Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

MJESTO NA KOJEM SE TO OD TEBE OČEKUJE

– Tužan sam i umoran – rekao je glas s radija.

– Tužni i umorni – ponovio je drugi. – Zašto? Zašto ste tužni i umorni?

– Jer sam stalno ovdje. I uvijek je sve isto. Nikad se ništa ne mijenja.

– Razumijem. Vi tražite promjenu.

– Promjenu, da.

– Probali ste s frizurom?

U pozadini se čuo nasnimljeni smijeh.

– Gospodine? Ovdje ste?

– Jesam.

– Oprostite, ružna šala. Promjenu, kažete? Jeste razmišljali o tome da otputujete nekamo? Bar na kratko.

– To bi bilo dobro, ali ne mogu.

– Zašto? Danas si čovjek za malo novca može priuštiti neko fino mjesto za odmor.

– Nije stvar u novcu.

– Nego u čemu?

– U zatvoru sam. Zovem vas iz zatvora.

Nastupila je tišina.

– Dragi slušatelji, došlo je do prekida linije. Vrijeme nam je iscurilo. Bilo je ovo još jedno izdanje emisije ‘Mali…

Čovjek u automobilu promijeni stanicu.

– Ne mogu vjerovati da ga netko plaća za ova sranja – reče guleći omot čokoladice.

Gledao je kroz prozor prema benzinskoj. Automatska vrata bila su pokvarena. Jedna mušterija utrčala je taman prije nego što su je zahvatila.

Ispred prozora se odjednom pojavi djevojčica u vjetrovki. Čovjek spusti staklo.

– S kim ti to pričaš? – upita djevojčica.

– Sam sa sobom.

– Učiteljica veli da to rade samo ludi ljudi.

– Učiteljice lažu.

– I mislila sam.

Jedna mušterija izašla je iz dućana držeći se za rame. Požurila je prema automobilu, zalupila vratima i ostala neko vrijeme unutra tresući se.

– A koga ti čekaš? – upita ponovo djevojčica.

– Ženu. Otišla je na WC.

– Moja mama isto. Rekla je i meni da idem, ali meni nije sila.

– Onda nema smisla – reče muškarac i ugura omot čokoladice u pepeljaru.

Vrata dućana nekontrolirano su se zatvarala i otvarala. Prodavač iza pulta bespomoćno je mahao rukama ispred gomile koja je zahtijevala da ih pusti.

Strelice na izlazu iz benzinske pokazivale su kamo se može stići ako se vozi ravno ili lijevo. Na nebu nije bilo niti jednog oblaka. Čovjek je duž obzora tražio utičnicu u koju je uključeno veliko žuto što mu tuče u oči.

Uz cestu se dizala novogradnja. Bijele, zelene i plave kockice. Čovjeku se učini da na jednom od balkona netko stoji.

– Gle, žena – reče. – Gola!

Nasmije se i fućne u smjeru balkona.

– Dobro, neću je gledati.

Stavio je dlan slobodne ruke uz lice kao zaklon.

Kockice se preokrenu. Balkon ostane s druge strane.

– Cijelim putem ćeš šutjeti? – upita čovjek.

Drveće je bilo nepregledno nagurano uz rubove vijugave ceste. Vozio je neko vrijeme u tišini. Čulo se samo zujanje automobila.

– Daj mi objasni što sam sad napravio?

Ubrzavajući, preticao je auto ispred sebe.

– Uvijek jedno te isto – reče uzrujano.

Naglo je skrenuo u drugu traku, ali je iz suprotnog smjera naišao auto. Opsovao je i vratio se u svoju traku. Uključio je radio i pojačao ton. Činilo mu se da auti ispred njega voze strašno sporo pa im je trubio. Sustigao je kamion. Tenda na njemu se mreškala. Nešto je pisalo na njoj, ali čovjek nije razumio jezik. Pretekao je kamion i odvezao se daleko ispred.

Raslinje se postrojilo u očešljane pletenice oranica. Rijetke kuće koprcale su se u zlatnom. Nekoliko stotina metara kasnije uz rub ceste podigla se ruka.

– Vozačku i prometnu – reče policajac.

Prođe kamion koji je čovjek nekoliko minuta ranije pretekao. Uhvatio je jednu riječ ispisanu na tendi i razmišljao o tome kako će je kasnije potražiti u rječniku.

– Znate da ste prekoračili ograničenje brzine? – upita policajac pregledavajući dokumente.

– Žurim. Žena mi je trudna – odgovori čovjek.

Policajac se sagne i pogleda u auto.

– Koji kurac – zapita se. – Izađite iz auta, molim vas.

Čovjek izađe. Teoretski gledajući, ovakvim će se tempom do mraka cijela benzinska napuniti ljudima, razmišljao je. Naslonio se na vrata i ugledao zadebljanje na nebu. Nagnuo se kroz prozor prema suvozačkom mjestu.

– Kiša će – reče u prazno.

Široko se osmjehne, uzme alkotest iz policajčeve ruke i puhne.