje Richardu Hammondu, od čijih odgovora većinu jedva da sam razumio.”

Starac se na to osmjehne. “Znači”, reče on, “valja mi govoriti vam…”

“Kao da sam biće s drugog planeta”, priklopih.

Starac, koji se, usput kazano, kao i njegov rođak prezivao Hammond, nasmiješio se i kimnuo pa dogurao teški hrastov stolac do mene i rekao mi da sjednem, a onda, videći me pogleda prikovanog za neobične rezbarije na stolcu, rekao:

“Da, veoma sam vezan za prošlost, svoju prošlost, razumijete. I ovi komadi pokućstva potječu iz vremena otprije moje mladosti, dao ih je načiniti moj otac. Da su napravljeni u posljednjih pedeset godina bili bi mnogo vještije izrađeni, ali ne mislim da bi mi se zbog toga više sviđali. U to doba malne smo sve počinjali iznova; a bila su to burna, usijana vremena. Ali čujete kako sam brbljav: pitajte me, postavljajte mi pitanja o bilo čemu, dragi goste; budući da ja moram govoriti, neka vam moj govor bude od koristi.”

Nekoliko časaka sam šutio, a onda pomalo nervozno kazao:

“Oprostite mi ako sam neuljudan, ali silno me zanima Richard, koji je bio tako ljubazan prema meni, potpunom strancu, pa bih vas rado nešto pitao o njemu.”

“Pa”, na to će stari Hammond, “da nije bio ‘ljubazan’, kao što vi kažete, prema potpunom strancu, ljudi bi ga smatrali čudakom i klonili ga se. Ali pitajte, pitajte dalje! Ne ustručavajte se pitati.”

“A ona lijepa djevojka, hoće li se on oženiti njome?” upitah.

“Pa”, odgovori on, “da, hoće. Već je jednom bio oženjen njome, a sada bih rekao da je prilično jasno da će se ponovo vjenčati.”

“A, tako”, rekoh, pitajući se što to znači.

“Evo cijele priče”, reče stari Hammond, “prilično kratke, a sada, nadam se, i sretne: njih su dvoje najprije dvije godine živjeli zajedno. Oboje su bili veoma mladi, a onda je njoj puhnulo u glavu da je zaljubljena u nekog drugog. I tako je ostavila sirotog Dicka; kažem ‘sirotog’, jer on nije našao nikoga drugog. Ali to nije potrajalo dugo, tek oko godinu dana. Tada je došla k meni, jer je imala naviku iznositi starome neotesancu svoje nevolje, i pitala me kako je Dick, je li sretan, i sve tako. Tada sam vidio odakle vjetar puše i rekao da je jako nesretan te da mu nikako nije dobro; a ovo posljednje u svakom slučaju bila je laž. Eto, ostalo možete naslutiti. Clara je danas došla kod mene i dugo smo razgovarali, ali Dick će joj biti mnogo korisniji. Doista, da nije danas navratio kod mene, sutra bih morao poslati po njega.”

“Zaboga”, rekoh. “A imaju li djece?”

“Imaju”, odgovori on, “dvoje; djeca su trenutačno kod jedne od mojih kćeri, a Clara je većinom uz njih. Nisam je gubio iz vida, jer sam bio siguran da će se njih dvoje ponovo naći zajedno; a Dick, koji je dobričina da bolji ne može biti, doista je primio stvar k srcu. Vidite, on se nije mogao uteći drugoj ljubavi kao ona. I tako sam sve udesio, kao što sam već i činio u sličnim situacijama.”

“Ah”, rekoh, “ne sumnjam da ste im željeli prištedjeti povlačenje po sudu za razvode, a pretpostavljam da se takvi slučajevi često moraju rješavati na sudu.”

“Pretpostavljate koješta”, reče on. “Znam da su nekoć postojale sumanute ustanove kao što su sudovi za razvode. Ali pomislite samo, svi slučajevi s kojima su imali posla bili su prijepori oko imovine, a ja mislim, dragi goste”, nadoda smiješeći se, “da, iako dolazite s drugog planeta, već bacivši pogled izvana na naš svijet možete vidjeti da svađama zbog privatnoga vlasništva među nama danas ne bi moglo biti mjesta.”

I doista, moja vožnja od Hammersmitha do Bloomsburyja, i sav onaj sretni život koji sam toliko puta imao prilike naslutiti, čak i mimo moje kupovine, dostajali su da uvidim kako “sveta prava vlasništva”, kakvima smo ih nekoć držali, sada više ne postoje. I tako sam sjedio bez riječi kad je starac opet uhvatio nit razgovora i kazao:

“E pa, budući da prijepori zbog imovine više nisu mogući, čime bi se još takav sud mogao baviti? Zamislite sud koji bi nametao ugovore o strasti ili osjećajima! Ako bi takvo što bilo potrebno kao reductio ad absurdum provođenja ugovora, onda bi nam takva ludost odgovarala.”

Ponovno je nakratko zašutio pa rekao: “Morate shvatiti jednom za svagda da smo promijenili te stvari, bolje rečeno da se naš pogled na njih promijenio, jer smo se u proteklih dvjesto godina mi promijenili. Ne zavaravamo se, međutim, niti vjerujemo da se možemo otarasiti svih nevolja koje nas snalaze u odnosima među spolovima. Znamo da se moramo suočiti s nesrećom koja se javlja kad muškarac i žena pobrkaju odnose između naravne strasti, osjećaja i prijateljstva koje, kada sve ide po dobru, ublažava buđenje iz prolazne obmanutosti: ali nismo tako ludi da bismo toj nesreći pridodali i poniženje upuštajući se u prizemne prepirke zbog zarade i položaja, kao i zbog moći tiranije nad djecom koja su plod ljubavi ili požude.”

Opet je načas zastao, i potom produžio: “Mladenačka ljubav, koju se zamjenjuje s doživotnim junaštvom, pa ipak se ubrzo svede na razočaranje; neobjašnjiva žudnja koja obuzme muškarca u zrelijim godinama da bude sve nekoj ženi, čiju je običnu ljudsku ljubaznost i ljudsku ljepotu idealizirao do nadljudskog savršenstva i učinio je jedinim predmetom svoje želje; ili napokon opravdana čežnja snažnog i promišljenog muškarca da postane najprisniji prijatelj nekoj lijepoj i mudroj ženi, upravo praslici ljepote i sjaja svijeta koju svi toliko ljubimo – kao što nas ushićuju sve naslade duha koje idu uz te stvari, tako trpimo i tugu koja ih također nerijetko prati, pamteći one stihove drevnoga pjesnika (navodim grubo, po sjećanju, jedan od brojnih devetnaestostoljetnih prijevoda):

Zbog toga bozi stvoriše i bol i čemer ljudski
Da čovjeku potom ostanu pripovijest i pjesma.[6]

Bilo kako bilo, malo je vjerojatno da će takvih pripovijesti uzmanjkati, ili da će svekoliki čemer biti izliječen.”

Neko vrijeme je šutio, a ja ga nisam želio prekidati. Naposljetku je iznova progovorio: “Ali morate znati da su današnji naraštaji snažni i tjelesno zdravi te da lagodno žive; život nam protječe u razboritom nadmetanju s prirodom te ne naprežemo tek jednu našu stranu, nego sve strane, i živo uživamo u cjelokupnom životu svijeta. Utoliko je u nas stvar časti ne biti usredotočen na sebe, ne vjerovati da svijet mora propasti jer je jedan čovjek tužan; stoga držimo budalastim, ili ako hoćete zločinačkim, pretjerivati u pitanjima čuvstava i tankoćutnosti: nismo ništa skloniji liječiti boli našega srca no vidati tjelesne rane, i uviđamo da postoje i drugi užici osim putene ljubavi. Usto morate imati na umu da smo dugovječni, i da stoga ljepota u muškaraca jednako kao i u žena nije tako prolazna kao u doba kad su nas toliko mučile bolesti koje smo sami izazivali. Zato se tih boli rješavamo na način koji bi negdašnjim sentimentalistima možda djelovao vrijednim prezira ili neherojskim, ali mi ga smatramo nužnim i muževnim. Kao što smo, s druge strane, prestali biti trgovci u pitanjima ljubavi, tako smo prestali biti i umjetno budalasti. S prirođenom lakoumnošću, manjkom mudrosti u nezrela čovjeka, ili starijeg čeljadeta uhvaćenog u zamku, moramo se nositi, i toga se ne sramimo odviše; ali biti konvencionalno tankoćutan ili sentimentalan – ja sam, prijatelju, star i možda razočaran, ali mislim da smo se barem donekle otarasili ludosti staroga svijeta.”

Zastao je, kao da čeka moje riječi, ali ja sam šutio, pa je nastavio: “Ako i patimo od tiranije i prevrtljivosti naravi, ili pak od nedostatka iskustva, barem se zbog toga ne kreveljimo i ne lažemo. Ako se oni koji su mislili da se nikad neće razdvojiti moraju razdvojiti, onda neka tako bude: ali ne treba smišljati izlike za njihovo zajedništvo ako ono u zbilji ne postoji, niti primoravati one koji dobro znaju da su za nj nesposobni da iskazuju neprolazna čuvstva koja uistinu ne mogu osjećati; i ako ta čudovišnost potkupljive požude više nije moguća, onda više nije ni potrebna. Nemojte me pogrešno shvatiti. Čini mi se da vas nije sablaznilo kad sam vam kazao da ne postoje sudovi koji bi nametali ugovore o čuvstvima ili strasti; ali ljudi su tako čudnovato sazdani da ćete se možda sablazniti kad vam kažem da ne postoji ni kodeks javnoga mnijenja koji bi zauzeo mjesto takvih sudova, a koji bi mogao biti jednako ugnjetavalački i bezuman kao što su oni bili. Ne kažem da ljudi ne osuđuju ponašanje svojih bližnjih, katkad bez sumnje i nepravedno. Ali kažem da nema nepromjenjiva konvencionalnog skupa pravila prema kojima bi se o ljudima prosuđivalo; nema Prokrustove postelje u kojoj bi se rastezali ili stiskali njihov um i život; nema licemjernog izopćenja koje bi ljudi bili prisiljeni proglasiti, bilo zbog nepromišljene navike ili zbog neizrečene prijetnje manjom zabranom budu li popustljiviji u svome licemjerju. Jeste li sada sablaznuti?”

“N-ne”, rekoh, pomalo oklijevajući. “Sve je to toliko drukčije.”

“Kako god bilo”, reče on, “za jedno mogu jamčiti: kakav god osjećaj postojao, on je stvaran – i opći; nije ograničen na posebno istančane ljude. Također sam prilično siguran, kao što sam vam maločas natuknuo, da u tom pogledu više ni izbliza nema toliko patnje, bilo u muškaraca ili žena, kao što je nekoć bilo. Ali oprostite što vas toliko zamaram tim pitanjem! Znate da ste tražili da se s vama postupa kao da ste s drugog planeta.”

“Doista sam vam zahvalan”, rekoh. “Mogu li vas sada pitati kakav je položaj žena u vašem društvu?”

Nasmijao se vrlo srdačno za čovjeka svojih godina i kazao: “Ne slovim bez razloga kao poman proučavatelj povijesti. Vjerujem da doista razumijem ‘emancipaciju ženskog pokreta’ u devetnaestom stoljeću. Sumnjam da itko živ danas to razumije.”

“Pa?” upitah, malko razdražen njegovom razdraganošću.

“Pa”, reče, “vi, naravno, uviđate da je sve to sada posve neaktualan prijepor. Muškarci više nemaju prilike ugnjetavati žene, ni žene muškarce, a oboje je u to staro doba bilo na djelu. Žene čine ono što umiju najbolje činiti i što im najviše godi, a muškarci na to nisu ljubomorni niti ih to pogađa. To je takvo opće mjesto da se gotovo stidim iznositi ga.”

“A zakonodavstvo? Sudjeluju li ikako u njemu?” upitah.

Hammond se nasmiješi i odvrati: “Mislim da možete pričekati odgovor na to pitanje dok ne prijeđemo na temu zakonodavstva. I u tom bi pogledu za vas moglo biti novínā.”

“Izvrsno”, rekoh, “ali što je s tim ženskim pitanjem? Vidio sam u Konačištu da žene poslužuju muškarce; to se doima pomalo reakcionarnim, zar ne?”

“Zar?” otpovrne starac. “Vi možda mislite da je vođenje kućanstva nevažno zanimanje koje ne zaslužuje poštovanje. Vjerujem da su tako mislile ‘napredne’ žene u devetnaestom stoljeću, kao i njihovi muški pristaše. Ako dijelite to mišljenje, preporučam vam da pročitate staru norvešku narodnu pripovijest pod naslovom ‘Kako je muškarac skrbio o kući’, ili tako nekako, a ishod te skrbi bio je taj da su, nakon raznih nevolja, muškarac i obiteljska krava držali jedno drugo u ravnoteži na krajevima užeta, pri čemu je čovjek visio između dimnjaka i tla a krava se njihala s krova koji je, kao što je u toj zemlji običaj, bio od trave te je sezao malne do tla. Uboga krava, velim ja. Naravno, takva se nezgoda ne bi mogla dogoditi sposobnom muškarcu poput vas”, doda on keseći se.

Bilo mi je malčice neugodno biti izvrgnut takvoj poruzi. Dapače, način na koji mi je odgovorio na potonji dio pitanja zazvučao mi je pomalo neuljudno.

“Ma hajde, prijatelju”, reče on, “zar ne znate da je pametnoj ženi silan užitak vješto voditi kućanstvo, tako da svi ukućani oko nje izgledaju zadovoljni i zahvalni? Osim toga, znate, svi vole kad im komandira lijepa žena: ta to je jedan od najugodnijih oblika očijukanja. Niste tako stari da se toga ne biste sjećali. Ja se toga itekako sjećam.”

Stari se ponovno naceri i naposljetku upravo prasne u smijeh.

“Oprostite mi”, reče nakon nekog vremena, “ne smijem se nekoj možebitnoj vašoj misli, nego toj glupavoj devetnaestostoljetnoj navadi, čestoj među takozvanim uglađenim ljudima, da nemaju pojma o tome kako njihov svakodnevni objed stiže na stol, jer je to odveć prizemno za njihov uzvišeni um. Beskorisni idioti! Evo, vidite, ja sam ‘knjiški čovjek’, kako su nas čudnovata bića nekoć zvali, pa ipak sam prilično dobar kuhar.”

“I ja sam”, rekoh.

“E, pa”, priklopi on, “onda mislim da me možete razumjeti bolje no što bi se inače dalo razabrati prema vašim riječima i vašoj šutnji.”

A ja ću na to: “Možda je i tako; no ljudi koji često provode u djelo to zanimanje za obične životne poslove prilično me zapanjuju. Ubrzo ću vam postaviti nekoliko pitanja o tome. Ali sada se želim vratiti na položaj žena među vama. Proučavali ste pokret ‘emancipacije žena’ u devetnaestom stoljeću: zar se ne sjećate da su pojedine ‘nadmoćne’ žene željele osloboditi umnije pripadnice svoga spola od rađanja djece?”

Starac se ponovo uozbilji pa reče: “Sjećam se, doista, te neosnovane ludosti, koja je, kao i sve druge ludosti toga doba, bila ishod jezovitoga staleškog ugnjetavanja. Što mi sada o tome mislimo? pitat ćete. Na to je pitanje, prijatelju, lako odgovoriti. Majčinstvo se među nama visoko cijeni, ta kako bi drukčije i moglo biti? Dakako, naravni i nužni bolovi što ih majka mora otrpjeti dovode do jedinstva između muškarca i žene te pružaju dodatni poticaj njihovoj ljubavi i privrženosti, a to svi pozdravljaju. K tome, znajte da svih onih umjetnih tereta majčinstva danas više nema. Majka više ne mora onako kukavno strepiti za budućnost svoje djece. Ona, dakako, mogu ispasti bolja ili lošija, mogu iznevjeriti njezine najviše nade; takve strepnje dio su složaja užitka i boli koji tvori život čovječanstva. Ali ona je barem pošteđena straha (koji je mahom bio izvjesnost) da zbog umjetno izazvanih nemogućnosti njezina djeca neće postati pravi muškarci i žene: zna da će živjeti i djelovati u skladu sa svojim sposobnostima. Jasno je da je onodobno ‘društvo’ pomagalo svome judejskom Bogu, kao i ondašnjem ‘čovjeku od znanosti’, da grijehove otaca šalje kao kaznu njihovoj djeci. Kako preokrenuti taj proces, kako oduzeti žalac naslijeđu, dugo je bila jedna od najstalnijih briga misaonih ljudi među nama. Tako da, vidite, uobičajeno zdrava žena (a gotovo sve naše žene su zdrave i u najmanju ruku pristale), poštovana kao rađateljica i odgajateljica djece, željena kao žena, ljubljena kao družica, lišena brige o budućnosti svoje djece, ima daleko snažniji majčinski nagon no što ga je uboga majka koja se onako kinjila ikad mogla imati; a i snažniji nego njezina sestra iz viših slojeva, odrasla u usiljenom neznanju o prirodnim činjenicama, stasala u ozračju izvještačene stidljivosti združene s pohotom.”

“Vaše riječi su vatrene”, rekoh, “ali uviđam da ste u pravu.”

“Da”, kaza on, “uputit ću vas na jedan pokazatelj svih blagodati koje smo stekli svojom slobodom. Što mislite o izgledu ljudi na koje ste danas naišli?”

“Jedva sam mogao povjerovati da u nekoj civiliziranoj zemlji može biti toliko lijepih ljudi”, odvratio sam.

Lagano je graknuo, poput kakve stare ptičurine: “Što! Zar smo još civilizirani?” usklikne. “No, koliko je do našeg izgleda, engleska i jutska[7] krv, koje ovdje u cjelini prevladavaju, nekoć nisu rađale osobitom ljepotom. Ali mislim da smo to popravili. Poznajem čovjeka koji ima veliku zbirku portreta otisnutih s fotografija iz devetnaestog stoljeća te je, uspoređujući ih sa svakidašnjim licima iz našega vremena, bez dvojbe utvrdio napredak u našem izgledu. Ima ljudi koji drže da nije odveć fantastično izravno povezati to povećanje ljepote s našom slobodom i razboritošću u stvarima o kojima smo razgovarali: oni vjeruju da će dijete rođeno iz prirodne i zdrave ljubavi između muškarca i žene, makar ona bila i prolazna, vjerojatno ispasti bolje u svakom pogledu, a osobito u pogledu tjelesne ljepote, nego plod uvaženoga trgovačkog braka ili tupog očaja proizišlog iz crnčenja u onome sustavu. Užitak rađa užitkom, kažu. Što vi mislite?”

“Sklon sam tome stavu”, odgovorih.