Vijesti iz Nigdine | William Morris

2. JUTARNJA KUPKA

 

Elem, probudio sam se i ustanovio da sam nogama odgurnuo posteljinu; što i nije bilo nikakvo čudo, jer bilo je vruće i sunce je žarko sjalo. Skočio sam s postelje, umio se i na brzinu obukao, ali maglovite i polubudne svijesti, kao da sam dugo, dugo spavao te se ne mogu otresti težine sna. Zapravo, uzimao sam zdravo za gotovo da sam kod kuće, u svojoj sobi, a da i nisam vidio da je tomu tako.

Odjenuvši se, osjetio sam takvu vrućinu da sam požurio izići iz sobe i iz kuće. Prvi mi je osjećaj bilo blaženo olakšanje izazvano svježim zrakom i ugodnim povjetarcem; drugi pak, kad sam počeo dolaziti k sebi, neizmjerna zaprepaštenost: jer, kad sam sinoć otišao u krevet bila je zima, a sada je, sudeći prema drveću uz obalu, bilo ljeto, krasno, vedro jutro, reklo bi se, početkom lipnja. Međutim, Temza je i dalje bila tu, a njezina nabujala voda, koju sam prošle noći vidio kako blista na mjesečini, blistala je na suncu.

Nipošto se nisam otarasio osjećaja potištenosti, i gdje god da sam bio, teško da sam bio posve svjestan mjesta na kojemu se nalazim; ne čudi, dakle, što sam bio prilično zbunjen unatoč poznatome liku Temze. Usto sam osjećao vrtoglavicu i omamljenost; i sjetivši se kako ljudi često odlaze čamcem do sredine rijeke i ondje plivaju, pomislih učiniti isto. Čini se da je veoma rano, rekoh sebi, ali valjda ću naći nekoga kod Biffina da me poveze. Međutim, nisam niti stigao do Biffina, niti se uopće osvrnuo ulijevo, na tu stranu, jer sam upravo tada razabrao da se tik preda mnom, ispred moje kuće, nalazi pristanište; zapravo na mjestu gdje ga je podigao moj prvi susjed, premda nije baš izgledalo ni kao ono njegovo. Spustio sam se do njega, i doista, među praznim čamcima privezanim za nj na veslima se odmarao neki muškarac, u širokoj brodici očito namijenjenoj kupačima. Kimnuo je i zaželio mi dobro jutro kao da me je čekao, pa sam bez riječi uskočio, i on je tiho odveslao dok sam se ja skidao da zaplivam. Dok smo se vozili promatrao sam vodu, i nisam mogao a da ne ustvrdim:

“Kako je voda jutros bistra!”

“Doista?” na to će on. “Nisam opazio. Znate, plima je uvijek malko zamuti.”

“Pa”, rekoh, “viđao sam je ja dobrano blatnjavu i za oseke.”

Nije mi ništa odgovorio, ali doimao se poprilično zapanjenim; a kako je bio zaustavio čamac a ja sam se već svukao, bez daljeg ustručavanja sam skočio. Kad mi se glava ponovno našla iznad vode, dakako, pogledao sam uzvodno i pogledom potražio most; a ono što sam vidio toliko me zaprepastilo da sam zaboravio zaplivati te sam se ponovno zagrcnuo pod vodom. Izronivši, zaplivao sam ravno prema čamcu, jer sam bio ponukan postaviti svome lađaru nekoliko pitanja, toliko je zbunjujući bio vidik koji mi se ukazao s površine rijeke netom nakon što sam obrisao vodu s očiju; iako sam se dotad već bio otarasio drijemeža i vrtoglavice te sam bio posve razbuđen i bistre glave.

Kad sam se ukrcao uz ljestve koje je spustio za mene, pruživši mi ruku da mi pomogne, hitro smo zaplovili prema Chiswicku; ali sada se ponovno dohvatio vesala, okrenuo barku i kazao:

“Kratko plivanje, susjede; ali možda vam je voda jutros hladna, nakon putovanja. Da vas odmah odvezem na obalu, ili biste željeli otići do Putneyja prije doručka?”

Govorio je na način toliko drukčiji od onoga što bih očekivao od lađara iz Hammersmitha te sam upro pogled u nj i odgovorio: “Molim vas, zastanite načas, volio bih se malko ogledati oko sebe.”

“U redu”, reče, “na svoj način, ovdje je lijepo koliko i kod Barn Elmsa; u ovo jutarnje doba posvuda je krasno. Drago mi je da ste rano ustali; još nije ni pet sati.”

Pogled na riječne obale nije me zapanjivao ništa više no moj lađar, sada kad sam ga imao vremena promotriti bistre glave i oka.

Bio je to naočit mladić, osobito ugodna i prijazna pogleda; u očima mu je bio izraz koji mi je tada bio posve nov, iako će mi uskoro postati poznat. Usto je bio tamnokos, zagasite puti, stasit i snažan te je očito navikao vježbati mišiće, ali u njemu nije bilo ničega oporog i grubog, i bio je sasma čist. Odjeća mu je odudarala od svakidašnjeg ruha kakvo sam danomice viđao i dobro bi poslužila kao kostim u prikazu četrnaestostoljetnog života: bijaše skrojena od modrog platna, jednostavnog ali od fine pređe, bez ijedne mrlje. Nosio je smeđi kožnati remen oko pojasa, i primijetio sam da ga krasi lijepa kopča od inkrustirana čelika. Ukratko, dojmio me se kao nadasve muževan i uglađen mladi gospodin koji se iz razonode bavi lađarenjem, i zaključio sam da tome i jest tako.

Osjetio sam da moram zapodjenuti razgovor te sam pokazao prema obali kod Surreyja, gdje sam uočio daščana pristaništa kako se spuštaju prema vodi, s motovilima na strani suprotno od obale, pa sam upitao: “Što ovdje čine s tim spravama? Da smo na rijeci Tay, rekao bih da služe izvlačenju mreža za losose, ali ovdje…”

“Pa”, rekao je smiješeći se, “naravno da tome i služe. Gdje ima lososa, bit će i mreža za losose, bilo na Tayu ili na Temzi. No one, dakako, nisu uvijek u uporabi; ne trebaju nam lososi baš svaki dan.”

Zaustio sam reći: “Je li ovo uopće Temza?” ali ostao sam pribran u svojoj začuđenosti i okrenuo zbunjeni pogled prema istoku, da ponovno pogledam most, i odande prema obalama londonske rijeke; a ondje me zasigurno štošta moglo zapanjiti. Jer iako je iznad rijeke stajao most a na njenim obalama kuće, kako se sve promijenilo od sinoć! Nestala je tvornica sapuna i njeni dimnjaci koji rigaju dim, nestala je talionica olova, a zapadni vjetar nije donosio zvuke zakivanja i čekićanja iz Thorneycroftove strojarske radionice. Pa onda most! Možda sam i sanjao o takvome mostu, ali ga izvan iluminiranih rukopisa nikad nisam vidio; jer, ni Ponte Vecchio u Firenzi nije mu bio ni približno ravan. Bijaše sazdan od kamenih lukova, raskošno čvrstih, dostojanstvenih koliko i snažnih, a i dovoljno visokih da lako propuštaju običan riječni promet. Iznad ograde mosta ocrtavala su se ubava i slikovita omanja zdanja, radnje ili trgovine, predmnijevao sam, urešene oslikanim i pozlaćenim vjetrokazima i tornjićima. Kamen je bio pomalo izlizan od vremenskih nepogoda, ali na njemu nije bilo ni znaka one čađavosti na koju sam bio naviknut na svakoj londonskoj zgradi starijoj od godine dana. Ukratko, za mene je to bilo pravo čudo od mosta.

Veslač je opazio moj gorljivi, zapanjeni pogled, i kao da odgovara na moje misli rekao:

“Da, doista krasan most, zar ne? Čak i mostovi u uzvodnom toku, koji su mnogo manji, jedva da su ljepši, a oni nizvodno jedva da su dostojanstveniji i otmjeniji.”

Zatekoh se kako pitam, gotovo protiv volje: “Koliko je star?”

“O, nije jako star”, kazao je. “Sagrađen je, ili barem otvoren, 2003. Prije je ovdje bio prilično jednostavan drveni most.”

Na spomen godine umuknuo sam kao da je u lokot pričvršćen za moja usta gurnut ključ, jer sam uvidio da se dogodilo nešto neobjašnjivo i da ću, budem li previše govorio, biti uvučen u igru unakrsnih pitanja i odgovora. Stoga sam nastojao djelovati bezbrižno i promatrati riječne obale kao da se sve to samo po sebi razumije, iako sam do mosta i nešto dalje od njega, recimo do mjesta na kojemu je bila tvornica sapuna, vidio sljedeće: duž obiju obala nizale su se vrlo lijepe kuće, niske i nevelike, koje su stajale malo podalje od rijeke; većinom su bile sagrađene od crvene opeke, krovovi im bijahu pokriveni crijepom, a izgledale su nadasve udobno, i kao da su, da tako kažem, bile žive i naklonjene svojim stanovnicima. Pred njima se, sve do ruba vode, sterao neprekidan vrt u kojemu je cvijeće sada bujno cvalo i odašiljalo zamamne valove ljetnih miomirisa ponad vrtložeće rijeke. Vidio sam kako se iza kuća uzdižu velika stabla, većinom platane, a pogled nizvodno otkrivao je ravne, pregledne dijelove koji su se nizali u smjeru Putneyja i malne ostavljali dojam jezera sa šumskom obalom, toliko je to visoko drveće bilo gusto; te rekoh naglas, ali više kao za sebe:

“E pa, drago mi je da nisu gradili kod Barn Elmsa.”

Zarumenio sam se zbog svoje glupavosti kad su mi te riječi sišle s usana, a moj me pratilac gledao s polusmiješkom koji sam, mislim, razumio; pa sam, da prikrijem zbunjenost, kazao: “Molim vas, odvedite me sada na obalu; želim doručkovati.”

Kimnuo je, oštrim pokretom okrenuo pramac, i začas smo ponovno bili na pristaništu. Iskočio je, a ja za njim; i nisam, dakako, bio iznenađen vidjevši ga kako čeka, kao da je posrijedi neizbježna predstava nakon što se sugrađaninu učini usluga. Stoga sam zavukao ruku u džep prsluka i upitao: “Koliko?”, iako i dalje uz nelagodan osjećaj da džentlmenu nudim novac.

Izgledao je smeteno i rekao: “Koliko? Ne razumijem posve vaše pitanje. Mislite li na razinu rijeke? Ako je tako, uskoro će nastupiti oseka.”

Zacrvenio sam se i promucao: “Nemojte mi, molim vas, uzeti za zlo, nisam vas mislio uvrijediti: ali koliko vam trebam platiti? Vidite, ja sam stranac i ne poznajem vaše običaje – odnosno, vašu valutu.”

Na to sam iz džepa izvadio pregršt novca, kao što se čini u stranoj zemlji. Usput sam vidio da je srebro oksidiralo i poprimilo boju začađavljene peći.

On je sveudilj djelovao zbunjeno, ali nimalo uvrijeđeno, i sa stanovitom je znatiželjom promatrao kovanice. Pomislih, eto, napokon, on ipak jest lađar i sada razmišlja koliko bi mogao uzeti. Doimao se kao tako drag momak te ne bih žalio i da ga malko preplatim. Pritom sam se pitao ne bih li ga mogao unajmiti kao vodiča na dan ili dva, budući da je tako oštrouman.

Na to je moj novi prijatelj zamišljeno kazao:

“Mislim da znam što vam je na umu. Vi mislite da sam vam učinio uslugu, pa se osjećate obvezanim dati mi nešto što ja ne bih dao nekom susjedu, osim ako bi on za mene učinio nešto posebno. Čuo sam za takve stvari, ali, oprostite mi na izrazu, nama se to čini kao nadasve nezgodan i okolišan običaj, i ne znamo kako bismo se nosili s time. A, vidite, to razvoženje i prebacivanje ljudi preko rijeke moj je posao, koji bih ja obavljao za svakoga, pa bi primanje darova za to izgledalo vrlo čudno. Osim toga, ako bi mi jedna osoba dala nešto, onda bi mi mogla dati i druga, pa sljedeća i tako redom; a nadam se da me nećete smatrati neotesanim kažem li vam da ne bih znao gdje pohraniti tolike uspomene na prijateljstva.”

Na to se glasno i razdragano nasmijao, kao da je sama pomisao da bi bio plaćen za svoj posao vrlo zabavna šala. Priznajem, počeo sam strahovati da je čovjek lud, iako je izgledao posve priseban, i u tom mi je času bilo drago što sam dobar plivač, budući da smo bili tako blizu duboke, brze rijeke. Nastavio je, međutim, nimalo poput luđaka:

“Koliko je do vaših kovanica, one su zanimljive, ali nisu odveć stare; čini se da potječu iz vladavine kraljice Viktorije; mogli biste ih dati kakvu oskudno opremljenom muzeju. U našemu ima dovoljno takvih novčića, a uz njih i priličan broj starijih, od kojih su mnogi lijepi, dok su ovi devetnaestostoljetni tako ogavno ružni, zar ne? Imamo primjerak iz doba Edvarda III. na kojemu je prikazan kralj na brodu te mali leopardi i ljiljani uz rub palubne ograde, silno istančane izrade. Vidite”, kazao je smijuljeći se, “ja rado obrađujem zlato i plemenite kovine; ova kopča moj je rani rad.”

Nesumnjivo sam pred njim djelovao pomalo posramljen uslijed one sumnje u pogledu njegova duševnog zdravlja. Stoga se on ljubaznim glasom prekinuo:

“Vidim da vam dosađujem, i molim vas da mi oprostite. Jer, da ne okolišam dalje, uviđam da ste doista stranac i da zacijelo dolazite iz kraja koji nimalo ne sliči Engleskoj. No isto je tako jasno da ne bi valjalo pretrpati vas obavijestima o ovome kraju i da je najbolje da ga upoznate malo-pomalo. Nadalje, bio bih veoma počašćen ako biste mi dopustili da vam budem vodič po našemu novom svijetu, s obzirom na to da sam ja prvi na kojega ste nabasali. Iako bi, dakako, to bilo i odviše ljubazno od vas, jer gotovo svatko bio bi vam jednako dobar vodič, a mnogi i puno bolji.”

Činilo se, uistinu, da pred sobom nemam štićenika umobolnice, a osim toga sam pomislio da bih ga se lako mogao otarasiti ako se ipak ispostavi da je poremećen, pa sam rekao:

“To je vrlo ljubazna ponuda, ali teško mi ju je prihvatiti, osim ako…” Htjedoh reći, osim ako biste mi dopustili da vam dolično platim, ali bojeći se da u sebi opet ne potaknem one sumnje, preoblikovah rečenicu: “Bojim se da bih vas udaljio od vašeg posla – odnosno, od vaše razonode.”

“O”, odvrati on, “ne mari za to, jer ovako ću imati priliku valjano se odužiti prijatelju koji želi preuzeti moj ovdašnji posao. On je tkalac iz Yorkshirea, koji se preradio razapet između tkalačkog posla i bavljenja matematikom, dakle rabotama koji se izvode u zatvorenom prostoru. Budući da mi je velik prijatelj, došao je, naravno, k meni da mu nađem neki posao na otvorenom. Ako mislite da me možete podnijeti, molim vas uzmite me za vodiča.”

Odmah je dodao: “Doduše, obećao sam otići uzvodno do svojih bliskih prijatelja na sjenokošu, ali oni će nas biti spremni primiti tek za tjedan dana. Osim toga, mogli biste poći sa mnom i upoznati veoma drage ljude, i pritom vidjeti kako se živi kod nas u Oxfordshireu. Teško da bih vam mogao preporučiti štogod bolje ako želite vidjeti selo.”

Osjetio sam obvezu da mu zahvalim, kako god ispalo, a on gorljivo dometne:

“Eto, to je sređeno. Zazvat ću prijatelja koji stanuje u konačištu kao i vi, a ako još nije na nogama, u ovako krasno ljetno jutro trebao bi biti.”

Na to je uzeo mali srebrni lovački rog koji mu je bio pričvršćen o pojasu i na njemu zasvirao dva ili tri prodorna ali ugodna tona; i smjesta se iz kuće koja je stajala na mjestu moga starog boravišta (o kojemu će kasnije biti više riječi) prema nama uputio drugi mladić. Ovaj nije bio tako pristao i kršan kao moj prijatelj veslač, budući da je bio crvenkaste kose, prilično blijede puti i slabije građe, ali na njegovu licu nije manjkalo onoga radosnog i prijaznog izraza što sam ga uočio u njegova prijatelja. Dok je nasmiješen hodao prema nama, sa zadovoljstvom sam uvidio da moram odustati od teorije o umobolnici kad je lađar posrijedi, jer još se nikada dva luđaka nisu ovako ponašala pred normalnim čeljadetom. Njegova je odjeća bila istoga kroja kao i onoga prvoga, iako nešto življih boja: ogrtač mu bijaše svijetlozelen sa zlatnim nitima utkanim na prsima, a pojas od filigranskog srebra.

Vrlo uljudno zaželio mi je dobar dan, veselo pozdravio svoga prijatelja i rekao:

“Onda, Dick, kako će biti jutros? Hoću li raditi svoj posao ili tvoj? Sinoć sam sanjao da smo na rijeci i pecamo.”

“U redu, Bobe”, reče moj lađar, “ti ćeš uskočiti na moje mjesto. Ako ti to bude previše, George Brightling sada traži neki valjan posao, a on živi u tvojoj blizini. Ali, vidiš, ovdje je stranac koji me je danas voljan zabaviti tako što će me uzeti za vodiča po našim seoskim krajevima. Jasno ti je da ne želim propustiti takvu priliku, pa je najbolje da odmah preuzmeš čamac. Ionako ti ga ne bih predugo uskraćivao, jer me za nekoliko dana čeka sjenokoša.”

Pridošlica je radosno protrljao dlanovima, ali je, okrenuvši se prema meni, prijazno kazao:

“Susjede, i vi i moj prijatelj Dick imate sreće; danas ćete se dobro provesti, kao što ću se, bogme, provesti i ja. Ali bolje je da sada uđete sa mnom i pojedete štogod, da ne biste u razbibrizi zaboravili na objed. Pretpostavljam da ste stigli u Konačište nakon što sam ja sinoć otišao u postelju?”

Kimnuo sam, ne želeći se upuštati u duga objašnjenja koja ne bi vodila nikamo, a u koja sam, istinu govoreći, i sâm već počeo sumnjati. Pa smo tako sva trojica krenuli prema vratima Konačišta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.