Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

1. DRŽAVNI ODVJETNIK

U uredu državnog odvjetnika bio je pakao. Vani je bjesnjelo podnevno sunce, a srebrne žaluzine na zatvorenim prozorima nisu nimalo pomagale, nego kao da su dodatno pojačavale efekt staklenika. Na zidu pokraj hrvatskog grba visjelo je raspelo s Isusom i Mima se mogao zakleti da su se i njemu pojavile mrlje znoja pod pazusima.

„Jel bi mogli upaliti klimu?“ molećivo se oglasi inspektor Babić.

Mima ga promotri. Hladio se biltenom Ministarstva pravosuđa i jedva dolazio do daha. S čela bi mu se kapi znoja povremeno sjurile na bijelu košulju. Inače živahne, gotovo crne oči, sad su žmirkale iza, od kombinacije piva, vrućine i debljine, lagano natečenih obraza i kapaka. Tajnici, koja je sjedila nasuprot Mime i inspektora, ta vrućina kao da nije smetala. Kosa joj je bila uredno vezana u punđu, a košulja zakopčana do vrata, kao da je u uredu pomalo prohladno, a ne sam izvor vatri pakla.

Ljubazno se nasmiješi i odgovori inspektoru: „Gospodin državni odvjetnik ne voli klimu. Zaboli ga grlo.“

„Ali gospodin državni odvjetnik nije tu“, dahne Babić.

„Gospodin državni odvjetnik će doći svaki čas“, ne skidajući osmijeh odgovori tajnica.

„A prozore? Mogli bi bar malo otvoriti prozore“, zamoli opet Babić.

„Gospodin državni odvjetnik će doći svaki čas. I smeta mu propuh.“

Babić uzdahne kao da će svisnuti, pa nastavi još žešće mahati letkom. Mima pogleda na sat. Čekaju gospodina državnog odvjetnika već dvadeset minuta. Procijenio je da je to više-manje očekivano kašnjenje. Posve je navikao na činjenicu da se značaj pozicije nekog državnog službenika mjeri po vremenu čekanja na njega. Faktor koji je kod gospodina državnog odvjetnika bio nepodnošljiv jest ta vrućina. Mirno je sjedio pokušavajući se aklimatizirati i gledao inspektora Babića kako se muči. Mahanjem si je samo pogoršavao situaciju. Zrak koji si je mahao u lice biltenom Ministarstva pravosuđa hladio mu je lice, ali mu se ostatak tijela suvišno zagrijavao zbog te radnje. Uspješna metoda opstanka jest – micati se što manje. Ne mahati, ne uzrokovati valove, ne ukazivati na sebe. I ne dirati publikacije Ministarstva.

Državni odvjetnik banuo je u ured i zalupio vrata poput propuha.

„Marija, čaj!“ obratio se tajnici. Državni odvjetnik bio je mršav i visok čovjek, suh, rekli bi za njega. „Već ste stigli?“ primijetio je goste. „Sad ćemo sve proći, samo da trenutak dođem sebi, vani je pakao.“ Sjedne za stol i među hrpama papira izvuče jedan na kojem je bio Mimin potpis. Marija mu na stol donese šalicu iz koje se pušilo. Sobu ispuni miris jasmina, a inspektoru Babiću se dodatno orosi čelo kad vidi državnog odvjetnika kako u ovom paklu ispija vruću tekućinu.

„Pročitao sam vašu izjavu, to će biti u redu“, obrati se državni odvjetnik Mimi. „Pripremio sam izvješće, sad ćemo samo proći nekoliko ključnih pitanja pa ćemo vašu ekspertizu uključiti u predmet. Slažete li se?“

„Slažem se“, odgovori Mima.

„Dakle“, započne državni odvjetnik čitati s papira, „vi ste, Emilijo Donatov, diplomirani inženjer računarstva, stalno zaposleni u Policijskoj upravi na poslovima održavanja računalne opreme i savjetovanja…“

„Ne. Nisam stalno zaposlen“, prekine ga Mima.

„Niste stalno zaposleni.“

„Ne. Povremeno.“

„Povremeno ste zaposleni.“ Državni odvjetnik nije postavljao pitanja. Izgovarao je izjave koje je trebalo potvrditi ili negirati.

„Zagreb nam je ukinuo radno mjesto sistemskog inženjera, pa po potrebi zovemo Mimu, to jest gospodina Donatova“, objasni inspektor Babić ne prestajući mahati biltenom.

„To vrijedi i za istrage.“

„Za istrage šaljemo stvari u Zagreb ili Zagreb šalje svoje računalne forenzičare nama. Bar za veće stvari. Za sitnije zovemo Mimu, to jest gospodina Donatova.“

„Dakle, gospodin Donatov radi za policiju.“

„Povremeno. Naravno, pod ugovorom je. Svi vanjski zaposlenici potpisuju ugovor o tajnosti i prolaze vrlo rigidnu provjeru.“

„Razumijem. Bit će dovoljno. Nastavimo.“ Državni odvjetnik srkne vreli čaj. „Dakle – povremeno zaposlen u Policijskoj upravi na poslovima održavanja računalne opreme i savjetovanja, na zahtjev odradio uviđaj sadržaja računala osumnjičenika Hrvoja Medanića, bla-bla, utvrđivanje identiteta, činjeničnih stanja, to su formalne stvari oko kojih se slažemo, pa ću preskočiti na pitanja, to je bitno. Dakle, prvo pitanje, jeste li vi, gospodine Donatov, izvršili uvid u računalo osumnjičenog Hrvoja Medanića?“

„Jesam.“

„Onda vas pitam – koji su vaši zaključci na osnovu uvida u računalo osumnjičenoga?“

Mima iz džepa izvuče papir i pročita: „Moj zaključak je da podaci pronađeni na osumnjičenikovom računalu upućuju na to da je osumnjičenik prodavao drogu.“

„To ćemo promijeniti u: neovlašteno prodavao tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama“, uputi ga državni odvjetnik.

„Dobro“, Mima zabilježi na papir.

„Potpitanje: kako ste utvrdili da je osumnjičeni prodavao tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama?“

„Osumnjičenik je vodio vrlo ažurnu tablicu u Excelu u koju je upisivao sve transakcije, datume, kupce i iznose“, Mima pročita s papira.

„Dobro. Sad važno pitanje: Jeste li sigurni da ta tablica predstavlja trgovinu opojnim drogama?“

„Pa, siguran sam.“ Mima se zbuni. Stvari su očigledne, a opet, pred pravnicima nikad ništa nije dovoljno crno-bijelo.

„Kako ste sigurni? Bilo bi dobro da to i argumentirate.“

„Siguran sam, jer je osumnjičenik u Excel vrlo precizno upisivao količine i vrste droga koje je prodavao.“

„Ali kako znate da je riječ o drogama?“

„Po nazivima.“

„Dobro. Dakle, po nazivima koje je upisivao u tablicu“, naglasi državni odvjetnik.

„Po nazivima koje je upisivao u tablicu“, potvrdi Mima.

„Dobro. Dobro je to. Bit će to u redu.“ Državni odvjetnik srkne još malo čaja. „Marija, jeste li ponudili gostima piće?“

„Ponudila sam, ali nisu htjeli. Samo su htjeli upaliti klimu“, izda Marija.

„Ne palim klimu, ne odgovara mi. Od klime se ljudi samo razbole“, objasni državni odvjetnik gostima. „Nadam se da to nije problem?“

„Nije, nije“, dahne inspektor Babić iz sebe. Do sad mu je bijela košulja bila već gotovo posve mokra, a bilten Ministarstva pravosuđa, kojim se hladio, raspadnut. Policijski inspektor Babić nosio je na sebi nekoliko desetaka kilograma viška. Pravilno raspoređeno po cijelom tijelu to ga je salo sustavno grijalo. A ovo je ljeto prijetilo biti izrazito pakleno. Dnevne temperature nisu padale ispod trideset pet stupnjeva. Ove su godine prvi put dopustili da se i u zgrade javne uprave smije ulaziti u kratkim hlačama. Previše je ljudi umiralo, a lipanj je tek počinjao.

„Gospodine Donatov, još jedno pitanje“, obrati se državni odvjetnik ponovo Mimi. „Ovdje niste spomenuli Malu pijacu.“

„Nisam“, potvrdi Mima.

„Osumnjičenik je istražiteljima priznao da je drogu nabavljao na internet stranicama naziva Mala pijaca. Vi to niste potvrdili uvidom u računalo osumnjičenika?“

„Ne, nema takve stvari kao što je Mala pijaca“, kaže Mima.

„Tu bi bila riječ o mreži preprodavatelja radi počinjenja kaznenog djela, što nam mijenja optužnicu. Jeste li sigurni da niste pronašli dokaze o pristupanju tim stranicama s računala osumnjičenoga?“

„Ne samo to“, Mima uvjereno naglasi. „Utvrdio sam da ta stranica ne postoji. Pažljivo sam pregledao kompletnu povijest pristupa internetu s računala osumnjičenog, te sam pregledao sva moguća mjesta koja bi mogla odgovarati opisanim stranicama i utvrdio da ne postoje internetske stranice imena Mala pijaca.“

„Čudno“, državni odvjetnik pogleda inspektora Babića.

Inspektor slegne ramenima i nastavi mahati ostacima biltena. „Dobro onda. U redu. Bit će dovoljno ovo što imamo. Marija, pripremite dokument, izdiktirat ću vam izjavu.“

Desetak minuta kasnije Mima i inspektor Babić stajali su pred zgradom suda. Velika žuta zgrada jedna je od rijetkih secesijskih građevina u gradu. Mala nadstrešnica nad glavnim ulazom stvarala je tek toliko hlada da im zaštiti glave. Na zidu iza njihovih glava zakucane su crne ploče. Na jednoj piše Općinski sud, na drugoj Općinsko državno odvjetništvo. Ulica pred sudom je vrela i prazna. Po usijanim kamenim pločama u podne nitko ne prolazi.

Mima iz džepa izvuče mobitel, uključi mu zvuk i provjeri je li se što dogodilo dok je bio kod državnog odvjetnika. Imao je novu poruku s tajnog broja. Pisalo je Sstnk.

„Jebala ga klima, da ga jebala. Mislio sam da ću umrijeti unutra, mislio sam da će me srce izdati“, puhao je inspektor Babić dok se jednom rukom naslanjao na zid suda, a drugom otkopčavao gornja dva gumba košulje. „Idemo na pivo. Ako ne popijem nešto srušit ću se.“

„U radno vrijeme, inspektore?“ Mima se nasmije.

„Jebalo ih radno vrijeme, da ih jebalo radno vrijeme. Treba proglasiti elementarnu nepogodu i neradni dan svaki put kad termometar dosegne trideset i pet. Jučer mi je umro susjed. Izdalo ga srce, nije imao klimu u stanu. A zdrav čovjek bio. Osamdeset godina imao, nijedne bolesti. Otac mu je devedeset i petu doživio. I on bi da nije ovog pakla. Idemo na pivo!“

„Ne mogu. Moram na sastanak.“

„A što je bilo ono s Malom pijacom, reci molim te?

Kakve su ti to priče, Mima? Jel nam nije Medo diler sve ispričao kad smo ga stisnuli? Jel sve ispričao i jel sve potpisao? Kako sad možeš reć da je to izmislio?“

„Bajka, Božo, bajka. Nemoj početi vjerovati u bajke.“

Mima se vidno uzrujao. „Nema priče o nekim mističnim web-stranicama na kojima se trguje drogom, što ti je?

Da takvo čudo postoji ja bih prvi znao. Vjeruj mi, to je urbani mit.“

„Ali ovo nije prvi put da se ta Mala pijaca spominje. Prije Mede onaj par narkomana s otoka, muž i žena, i oni su govorili o Maloj pijaci“, inspektor Babić je još hvatao dah.

„To je samo fraza. Ljudi tako zovu svoje dilere, ne postoji neko mjesto koje se tako zove. Vjeruj mi, Božo, danas se nitko nije lud baviti time. Danas se internet može u potpunosti kontrolirati. Uvijek se može znati tko, kad, s kim, što i kako. Postoje zapisi, postoje logovi. Na internetu više nitko nije anoniman.“

„Ipak je malo čudno da on tako izmišlja. Zašto bi on pričao sve to?“

„Ne znam, skriva nešto drugo, želi vas zbuniti, ili je to samo neka loša lokalna šala, humor. Internet je pun zajebancije, tamo se smišljaju i stvaraju svjetovi stvarniji od ovog našeg, ali to ne znači da netko tamo dila drogu.“

„Internet je pun zajebancije?“ ponovi Babić.

„Pun! Internet i jest samo zajebancija. Opusti se, Božo. Nema Male pijace. Ajde, idemo na pivo, ali pet minuta, s nogu.“

„Pet minuta“, razveseli se inspektor Babić.