Vijesti iz Nigdine | William Morris

14. KAKO SE UPRAVLJA POSLOVIMA

“Što je s vašim odnosima prema drugim nacijama?” upitah.

“Neću se graditi da ne znam na što mislite”, odvrati on, “ali ću vam odmah reći da je cijeli sustav suparničkih i suprotstavljenih nacija, koji je igrao tako veliku ulogu u ‘vlasti’ svijeta civilizacije, nestao zajedno s nejednakošću između čovjeka i čovjeka u društvu.”

“Nije li zbog toga svijet jednoličniji?” upitao sam.

“Zašto?” odvrati starac protupitanjem.

“Zbog ukidanja nacionalne raznolikosti”, odgovorih.

“Koješta”, reče on pomalo otresito. “Prijeđite rijeku i vidjet ćete. Naći ćete obilje raznolikosti: svakojake krajolike, prehranu, razonode, muškarce i žene koji se razlikuju vanjštinom i misaonim navikama, odjeću mnogo raznolikiju no u trgovačko doba. Kako bi moglo obogatiti raznolikost ili raspršiti jednoličnost prisiljavanje određenih obitelji ili plemena, često raznorodnih i međusobno sukobljenih, da se udružuju u umjetne i mehaničke skupine, njihovo nazivanje nacijama i poticanje njihova rodoljublja – tj. njihovih glupih i zavidnih predrasuda?”

“Pa – ne znam kako”, rekoh.

“Tako je”, reče Hammond veselo. “Lako ćete shvatiti da nam je sada, kad smo slobodni od te ludosti, očito kako upravo zahvaljujući toj raznolikosti razne rodne skupine u svijetu mogu jedna drugoj biti korisne i ugodne, a da pritom i ne požele jedna drugu orobiti: svi pred očima imamo istu zadaću i izvlačimo najbolje iz svojih života. I moram vam reći da, do kakvih god prijepora ili nesporazuma dolazilo, oni veoma rijetko izbijaju između ljudi različitih rasa; slijedom toga, budući da je u njima manje nerazumnosti, lakše ih je izgladiti.”

“Dobro”, rekoh, “ali kad je riječ o stvarima politike, o općenitim razlikama u mišljenju u jednoj te istoj zajednici – zar tvrdite da one ne postoje?”

“Ne, nikako”, odvrati on odrješito, “ali tvrdim da razlike u mišljenju o konkretnim pitanjima ne trebaju svrstavati ljude, a u nas ih i ne svrstavaju, u trajno suprotstavljene skupine koje imaju različite teorije o tome kako je sazdan svemir i o tijeku vremena. Nije li politika nekad značila upravo to?”

“Pa, sad”, rekoh, “nisam baš tako siguran.”

“Shvaćam vas, susjede; oni su samo hinili da zastupaju bitno različita mišljenja, jer u suprotnom ne bi mogli zajedno sudjelovati u svakidašnjim životnim poslovima; ne bi mogli zajedno jesti, zajedno kupovati i prodavati, kockati se, zajedno varati druge ljude, nego bi se morali sukobiti kad god bi se sreli, a to im ne bi nimalo odgovaralo. Igra gospodara politike bila je u tome da privole ili prisile javnost da plaća trošak raskošnog života i uzbudljive razonode za nekoliko klîkā ambicioznih osoba: a izlika ozbiljnog razilaženja u mišljenjima, kojemu je protuslovio svaki čin u njihovu životu, u tu je svrhu bila posve dostatna. Kakve sve to ima veze s nama?”

“Pa, nikakve, nadam se. Ali bojim se – ukratko, čuo sam da je politička borba nužna posljedica ljudske naravi.”

“Ljudske naravi!” žutro usklikne stari momak. “Kakve ljudske naravi? Ljudske naravi ubogara, robova, robovlasnika ili ljudske naravi bogatih slobodnjaka? Koje? Hajde, recite mi!”

“Pa”, rekoh, “pretpostavljam da bi bilo razlike ovisno o okolnostima ljudskog djelovanja na tom području.”

“I ja tako mislim, doista”, reče on. “U svakom slučaju, iskustvo nam pokazuje da je tako. U našem se društvu razlike odnose na poslovna pitanja i prolazne događaje povezane s njima, a one ne bi mogle trajno podijeliti ljude. Neposredan ishod, u pravilu, pokazuje koji je stav o danom pitanju ispravan; to je stvar činjenice, ne spekulacije. Primjerice, jasno je da nije lako uspostaviti političku stranku na temelju stava o tome hoće li košnja i spremanje sijena u nekom selu početi ovaj ili sljedeći tjedan, kad se svi slažu da mora početi najkasnije prekidućeg tjedna, i kad svatko može sâm otići u polje i vidjeti je li sjeme dovoljno zrelo za košnju.”

“A pretpostavljam da vi te razlike, sitne i krupne, izglađujete voljom većine?”

“Dakako”, reče on. “Kako bismo ih drukčije mogli izgladiti? Vidite, u stvarima koje su čisto osobne i ne utječu na dobrobit zajednice – kad je riječ o tome što će tko odjenuti, što će jesti i piti, što će pisati i čitati itd. – ne može biti razlike u mišljenju i svatko čini kako mu drago. No kad je posrijedi pitanje od općeg interesa za cijelu zajednicu, pa to da li se nešto čini ili ne čini utječe na svakoga, onda mora biti po volji većine; osim ako se manjina lati oružja i silom pokaže da je ona istinska ili prava većina, a ostali, kao što sam prije natuknuo, znaju to i predobro da bi se suprotstavljali iz puke svojeglavosti, pogotovo stoga što su imali obilje prilika da izlože svoju stranu.”

“Kako to postižete?” upitah.

“Pa”, reče on, “uzmimo za primjer jednu od naših jedinica uprave, općinu, okrug ili župu (imamo, naime, sva tri naziva, koji se sada malo razlikuju po značenju, iako je nekoć među njima bilo velike razlike). U takvoj općini, kako biste je vi nazvali, pojedini susjedi smatraju da nešto treba napraviti ili izmijeniti: sagraditi novu vijećnicu, ukloniti neprikladne kuće ili, recimo, zamijeniti neki ružan, stari željezni most novim od kamena. E sad, na sljedećemu redovitom sastanku susjeda, ili zborovanju, kako ga mi nazivamo, riječju iz drevnog jezika iz vremena otprije birokracije, neki susjed predloži promjenu, i naravno, ako se svi slože, rasprava je okončana, osim što se tiče pojedinosti. Jednako tako, ako nitko ne podupre predlagatelja – ako mu ne ‘sekundira’, kao što se nekad govorilo – pitanje do daljnjega otpada; no to se među razumnim ljudima vjerojatno neće dogoditi, jer je predlagatelj o tome zasigurno porazgovarao s drugima prije zborovanja. No ako se prijedlog i podupre, a nekoliko susjeda se s njime ne složi jer drže da će odvratni željezni most služiti još neko vrijeme a oni se trenutačno ne žele zamarati gradnjom novoga, tada se glasovi ne broje, nego se formalna rasprava odgađa do sljedećeg zborovanja; u međuvremenu se izlažu razlozi za i protiv, a neki se i otisnu, tako da svi znaju o čemu se radi; a na sljedećem zborovanju održi se redovita rasprava i naposljetku glasovanje podizanjem ruku. Ako je odnos glasova podjednak, pitanje se ponovno odlaže za daljnju raspravu; ako je pak razlika velika, manjinu pitaju hoće li popustiti pred većinskim stavom, što ona često, zapravo najčešće i čini. Ako pak odbije, o pitanju se debatira i treći put, i tada manjina, ako se nije primjetno povećala, uvijek popusti; iako vjerujem da još postoji neko napola zaboravljeno pravilo prema kojemu mogu ići i dalje; no, velim, naposljetku uvijek budu uvjereni, možda ne da je njihovo gledište pogrešno, nego da ne mogu nagovoriti ili prisiliti zajednicu da ga usvoji.”

“Vrlo dobro”, rekoh, “no što se događa ako je odnos i dalje podjednak?”

Na to će on: “U načelu i sukladno pravilu za takve slučajeve, pitanje tada mora otpasti i većina, ako je tako neznatna, mora pristati na status quo. No moram vam reći da manjina u zbilji vrlo rijetko provodi to pravilo te uglavnom prijateljski popušta.”

“No, znate li”, rekoh, “da u svemu tome ima nečega vrlo nalik na demokraciju; a mislio sam kako se za demokraciju prije mnogo, mnogo godina smatralo da je na umoru.”

Starome momku oči zablistaju. “Slažem se da naše metode imaju taj nedostatak. Ali što da se čini? Ne možemo svakome među nama dopustiti da se žali kako nije uvijek po njegovu nasuprot zajednici, kad je jasno da se svima ne može tako udovoljiti. Doista, što činiti?”

“Pa”, priznah, “ne znam.”

A on će: “Jedina alternativa našoj metodi koju mogu zamisliti jest sljedeća. Prvo, da odaberemo, ili odgojimo, sloj nadmoćnih osoba koje bi bile kadre suditi o svim pitanjima ne savjetujući se sa susjedima; ukratko, da uspostavimo ono što se nekoć nazivalo aristokracijom duha; ili, drugo, da se, radi očuvanja slobode pojedinačne volje, vratimo sustavu privatnog vlasništva te da ponovno imamo robove i robovlasnike. Što mislite o tim dvama izlazima?”

“Pa”, rekoh, “postoji i treća mogućnost, naime da svaki čovjek bude posve neovisan o svakom drugom, i da se tako tiranija društva ukine.”

Strogo me pogledao na časak ili dva a onda prasnuo u grohotan smijeh; ja sam mu se, priznajem, pridružio. Pribravši se, kimnuo je i kazao: “Da, da, potpuno se slažem s vama – kao i svi mi.”

“Da”, rekoh, “i osim toga, to nije prevelik pritisak na manjinu; jer, uzmemo li na primjer taj most, nitko nije obvezan raditi na njemu ako se ne slaže s njegovom gradnjom. Barem pretpostavljam da nije.”

Nasmiješio se i kazao: “Oštroumno rečeno, no ipak s gledišta stanovnika drugog planeta. Ako su osjećaji pripadnika manjine povrijeđeni, on to nesumnjivo može ublažiti tako da odbije pomoći u gradnji mosta. No, dragi susjede, to i nije neki djelotvoran melem na ranu koju nanosi ‘tiranija većine’ u našem društvu; jer, sav posao koji se čini ili je blagotvoran ili štetan za sve članove društva. Čovjeku gradnja mosta koristi ako se ispostavi da je posrijedi dobar posao, a šteti mu ako on ispadne loš, pomogao on pri tome ili ne pomogao; a u međuvremenu svojim radom pomaže samim graditeljima mosta, tko god oni bili. Zapravo, ne vidim za nj druge pomoći doli užitka da im kaže ‘lijepo sam vam rekao’ ako se ispostavi da je gradnja mosta bila pogreška koja mu je nanijela štetu; ako mu pak donese korist, mora trpjeti u tišini. Strašna je tiranija taj naš komunizam, zar ne? Narod su nekoć upozoravali upravo na tu nesreću, i to u doba kad ste na svaku dobro uhranjenu, zadovoljnu osobu vidjeli tisuću izgladnjelih bijednika. Dočim mi pod jarmom tiranije postajemo lijepi i debeli; tiranije koja se, istinu govoreći, ne može vidjeti nijednim mikroskopom za koji ja znam. Ne bojte se, prijatelju; nećemo tražiti nevolje nazivajući svoj mir, obilje i sreću pogrdnim imenima čije smo značenje već zaboravili!”

Nakratko se zamislio pa me upitao: “Imate li još pitanja, dragi goste? Jutro brzo protječe u mojoj brbljavosti.”