Mima i kvadratura duga | Želimir Periš

26. BRANIMIR

„Oh, bože, samo mi posla stvarate“, uzdahnula je gospođa u uredu Županije, soba broj 209 na drugom katu desno, držeći u ruci Mimin zahtjev za promjenu osobnog imena. Iako je sustav numeriranja soba sasvim očit i općerazumljiv, kad Mima portiru kaže da ide u sobu 209 portir će se ipak potruditi usmjeriti ga: „Drugi kat, desno“. Ima li gore manifestacije organiziranog svijeta od državne birokracije? Mima je gotovo sadistički uživao u ovome.

„Još sam razumjela kad su u ratu Srbi mijenjali imena. Ili djeca iz miješanih brakova, da ne kažem Jugovića kojima su imena zvučala srpski, ali danas…“ uzdahnula je gospođa u sobi 209 gledajući Mimu preko zahtjeva. „Jeste li vi Srbin, gospodine Emilijo?“

„Nisam.“

„A svejedno i da jeste. Danas je svima isto. Ja to više pitam onako, iz znatiželje.“

Mimu nacionalnost ne zanima. Svako ljudsko svojstvo na koje čovjek sam ne utječe ne treba ga karakterizirati. Kad roditelji dođu u istu ovu zgradu Županije, sobu 203 (portir bi rekao: drugi kat, lijevo) gospođa koja unosi podatke u knjigu rođenih, posve slična gospođi iz 209, roditelje pita za ime djeteta. Roditelji se uhvate za ruke, razmijene poglede pune ljubavi i ustreptalo izgovore ime koje je devet mjeseci raslo uz njih. A onda slijedi malo analize gospođe iz sobe 203. „Dakle, gospodine, vidim da ste vi i gospođa Hrvati, znači i djetetu pišem narodnost Hrvat?“ Iako izjavna, analiza završava upitnikom, jer gospođa iz sobe 203 traži potvrdu roditelja za ovu tvrdnju. Roditelji nikad ne kažu: ostavite prazno, dijete će samo odlučiti kad naraste. Tako djeca padaju kao žrtve roditeljske podložnosti već na prvim administrativnim barikadama.

Županijska službenica iz sobe 209 pogleda Mimin zahtjev. „Rodni list, domovnica, preslik osobne iskaznice, uvjerenje da se protiv vas ne vodi postupak, sedamdeset kuna u biljezima, imate li sve?“

„Sve imam.“

„Znate li vi koja je sad to procedura? Vaš zahtjev prvo moramo objaviti u službenom glasilu, pa tek onda pustiti u proceduru, moramo oformiti komisiju, pa vijećati… Kao da mi nemamo pametnijeg posla. I što sad molim vas ne valja u ovome – Emilijo? Nije li to krasno ime? Ili vam smeta što se piše sa – j? Stalno mi dolaze zahtjevi za skidanje toga j, ja ne znam kome to slovo smeta. Strašno je važno postalo da nije Danijel nego Daniel, da nije Marijo nego Mario. Pa dobro ja ne znam što vama svima to smeta?“

„Meni ne smeta.“

„Nisam mislila baš na vas, nego općenito“, mahne rukom prema prozorima.

Žena iz ladice dohvati žuti fascikl pa na njega crnim flomasterom upiše Emilijo Dunatov i u njega ubaci Mimin zahtjev i ostale papire. Pogleda na sat na zidu. „Marenda je prošla, znači ovo ćemo proknjižiti sutra, znači preksutra će biti objavljeno u službenom glasilu. Nakon toga, ako u trideset dana nitko ne uloži žalbu ili protivljenje promjeni vašeg osobnog imena dobit ćete novu privremenu osobnu iskaznicu…“

„Ali ja sam htio žurni postupak“, prekine je Mima.

„Pa što niste rekli? U tom slučaju“, žena se sagne i iz donje ladice izvuče uplatnicu, „evo! Tu vam je broj računa. Na teret državnog proračuna ćete uplatiti petsto kuna i osobna će vam biti gotova u ponedjeljak.“

Demokratska država s početka dvadeset prvog stoljeća svim svojim građanima osigurava jednaka prava. Osim onima koji uplate petsto kuna na račun državnog proračuna. Emilijo bez komentara uzme uplatnicu. U sebi je znao – kad bazni sustav bude gorio, stajat će na vrhu nekog brda i gromoglasno se smijati.

„Jesi se?“ Dodola ga je dočekala ispred zgrade. Sjedila je na malom zelenom skuteru s neprozirnom crnom kacigom na glavi, u svijetloj haljini s velikim oštrim izrezom, našminkana i besprijekorno sređena. Mima dohvati drugu kacigu sa sjedala i stavi je na glavu.

„Od ponedjeljka sam Branimir.“

„Bravo, Branimire!“

„Ali me svejedno i dalje možeš zvati Mima.“

„Tvoje lažno ime za mene je dovoljno dobro.“ Dodola upali skuter i pričeka da Mima sjedne iza nje pa jurne niz ulicu. Spustila se niz zgradu Županije i pojurila prema centru.

Mima je uz nju ponovo bio mobilan. Skuterom su mogli svugdje i bilo kad bez straha i potrebe za stalnim osvrtanjem. Neprozirne motorističke kacige pružale su im anonimnost na ulici. Imala je jednostavna rješenja za sve probleme. Imala je plan za sve situacije. I za njega.

Odmah mu je dala do znanja da ga nije uzela pod svoje krilo zato što je simpatičan, nego zato što joj treba sistemaš. Uzela pod svoje krilo, tako se izrazila. Dodola je bila u svetom ratu protiv baznog sustava, a on joj je bio pobočnik.

„Bazni sustav ima rupe“, iznijela mu je plan jučer. „Vuče u sebi neke zaostavštine koje ga čine ranjivim. Projektiran je u doba kad se nije očekivalo da će čovječji identitet biti toliko fleksibilan. Na primjer, baznom sustavu je normalno očekivati da će osoba promijeniti prezime, žena se uda i mijenja prezime, to je svakodnevna potreba. Ali bazni sustav nema automatsku proceduru za promjenu imena ili spola. Ili recimo, datuma rođenja. Kad se tako nešto promjeni onda operateri moraju ručno unijeti promjenu podataka. To je prolaz za nas. Taj ručni unos. Kroz njega ćemo se provući.“

„Kako netko promijeni datum rođenja?“

„Dobro, to još ne mijenjamo. Ali imena i spolove danas ljudi mijenjaju stalno. Bazni sustav tu zapinje.“

Kroz tu rupu će se provući. Kad neka institucija pošalje zahtjev za administriranjem osobnih podataka bazni sustav joj odobri dvadesetčetvorosatni pristup u kojem institucija može pristupiti zaštićenoj bazi. Dodola je na tome gradila plan. U osnovi, plan je trivijalan: Treba im račun u bilo kojoj banci ili financijskoj ustanovi spojenoj na bazni sustav, zatim korisnik računa treba promijeniti osobno ime što će otvoriti mogućnost pristupa sustavu i treći, nešto kompleksniji korak, unutar ta dvadeset četiri sata treba kroz infrastrukturu te banke pristupiti baznom sustavu i uništiti ga.

To da bazni sustav treba uništiti nikad zapravo nije bilo upitno. Bio je pomalo distanciran od Dodolinog križarskog žara, ali ideja da postoji mjesto u kojem su upisani svi podaci o njemu, o svima koje zna, da postoji lista ljudi stvorena za kontrolu i da je koriste institucije koje se ne libe poslati ubojice da zaštite tu istinu, budila je u njemu onog uspavanog anarhista. Sustav koji se već protkao u sve pore države i svakim je danom prijetio postati još moćnije oružje kontrole bio je zlo. Elementarno zlo, tvrdila je Dodola. Ako je ikad imao šansu promijeniti nešto – to je bilo sad. Dvojbe nije bilo: bazni sustav mora pasti.

„Znaš, Jopa bi bio sretan da je tu. Digao bi ga duh akcije, mahao bi rukama i kovao planove. Zamisli, u ofenzivi na centre kontrole, nekad smo se samo time hranili. Koliko smo vremena i volje potrošili na borbu protiv države, a ispada da je država samo marioneta. Ljuštura oko novca.“

Mima uzdahne. „Jopa bi bio ponosan. On je trebao biti ovdje ne ja.“