Birali ste broj koji se ne koristi | Antonija Novaković

SANJKE

Popravljam kragnu na košulji i izlazim iza paravana. Doktor se oprezno okreće u stolcu i gleda ekran. Olovkom mi pokazuje to mjesto.

– Tu – kaže.

Zaokruži oko njega po zraku kao da pojašnjava što se desilo.

– Ne razumijem – kažem.

– Dobro da ste došli – on će.

Sestra me za razliku od njega gleda u oči. Ulazi u sobu i nosi neke papire. Gledam je i pitam se zna li i ona. Znaju li već svi na hodniku. Gledam u vrhove svojih cipela i ne usudim se micati.

Doktorove naočale odložene na stol rastvorene su i izgledaju krhko.

Moram ponovo doći u ponedjeljak.

– Sve je u granicama prosjeka – govori meteorologinja. – Samo smo zadnjih nekoliko godina navikli na blaže zime.

I za danas je najavila snijeg.

– Do kada tako – pitam spuštajući mikrofon bliže ustima.

– Prema trenutnim prognostičkim kartama, cijeli vikend. Očekujemo novih petnaest do dvadeset centimetara.

Još nije svanulo i kroz prozor se vidi kako pada ispod lampe.

– Kada izlazi sunce jutros? – pitam.

– Kroz dvadesetak minuta. Ali gusta je naoblaka.

Iza stakla nema nikog. Tehničar se digao i mahnuo prema hodniku u kojem se nalazi aparat za kavu.

– Volite svoj posao? – zadržavam je na liniji.

– Volim. A vi?

– Pretpostavljam da da. Ne razmišljam o njemu u zadnje vrijeme.

– O čemu razmišljate?

– O tome kako imate divan glas. Kako vam dobro ide.

Smije se.

– Htio bih vam ispuniti neku želju – kažem.

– Glazbenu?

– Bilo kakvu.

– To je već teže.

– Zašto. Recite što vam prvo pada na pamet.

– Sanjke. Kao u Čehovljevoj priči.

Ulazi tehničar i sjeda za pult. Iza njega ulazi producentica i gleda me kroz staklo.

– Ne znam na koju mislite – kažem.

– Na onu o sanjkanju i vjetru koji govori.

– Ne mogu se sjetiti.

– Onda mi jednostavno pustite neki broj.

Producentica diže ruku. Tehničar je gleda. Pa gleda mene. Pušta muziku u eter. Skidam slušalice i izlazim u hodnik. Producentica otvara vrata, stoji na njima i gleda za mnom.

Oboje govore tiho. Kuhinjska vrata su pritvorena. Ne sjećam se kada sam ih zadnji put vidio da stoje tako blizu jedno drugome.

– Zašto si ga pustio? – ona će. – Trebao si mu reći da ćeš ti počistiti.

Oslanjam se na zid i skidam čizmu. Otresam je i skidam drugu.

– Nije dao – kaže on.

Iza zamućenog stakla gotovo da su spojeni. Miriše pečena svinjetina.

– Jesi vidio kako mu visi ta ruka?

– Vidio sam još prije par mjeseci.

– Zašto ništa nisi rekao?

– Nisam se htio miješati.

– Miješati? Jesi ti normalan? Pa sin nam je.

– Zašto ti nisi ništa rekla?

– Čekala sam da ti nešto kažeš.

Voda je vruća. Puštam je da toči dugo i da isparava.

Mama je primijetila svjetlo. Ulazi za mnom u kupaonicu.

– Dobro da si počistio umjesto njega – kaže. – Opet bi ga ukliještilo kao neki dan.

– Kupio sam nam krafne.

– Često ga bole ta leđa. Kažem mu da ide doktoru, ali neće.

– Krafne sam nam kupio.

– Ali ja sam ispekla pitu.

– Ja ću ti izrezati meso – kaže mama za stolom.

– Zašto?

– Tako. Jer želim. Pusti me da ti izrežem meso.

Zapinje na korici, ali iznutra je ružičasto i reže ga na male komadiće. Reže i tatin komad.

– Pronašao sam tvoje stare sanjke – kaže on.

– Stvarno?

– Da, one plave – ona će. – Rekla sam mu da ih donese gore da ih uzmeš sa sobom.

– Lijepo da ste se sjetili, ali ne znam što bih sa njima.

– Jednom kad budeš imao djecu.

– Nemam ih kamo staviti.

– Rekli smo ti da ne kupuješ taj stan. Nema ni podrum.

Televizor je uključen bez tona. Pada snijeg. Zavjese su razmaknute i vidi se cijela terasa. Bijela je da joj se ne nazire kraj. Tata traži da mu dohvatim daljinski.

Pali se crveno. Grijanje u autu namješteno je na 26. Skidam vestu i ostajem u kratkim rukavima. Stara žena prelazi preko zebre. Hoda sporo, na pločniku je ostavila plitke stope. Snijeg je čvrst. Na cesti nema nikoga.

Na kiosku kupujem vodu i sok. Još je rano.

Zvoni mobitel. Tata. Prepričava vijesti.

– Boli li te sine? – pita odjednom.

– Ne boli. Samo je čudan osjećaj.

– I meni je bilo tako kad sam bio u vojsci.

Priča o hladnom rovu i nekom selu kroz dalekozor. Devetnaest mladih žena.

– Treba očvrsnuti – kaže.

Nemam sliku pred očima. U krvavom snijegu?

– Javi se sutra – kaže.

Otvaram bočicu mineralne. Mjehurići se dižu u čep. Tražim po imeniku njezin broj.

– Trebam prognozu – kažem joj čim se javi.

– Halo?

– Ja sam. S radija.

– Vi.

– Prognozu.

– Lijepu pjesmu ste pustili jutros.

– To je bio tehničar.

– A tako.

Mijenjam smjer. Ulazim u uličicu u kojoj se dva psa slijede između klupa. Skrećem i gledam ih u retrovizoru dok ne nestanu.

– Uvijek ste na poslu – kažem.

– Nisam. Mijenjam kolegicu.

Parkiram i otvaram gepek. Čujem je u slušalici kako diše.

– Imate li u uredu prozor koji gleda na cestu?

– Imam.

– Ja sam ispred.

Vadim sanjke i podižem ih u zrak.

Vozimo se u brdo.

– Gore! – saginje se i pokazuje prstom.

Potok uz koji vozimo zaleđen je. Cesta vijuga.

– Nećemo stići – kaže. – Već je mrak.

– Staza je osvijetljena.

Inače ne govori mnogo. U autu smo već skoro cijeli sat.

– Zanimaju te samo moje sanjke – kažem.

Smije se. To je dovoljno.

– Što ako nas presretne čopor medvjeda – kažem. – Ili čopor vjeverica. Dabrova.

Samo da se smije.

Bijeli zidovi s obje strane miluju cestu.

Sanjke su laganije nego što se sjećam. Ona ih želi vući. Plave su i njišu se za nama.

Na vrhu padine nismo sami. Čovjek koji iznajmljuje skije zaključava drvenu kućicu. Netko se spušta.

– Hoćemo odavde? – pitam.

Daje mi uzicu i ja sjedam. Tkanina je mekana. Sjeda iza, drži me rukama oko struka. Polagano se odgurnem. Nisam zaboravio.

Hoćemo li ravno, razmišljam. Hoćemo li prema drveću. Preko jama. Vjetar dere lice. Trne mi ruka. Prema drveću. Poskakujemo kroz ledeni zrak. Nezaustavljivi, samo da se ne prevrnemo. Stišće me rame iznutra. Idemo ravno prema drveću.